Kome je stalo do cudesa?

Dobro, kome je stalo do cudesa?
Sto se mene tice, ja i ne znam za drugo doli za cudesa,
Bilo da se setam ulicama Manhattana,
Il’ da bacam pogled vrh krovova kuca, ka nebu,
Il’ sljapkam bosih stopala uz zalo, na samim rubovima vode,
Il’ stojim pod drvecem u sumi,
Il’ pricam danju s nekim koga volim, il’ spavam nocu u krevetu s nekim koga volim,
Il’ sjedim za stolom, za vecere, s drugima,
Il’ posmatram neznance preko puta dok voze se u kolima,
Il’ gledam pcele iz pcelinjaka u ljetno prijepodne,
Il’ zivotinje sto pasu po poljima,
Il’ ptice, il’ divotu kukaca u zraku,
Divotu sunceva zatona, zvijezda sto blistaju tako tihane i sjajne,
Il’ carobni lomni tanki luk mladog meseca u prolece;
Sve ovo i drugo, jedno i sve, za mene su cudesa,
Sve na celinu ukazuju, a ipak sva razlicna u posebnosti.

Za mene je svaki trenutak svetlosti i mraka cudo,
Svaki kubicni inc prostora je cudo,
Svaka cetvorna stopa povrsine zemlje prekrita je istim,
Svaki pedalj njene nutrine vrvi istim.

Za mene je more neprestano cudo,
Ribe sto plivaju -stene – gibanje valova –
brodovi sa ljudima na sebi,
Zar ima cudnijega cuda?

Walt Whitman

Junak naseg doba

Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladas mladom dusom sto tek rascvjetala.Ona je kao cvijetak kojemu najljepsi miris ishlapi od prve suncane zrake;treba ga u taj cas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; mozda ga tkogod podigne! Ja osecam u sebi onu neugasivu zedju koja sve guta sto god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podrzava dusevnu snagu. Mene samoga ne moze vise strast da obezumi; prilike su u meni ugusile castoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer castoljublje nije drugo nego zedja vlasti , a meni je najveca naslada — podvrci svojo volji sve sto me okruzava. Probuditi osjecaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveci trijumf vlasti? Da budes nekomu razlogom boli ili radosti , a da nemas na to nikakva posebnog prava – nije li to najsladja hrana naseg ponosa? A sto je zapravo sreca? Nasicen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najbojleg i najmocnijeg covjeka na svijetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, nasao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo radja zlo; prva nam bol pokazuje  kako je ugodno druge muciti.Ideja zla ne moze ti uci u glavu , a da je ne bi zazeleo i ostvariti.Ideje su – organski stvorovi, rekao je netko; vec kad se rode dobiju oblik , a taj oblik je cin. Onaj u cijoj se glavi rodilo vise ideja, onaj i viseradi. Zato genij, prikovan za cinovnicki stol, mora umrijeti ili s uma sici, upravo kao sto covjek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sjedi i skromno se vlada.
Stasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da ce one za citava zivota njime vladati. Mnoge se mirne reke pocinju bucnim slapovima, a nijedna ne skace i ne pjeni se do samog mora. Ali taj je mir cesto znak velike , iako skrivene snage;kad su misli pune i duboke , ne mogu bijesno da provale, dusa koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu tacan racun i uverava se da tako mora biti; ona zna  da ce je bez oluje isusiti stalna sunceva zega ;ona se prozimlje svojim vlastitim zivotom — mazi se i kaznjava kao ljubljeno dete. Samo u tom visem stanju poznavanja samog sebe moze covek oceniti Bozju pravednost.
Citajuci ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali cemu?… Ta ovaj dnevnik pisem ja za sebe , pa zato ce sve sto u nj unesem, s vremena biti dragocena uspomena…

,,Junak naseg doba“  M.J. Ljermontov

Patnje mladog Werthera

Divna neka vedrina obuzela mi je dusu,nalik na blago proljetno jutro, a ja je cijelim srcem uzivam.Sam sam i osjecam radost zivota u ovome kraju sto je stvoren za dusu poput moje.Tako sam sretan , dragi moj, i tako utonuo u osjecaj mirnoga opstojanja da od toga trpi moja umjetnost.Ne bih sada mogao crtati ni jedan jedini potez, a ipak, nikada nisam bio veci slikar nego u ovim trenucima.Kada na drugu dolinu oko mene padne magla, visoko sunce zastane povrh neprobojne tmine moje sume, a samo se poneke zrake prokradu unutra u svetiliste, dok lezim u visokoj travi kraj potoka sto se rusi s kamena na kamen, i blize zemlji zapazam da su znacajne tisuce raznovrsih travki, a bezbrojne , nedokucive oblike crvica i musica , gmizanje malenog sveta izmedju vlati osjecam blize srcu , i kad osjecam prisutnost svemogucega , koji nas stvori, po slici svojoj, dah sveljubecega, koji nas, lebdeci u vjecitoj milini, nosi i odrzava– prijatelju moj, kada mi onda pred ocima svice , a nebo i svijet oko mene miruju mi u dusi kao lik ljubljene, tad me cesto obuzme ceznja , pa mislim : ah,kad bi ti to mogao izraziti, kada bi mogao da papiru udahnes ono sto u tebi zivi, tako puno i toplo – i da to bude ogledalo tvoje duse , kao sto je tvoja dusa ogledalo beskonacnog boga! – Prijatelju moj!Ali zbog toga propadam , podlijezem sili velicanstvenoga sto je u tim pojavama.

J.W. Goethe

Izmedju noci i jutra

“…Oslusni, srce moje, i poslusaj sta govorim: Dusa mi bjese mocno stablo cije korijenje seze u dubine zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju. Dusa mi procvjeta u proljece, plodove dade u ljeto, a kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plac i jadikovku pretvorise, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi meni ostavise. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnosljivo gorak, kiseo kao zeleno grozdje, te rekoh svojoj dusi: Tesko meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u utrobe neprijateljstvo. Sta si, duso, ucinila sa slascu koju si korijenjem sisala iz dubine zemlje, sta si ucinila sa mirisom koji su tvoje grane upijale iz sunceve svjetlosti?
Potom iscupah mocno stablo svoje duse.
Iscupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo i iz koje se hranilo. Iscupah ga iz proslosti i oduzeh mu sjecanje na hiljadu proljeca i hiljadu jeseni. Zatim posadih stablo svoje duse na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam nad njim govoreci: Bdijenje nas priblizava zvijezdama.
Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreci: U krvi ima mirisa i u suzama slasti.
A kada dodje proljece, moja dusa ponovo procvjeta i u ljeto plodove dade. Ujesen sakupih zrele plodove u zlatne posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u grupama, ali niko ne pruzi ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh: Ljudi ne zele da kusaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov je plod suza , a istina je plod krvi!
Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duse, u polju daleko od staza vremena.
Cuti, srce moje, do jutra.
Cuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i tvoj dah nece da kusa”

Kahlil Gibran

Danas na sve gledate mračno, majstore dragi

„Danas na sve gledate mračno, majstore dragi“.
-„Uvjek gledam tako, sinko moj, a i vi ćete za nekoliko godina gledati kao i ja. Život je brdo. Čovjek se penje gleda vrhunac i ćuti se sretnim; ali kad stigne gore odjednom spazi padinu i kraj koji se zove SMRT ! Uspinje se sporo ali se silazi brzo. U vašoj je dobi čovjek radostan. Nada se koječemu, što se međutim nikad ne ostvari. U mojoj se dobi neočekuje više ništa…….. osim smrti“.
-“Dođavola, od vaših me rijeći podilaze trnci“. –“Ne, vi me danas ne razumijete, ali ćete se jednom sjetiti onoga što vam sad govorim. Osvane jedan dan, znate, mnogo prije vremena, dan kad je gotovo sa smjehom, kako se kaže, jer čovjek u svemu što promatra vidi smrt. Ah, vi čak ne razumijete ni tu rječ, ne razumijete što znači smrt. U vašim godinama ona ne znači ništa. U mojim je godinama stravična. Jest, čovjek je svati odjednom, a da nezna ni zašto ni zbog čega, i tada sve u životu mijenja obličje.
Ja je već petnaest godina osjećam kako me nagriza baš kao da je u meni neki glodavac. Čutio sam malo-pomalo, mjesec po mjesec, sat po sat, gdje me uništava kao ruševnu kuću. Toliko me je izobličila da ne poznajem sam sebe. Više u meni i nema ništa od mene, od onog veselog, svježeg i snažnog čovjeka kakav sam bio u tridesetoj godini. Doživio sam da mi je objelila crnu kosu i to kako znalaćki i opako sporo.! Oduzela mi čvrstu kožu, mišice, zube, cjelo moje negdašnje tijelo, ostavivši mi samo ojađenu dušu koju će također doskora dograbiti.
Jest, smrvila me prokletnica, polagano i strašno, časak po časak, razorila mi tjelo. I sad osjećam kako umirem, u svemu što radim. Svakim joj se korakom bližim, svaki pokret, svaki dah požuruje njenu odvratnu rabotu. Disati, spavati, piti, jesti,putovati, sanjati, sve što god radili znači umirati. Oh, pojmit će te !
Pomislite samo na četvrt sata, vidjetćete je. Šta vi očekujete ? Ljubav ? Još nekoliko poljubaca i postat ćete nemoćan. A šta onda ? Novac ? Šta će vam ? Da plaćate žene ? Jeli to nešto ? Da se prežderavate, odebljate i cjele noći urlate od napada uloga ? I što još preostaje ? Slava ? Čemu će vam ona kad je ne možete ubrati u obliku ljubavi ? A šta onda ? Na kraju je opet smrt.
Ja je sad već vidim tako blizu da često poželim ispružiti ruku kako bih je odgurnuo. Prekrila je zemlju i ispunila uzduh. Svugdje je nalazim. Zgnječene životinjice na putu, lišče koje opada, sjeda dlaka na prijateljevoj bradi, sve mi to kida srce i govori: “Evo je“ ! Ona mi kvari sve što radim, sve što vidim, što jedem i što pijem, sve što volim, mjesečinu, sunčev izlazak, morsku pučinu, lijepe rijeke, i zrak ljetnih večeri što je tako ugodan za udisanje.
I nitko se nikada ne vrača, nikad………Čuvamo odljeve kipova, matrice koje uvjek iznova otiskuju iste predmete; ali moje tijelo, moje lice, moje misli, moje želje nikada neće uskrsnuti. A svejedno će se roditi milijuni, milijarde bića kojima će se nos, oći, čelo, obrazi i usta jedva za koji kvadratni centimetar razlikovati od mojih i koji će imati dušu kao i ja, a da se ja ipak neću povratiti, a da, štoviše nijedan dijelić u kome bi se mene moglo poznati, neće uskrsnuti u tim bezbrojnim i različitim stvorenjima, toliko različitim iako malne potpuno istim.
Za šta da se uhvatimo ? Kome da uputimo očajnički zov ? U što bi smo mogli vjerovati ? Sve su vjere ograničene, odvratno glupe u svojoj djetinjastoj poučnosti i svojim sebičnim obećanjima. Jedino je smrt pouzdana.
Mislite o svemu tome mladiću, mislite o tome cijele dane, mjesece i godine i doživjet će te život na drugi način. Pokušajte se osloboditi svega što vas sputava, učinite taj nadljudski napor da još živ napustite vlastito tijelo, sve što vas zanima, vaše misli i cijelo čovjećanstvo, kako bi ste pogledali prijeko, i shvatit će te kako su beznačajne raspre romantićara i naturalista ili diskusije o budžetu. A osjetit će te i grozovit jad očajnika. Koprcat ćete se gubeći se i utapajući u neizvjesnosti. Zvat ćete “u pomoć“ na sve strane i niko vam neće odgovoriti. Pružat ćete ruke, zazivat ćete da vas izbave, vole, tješe, spase; a nitko neće doći.
Zašto mi toliko patimo ? Zato što smo zacijelo rođeni da živimo više tjelesno, a manje duhovno; ali, zbog toga što mislimo, nastao je nesklad između stupnja našeg povećanog razuma i neizmijenjenih životnih uvijeta. Pogledajte prosjećne ljude: ne snađu li ih velike nevolje, oni su zadovoljni i ne pate zbog sveopče nesreće. Kao što je i životinje ne osječaju.
Ja sam propao čovjek. Nemam ni oca, ni majke, ni brata, ni sestre, ni žene, ni djece, ni boga. –I dometnu pošto je malo pošutao: Imam samo stihove.
Oženite se prijatelju moj, vi ne znate što znaći u mojoj dobi živjeti sam. Danas me samoća ispunja groznom tjeskobom; ta samoća u stanu, navečer kraj vatre, onda mi se čini da sam sam na zemlji, stravično sam, ali okružen nejasnim opasnostima, koječim neznanim i užasnim, a pregrada što me dijeli od susjeda koga ne poznam, udaljuje me od njega koliko i od zvijezda koje vidim kroz prozore. Spopadne me neka vrst groznice, groznice od bola i straha, a mir odaje me užasava. Kako je duboka i žalosna tišina sobe u kojoj živi samac. Ta tišina ne obuhvata samo tijelo nego i dušu, a kad pokučstvo zapucketa, streseš se do dna duše, jer se nikakvu zvuku ne nadaš u tom sumornom stanu.
-Još jednom zašutje pa dometnu: Kad čovjek ostari ipak bi ljepo bilo imati djece. –Stigoše do polovice ulice. Pjesnik zastade pred visokom kučom, rukova se s Duroyom i reće mu: Zaboravite mladiću cijelo ovo staračko naklapanje i živite kako dolikuje vašim godinama; Zbogom ! I isčezne u mrku hodniku.
Duroy nastavi put zgrčena srca. Činilo mu se kanda mu je neko pokazao jamu punu kostura, neizbježnu jamu, u koju jednoga dana mora pasti. I promrmlja: Do đavola, u njega sigurno nije veselo. Ne bih htio imati mjesto na balkonu odakle bih promatrao smotru njegovih misli…“

Guy de Maupassant

Lakoca i tezina

Ako se svaka sekunda naseg zivota bude bezbroj puta ponavljala, bicemo prikovani za vjecnost kao Isus za kriz. Takva pomisao je uzasna. U svijetu vjecnog vracanja svaki gest opterecen je tezinom nepodnosljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vjecnom vracanju nazvao najtezim teretom ( das schwerste Gewicht).
A ako je vjecno vracanje najtezi teret, nasi zivoti mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoci.
Samo, je li tezina zaista strasna, a lakoca divna?
Najtezi teret nas lomi, posrcemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena zena cezne da bude pritisnuta tezinom muskog tijela. Najtezi teret je, prema tome, ujedno i slika najintezivnije ispunjenog zivota. I sto je teret tezi , sto je nas zivot blize zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta cini da covjek postaje laksi od zraka, uzdize se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i beznacajni.
Pa za sto onda da se odlucimo? Za tezinu ili lakocu?

Milan Kundera

Brod u magli

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
„Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh „drugaricu“ i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: „Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili“. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san – cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.“
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
„Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi – ljudi, mi – treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac – iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!“

Khalil Gibran

Osjecanje zivotne stvarnosti…

Osjecanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeca nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znaci stajati svima stran, osamljen, dalek, tud, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tuci dan i noc za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, ludaka i prljavština probijati se do samoce i do ovakve ciste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaci! Izaci treba u slobodne, plave prostore! Izaci treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvacki, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trecom), sve ostaje iza nas, psi laju, a covjek s palicom šece nebeskom vedrinom izmedu Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematickih zadacnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale covjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, covjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Covjek sada nije jedan odredeni covjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjenicave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zakljucana vrata, a po krcmama vino, samoca i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjace, napunjene bljutavim buckurišem, i gdje je sve ograniceno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energicno je grabio korak za korakom udarajuci svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskricavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurici nad mocvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukcevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobicno duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slucaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.

Miroslav Krleza, Vjetrovi nad provincijalnim gradom

Mama Leone

Ovoga se moraš sjecati! rekao sam. Cega se moram sjecati? pitala je mama. Ne govorim tebi, govorim sebi. Ona me je držala za ruku, duboko frustrirana jer nije majka kao druge majke, a ni sin nije kao drugi sinovi, nego govori uglavnom nerazumljivo i preozbiljno za svoje godine. Ne smiješ govoriti sa samim sobom. Možeš misliti, ali ne i govoriti, ako govoriš, na kraju ceš poludjeti. Ocito je nervozna. Zato sam samo klimnuo glavom. Kad god je nervozna, klimnem glavom, da ne pocne vikati, da se ne stane prepirati bez smisla i reda i da, u krajnjem slucaju, ne dobijem po labrnji. Rijec labrnja mi je odvratnija od svakog šamara. Kad bi mama rekla labrnja, vec mi je bilo dosta. Dobit ceš po labrnji zvucalo bi tako gadno da sam radije prešutio sve.

Išli smo tako, sve uz more, skoro do Zaostroga. Držala me je za ruku i nije puštala. Mislila je da cu nestati ako me pusti da slobodno hodam. Mama je bila kakve mame ne smiju biti. Nije se osjecala dovoljno mamom, pa je u strahu glumila. Zapravo, najviše se plašila da možda nisam odrasliji od nje, da nisam neki njezin minijaturni predak koji je greškom izišao iz njezina uterusa i želi je provjeravati u životu i stavljati pred mature kojima nije dorasla, pa je izigravala odraslost i nastojala me podcijeniti tim cudnim frazama o ludilu do kojega dolazimo kad razgovaramo sami sa sobom.

Primjetio sam da šuti jer ocekuje od mene da nešto kažem, pa da se za to nešto uhvati i pocne raspetljavati slucaj. Prikovao sam jezik za nepce i disao tiše, da joj se iz disanja ne bi pricinile rijeci. Šutio sam kao svemir. Ona nije izdržala: Cega se moraš sjecati?

Munjevito sam morao birati strategiju: ili da se pravim da ne razumijem njezino pitanje, ili da pokažem kako sve vrijeme mislim upravo o tome cega se moram sjecati. Jednog sasvim odredenog trenutka se moram sjecati, onog trenutka kad sam odjednom osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Stala je, pustila mi ruku, pogled joj je bio zaprepašten, ali bezopasan. Nasmiješila se i rekla je: Ti si moj sin! Pa me je cvrsto zagrlila i pitala: ko je tebi mama, koga najviše voliš?

To je vec bilo glupo, pa se ne sjecam što se dalje dogadalo. Ne pamtim jesmo li otišli u Zaostrog, jesmo li tamo išli u slasticarnicu na kolace ili smo išli u gostionicu na oru koju sam ja kao na reklamama zvao oratalismaribor. Jesmo li sjedili unutra jer mama nije mogla pušiti na zraku ili smo sjedili vani jer nije bila toliko nervozna da bi morala pušiti, jesmo li se vratili istim putem, preko plaže, ili smo išli magistralom… Ništa, ništa, ništa se od svega toga ja više ne sjecam. Sve poslije pitanja ko je tebi mama, koga najviše voliš ja sam zaboravio i nikada se necu sjecati. Taj je dio moga života mrtav. Ubila ga je mama.

Petnaest godina kasnije, bilo mi je vec dvadest dvije, posvadao sam se u kampu na mrtvo ime s Natašom. Tako si odvratan dok govoriš sa mnom! rekla je pretvarajuci lice u gadenje. Nitko prije ni poslije nje nije to znao ciniti, pretvoriti baš sasvim cijelo svoje lice, ukljucujuci i uši, u gadenje. Meni bi se noge podsjekle od užasa. Moja draga postajala je cudovište. Nije tada bila gadna i odvratna, niti se pretvarala u gnojni cir zbog kojega bih svaku dragu na svijetu ostavio. Njeno lice postajalo je gadenje, kao što u filmovima strave i užasa dijete postane štakor. Obicno bih je u tom trenutku uhvatio za rame, privukao bih je sebi, ona se otimala i otimajuci se ponovo vracala svoje staro oblicje. Morala bi se nasmijati i vratiti se jer se Nataša uvijek vracala.

Ali toga dana na Korculi ja sam bio bijesan. Okrenuo sam se i poceo koracati. Vec kod petog koraka nisam znao kamo idem, htio sam se zaustaviti, ali nisam mogao, nije bilo smisla u daljem koracanju, no kakva bi smisla imalo da stanem, i tako sam išao, išao, išao… I, naravno, bio povrijeden jer Nataša nije pošla za mnom. Ostala je ispred šatora ili gdje je vec bila. Nije mi spustila ruku na rame. To nikada nije ucinila, niti ce ikada uciniti. Želio sam je mrziti zbog toga.

Kad si na otoku koliko god bio bijesan i ne znao kamo ideš, na kraju ceš doci do mora. Zaustavio sam se na nekim stijenama, oštrim kao konacna odluka, ispred valova koji su bili jako uznemireni jer je pokraj otoka upravo prolazio veliki brod. Na brodu su se vidjeli mali ljudi koji nekome mašu. Osjetio sam se usamljenim jer nisu mahali meni. Ili sam se tako osjecao iz desetog razloga, ali dobro pamtim da sam se osjecao upravo tako i da sam tada osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Bože dragi, šta ja to sebi radim! rekao sam naglas ili sam samo pomislio, ne znam, jer sam vec trcao natrag, preko stijenja, pa kroz borovu šumu, pa kroz kamp, zapinjuci preko konopaca i gazeci po tudim rucnicima. Nataša više nije bila ispred šatora. Nije bila ni unutra. Trcao sam do cesme. Ugledao sam je s desetak metara, i cesmu i Natašu. Nataša je prala velik okrugao paradajz. Neki su ljudi stajali iza nje. Nisam imao vremena za zaustavljanje. Nisam mogao ništa promijeniti. Ja sam trcao, dugo trcao, sad mi se cini da sam trcao satima, a najduže tih deset metara. Zapamtio sam svaki trenutak, svaku kap koja je zalijevala masnu površinu paradajza i njezine ruke, svaku kap koje je kapnula ispred njenih stopala. Pred cesmom je, kao i u svim kampovima na Jadranu, bilo blato. Nisam usporio ni preko blata. Prskao sam sebe, one ljude i nju koje se pocela osvrtati. Trajalo je dugo, to prskanje i osvrtanje, ali se nije stigla okrenuti, nije stigla vidjeti tko to stiže, nije znala da sam to ja, da se bacam na nju, da padamo u blato, paradajz joj ispada iz ruku, da ispušta malen, kratak krik, da ležim iznad nje, da ležim na njoj i cvrsto je stežem.

Pusti me sad vec! pazeci dobro da nijedna rijec, nijedan glas, ne zvuce grubo, nego da sve u tom trenutku, i tijelo, i kosa, i blatnjava odjeca, i disanje odaju nju koja želi da ostanem. Ja je nisam mogao pustiti jer mi se cinilo da ce nestati, kao što je nestalo sve ono, davno kod Zaostroga. Htio sam da šuti, da bude tu, besmrtna u tom trenutku i više nikad, u blatu pokraj cesme, u kampu na Korculi, pola metra od paradajza koji ce ostati napušten i kojega se više nitko nikada nece sjecati. Paradajz je umro cim je ispao iz njezinih ruku.

Vec sledeceg trenutka, Bože blagi, prošlo je još pet godina. Nataša je bila u Beogradu, a ja sam bio u Sarajevu. Trajao je rat. Rat moga života, jedini koji pamtim i jedini u kojem cu, sva je prilika, i poginuti, iako sasvim živ, neokrznut, citav, kao Ahil kojega cak ni u petu nije pogodilo. Nisu radili telefoni. Bio sam u Jevrejskoj opštini kod Drvenije mosta, oko mene su bili ljudi koji cekaju vezu, ispred mene radioamater s nekim cudnim aparatom, kao iz Drugog svjetskog rata. Iz aparata se cuo šum svih svjetskih mora i svih brodoloma. Odjednom sve to. A izmedu valova probijao se glas. Glas je govorio: Ona pita kako si?

Obracam se radioamateru: Dobro, kako si ti? Radio amater skoro proguta mikrofon: Dobro je, kako je ona, ponavljam dobro kako je ona, prijem. I opet lomljava starih brodova, grohot valova, užas mornara: Ona je dobro, šta da mu pošalje? Neugodno mi je što pedeset ljudi sluša moj razgovor. Naginjem se i na uho govorim radioamateru: Pošalji mi novina i slanine! On se nevidljivo stresa od daha u svome uhu i nastavlja: Neka mu pošalje novina i slanine, ponavljam novina i slanine! Jevrejska opština se glasno nasmijala, valjda zbog novina, a glas s one strane šumio je: Misli na njega i moli ga da se cuva! Došlo je vrijeme kad je razgovor morao biti završen. Ljudi su cekali na svoj red, a ja sam morao izvgovoriti još jednu recenicu, onu koja vrijedi više od svake šutnje i koja bi morala uciniti isto ono, mislio sam, što je ucinio zagrljaj u korculanskom blatu. Bio sam užasnut pred rijecima, rijecima, rijecima što sam ih mogao reci, što ih nisam morao reci, što su se rasipale kao pijesak iz razbijenoga sata, kao živa na drvenome podu kemijskog kabineta, kao sitna smrt koja raste u meni, smrt paradajza pokraj cesme, tad sam ga se sjetio, tog paradajza, a mislio sam da je umro, ne nije, pojavio se posljednji put, dok ispada iz njezinih ruku, vraca se meni, evo sad usred skoka u prazno jer s druge strane više nema nikoga, nema ni mene, ni kampa, ni Korcule, ni svade, ni njezina lica pretvorena u gadenje, lijepo drago gadenje kojega više nema… Nisam primakao usne muškome uhu, niti sam šaptao. Rekao sam glasno, kao da smo zbilja tu, u njezinoj dnevnoj sobi, sami jer je general otišao sa ženom na more: Volim te najviše na svijetu! Radioamater se okrenuo prema meni. Prvi put u životu vidio mi je lice. Otkako smo se sreli bio sam mu za ledima. I vjerovatno me više nikad nece vidjeti. To ceš reci sam, šapnuo je, skinuo slušalice, a ja sam sjeo na njegovo mjesto. U slušalicama šum je bio još mnogo jaci. Nisam znao kamo idu moje rijeci, niti tko ih sluša, u kakvim se valovima gube i ima li igdje mirnoga mjesta s kojega se one mogu cuti cisto, onako cisto kako ce još samo sada biti izgovorene: Nataša, volim te najviše na svijetu!

Jevrejska opština plakala je kao nakon dobre predstave. Plakali su svi, i muško i žensko. Jedna recenica rasplakala je tolike ljude. Ta recenica je, istina, bila važna, ali samo onome tko ju je tada izgovarao i njoj koja ju je cula, svi drugi komotno su mogli spavati toga trenutka ili cackati nos, ili pucati iz pušaka, ili se moliti Bogu, ili izgovarati neke opcenite istine i rijeci koje mogu spasiti svijet, ali su plakali, valjda zato što su se tada opraštali od svojih života jer ih je jela još jedna mala smrt. Nijedno od uplakanih lica danas ne pamtim.

Ne pamtim te važne trenutke, zaboravim cim kažem ovoga se moraš sjecati. Život bi bio dug kad bih se više sjecao. Zaboravio sam skoro sve. Osim ono kad trcim od obale do kampa ili ono kad pazim da mama ne kaže labrnja. Drugo je nestalo. Nestale stvari dijele se na one koje sam mogao sacuvati i one koje su se pretvorile u niz mojih malih smrti. Te su smrti kao sive mrlje na nekoj davnoj geografskoj karti. Nitko ne zna što je tamo, ako nije još jedna Indija. Mogao sam sacuvati recenicu volim te najviše na svijetu, ali nisam znao kako se to radi ili nisam želio znati da mi strah nije najbolji saveznik u životu. Nataša je još neko vrijeme bila u Beogradu, a onda je otišla u Kanadu jer se ja više nikada nisam javio. Pokušavao sam u novim okolnostima govoriti volim te najviše na svijetu i osjecao sam se obicno kao radioamater koji prevodi rijeci preko voda i mora, pa svako ja postaje on, a svako ti postaje ona. Ili tako nekako. U svakom slucaju, nitko više nije plakao.

Malopre, ukljucim radio, bog te pita koja stanica, ali naša svakako nije, kao ono svira pjesma Mama Leone. Opet sam se sjetio mirisa mora, mirisa borovine i mirisa maslinova ulja u isto vrijeme. I svega što je iz mirisa nastalo. Ne znam kakve veze ima ta pjesma, ali sigurno ima jer dolazi iz necega što sam zaboravio, iz neke od onih malih smrti. Tu Mamu Leone trebalo bi negde smjestiti, ali ne znam gdje i kako jer u ovome što pricam nema više mjesta. Nije ga nikad ni bilo. Moja mama u meduvremenu je postala prava, odrasla mama, a ja sam sada vec njezin sin. Nikako predak. Više ne govori labrnja, ali nekad to tako zvuci.

Miljenko Jergovic

Princeza i Luda

PRINCEZA: Oh! Gde sam to ja?
LUDA: U svom rajskom vrtu princezo.
PRINCEZA: Jeste li sigurni da ne sanjam?
LUDA: U to niko nikda ne može biti siguran.
PRINCEZA: A ako je ovo san, {ta mislite ciji je ovo san? Vas ili moj?
LUDA: Vas, princezo. Jas cesto setam kroz tudje snove.
PRINCEZA: Ja nikada. Ja uvek ostajem u ovom vrtu.
LUDA: Ali, cak i ako je san, ovo je jedan prijatni san.
PRINCEZA: Izvinite ja kao da Vas odenekud poznajem.
LUDA: Možda smo se nekad sreli na nekom slicnom mestu.
PRINCEZA: Ko ste uostalom Vi, podanik?
LUDA: Ja sam dvorska luda. Otpusten sum sa dvora jednog dalekog kraljevstva. A Vi?
PRINCEZA: Meni treba luda. Ja sam usamljena princeza. Moja su jedina zabava beskrajne setnje ovim starim vrtom i branje cvetova.
LUDA: O, to je prijatna zabava!
PRINCEZA: Da ali nema vise ni jednog cveta. Svi su uveli od dosade.
LUDA: A možda su uveli od neceg drugog?
PRINCEZA: Od dosade ludo. U ovom vrtu se nekada sve hranilo radoscu. Kada se ona izgubila i ovde se naselila tuga i usamljenost, cvetovi su uveli. Ovo je sada jedan opusteo park.
LUDA: O, pa tu može biti posla za mene.
PRINCEZA: Može, ludo. Eto, proglasavam Vas za bastovana radosti.
LUDA: Ali ja ne znam ništa o rastinju. Znam samo da pricam.
PRINCEZA: Pa onda pricajte!
LUDA: Ali ja znam samo tuzne price. Jas sam pripovedac balada.
PRINCEZA: A znate li da pevate?
LUDA: Samo tuzne pesme. Jas sam pevac balada.
PRINCEZA: I nikada niste naucili nitu jednu radosnu pesmu?
LUDA: Znao sam mnogo. Zaboravio sam ih sve.
PRINCEZA: Kako to ludo?
LUDA: Zaljubio sam se. Zavoleo tajnu i usamljenu princezu. A luda i princeza, to nikako ne ide. Otpustili su me, dakle, sa dvora, a njena je bolest presla i na mene. Nisam znao da su tuga i usamljenost kao bolest.
PRINCEZA: Toa je strasno, ludo. Ja se nikada nisam zaljubila.
LUDA: Ima neceg strasnijeg. Ona je postala nesrecna princeza, a ja sam prestao da budem luda.
PRINCEZA: Kako onda mislite da vratite u zivot ovaj vrt?
LUDA: Ne znam kako princezo. Možda je bolje da odem i odavde.
PRINCEZA: Ne, stanite. Kazacu Vam jednu tajnu, ludo. Ovaj vrt je mrtav bez uzbudjenja. Ranije kada je tu bilo mnogo cvetova, ja sam ih razmnozavala – kidajuci neke od njih. Kako sam ih kidala, vise ih je cvalo.
LUDA: Cudan neki vrt.
PRINCEZA: Ovaj vrt raste samo ako se u njemu desava nešto neobicno. Vidite li onaj grm? On je bio pun ruza koje sam ja nabrala. Isklijao je kada je nas komandant ubio nastojnika našeg dvorca. A, ono drvo tamo? Imalo je divne, velike bele cvetove. Ono je niklo kada sam ja naredila komandantu da ubije sam sebe!
LUDA: To je veoma tuzno princezo.
PRINCEZA: Sve je tuzno. Nema vise uzbudjenja u ovom opustelom parku. Pobogu ludo, uradite nešto.
LUDA: A šta tu može da uradi jedna nesrecna luda?
PRINCEZA: Da obezbedi radost jednoj još tuznijoj princezi. Molim Vas, vratite zivot u ovaj mrtvi park. Ucinite od njega ponovo cvetni vrt. Uradite nešto, prekolinjem Vas. Evo, vene i moj poslednji cvetic. Sa nijm ce uvenuti i moja poslednja radost.
LUDA: (Cuti, a zatim povija glavu) Dobro, princezo. Ucini}u nešto, Vasa ce radost biti spasena!
PRINCEZA: O, pogledajte ludo! Nešto se desava. Mesecina se pomracuje. Možda ce to spasti moj vrt!

(Na nebu nastupa pomracenje meseca. Iza zamranenog meseca izbija oreol od cudesnih zraka. Oni se najpre boje razlicinim spektralnim bojama, a zatim se polako ponovo pojavi puna obla mesecina koja baca srebrnu svetlost.

Inenadno u parku pocinje da cvate mnogo cvetova. Jedan cvetni brsljen pocinje da raste i obavija se oko sijalice. Princeza se smeje)

PRINCEZA: Ludo, ludo, gde ste! Ludo, vratio se moj izgubljeni vrt! Kako ste to izveli, ludo!

(Umesto odgovora, na grani iza koje se vidi mesecina, najednom ona primeti obesenu crnu siluetu Lude. Princeza se prene i ispusti izvik iznenadjenja, a zatim se ponovo okrene i odusevljava bogato rascvetalim vrtom. Ponovo se pojavi lutka psa i pocinje da vije na mesecini pred cijim se svetlim krugom njise bezivotno lutkino telo Lude. Jedan zrak osvetljava njegovu flautu ostavljenu na zemlju. Iz nje klijaju biljke i cvetovi i pocinju je obavijati.)

PRINCEZA: (Zamišljeno) Cudna neka luda. Nisam mu ni naredila da uradi tako nešto (… zatim kapriciozno) A možda je ovo samo san! Ako je tako, onda je ovo sigurno njegov san. On je tako odlucio. Tako mu je bilo pisano. Nema bezanja. Sve se jednom vec dogodilo. Sve je pocelo u jednom vrtu. U vrtu se sve i zavrsava. Sve ce jednom u vrtu i poceti. Bio si nesrecan, biceš srecan. Bio si sam. Sam ceš i biti!

(Svetlo se polako gasi. Princeza odlazi. Ostaje samo velika obla mesecina i senka obesene Lude uramljena u njen nestvarni krug, pod kojim zavija lutka izgubljenog i nepronadjenog psa)

Autor nepoznat..

Posoljeni zrak i razlivena tinta*

Ovaj blog pocinjem jer neke stvari treba sacuvati u zasebnoj fioci…
Pocinjem jer sam nekim ljudima obecao da cu to uciniti, a ja ne bih bio ja, kada to obecanje ne bih ispunio.
Realne su sanse da ovo nece biti samo jedan u nizu blogova kakvi nicu na svakom cosku u poslednje vreme.. Ako nesto budem pisao to znaci da sam negde u sebi ili negde u vama nasao razlog za to…
Postovi ce biti malo ostriji, mozda i vulgarniji nego sto ocekujete, ali to sam ja… Ne umotavam se u sjajni papir kada treba nekom da se predstavim, pa to necu raditi ni ovde… Ako nesto kazem sto vam se ucini, neprikladno, preterano, zelim da razumete da to ne kazem iz licnog hira ili zelje za ponizavanjem, omalovazavanjem.. to kazem zato sto tako mislim…
Plastican primer iz svakodnevnog internet zivota…
Ako i niste znali nakon ovog reda nesumnjivo cete znati, moje internet postojanje zasniva se na radu na Burek Forumu ciji sam autor i vlasnik… Kako jednom jedna klinka prilikom ICQ upoznavanja rece „Bila sam na mnogima ali ni jedan nije tako veliki kao tvoj“. Mislila je na forum naravno … od jednog malog projekta u koji sam uleteo ne bih li pobegao od nekih negativnih stvari koje su me okupirale, Burek je izrastao u nesto zaista veliko i po misljenju drugih izuzetno kvalitetno ako se u obzir uzmu i okolnosti… Anyway… Da ne duzim, bice prilike… Ako uzmemo toliku kolicinu ljudi i stavimo ih na neko mesto, a to mesto je pritom po prirodi takvo da oni smatraju, cim ih neko ne vidi face2face, da u sustini mogu reci i raditi sta god im je volja i proci nekaznjeno. U takvim uslovima, realne su sanse da ce odredjeni, nazalost ne tako mali procenat ljudi poceti da se ponasa neprikladno, barem ako se u obzir uzmu hiljade godina evolucije… Trudim se sa svima biti korektan, direktan i realan… Prema svima posten… dakle… Ako je neko nekom prilikom doziveo da mu kazem da je debil, to nema veze sa mojim intimnim ubedjenjem… to ima veze samo sa njegovim ponasanjem. Emocije su lepa stvar, ali u nekim situacijama ih treba filtrirati. Dakle… ako sam rekao da je neko debil… to ne znaci da je on lep, ruzan, ne znaci da ga ja volim ili ne volim, ne znaci da ga mrzim.. to znaci da je ta osoba debil jer se ponasa kao debil.
Ljubav kao i mrznju, treba zasluziti. Misljenje na osnovu ponasanja je prost proces zakljucivanja i ne zahteva emocije.
Ne pravdam se… ne mislim da imam razloga i potrebe… samo objasnjavam pre nego sto pocne zgrazavanje nad mojim recnikom …
Nece biti zgrazavanja?
Polako… bice postova.. bice vam jasnije.

* Kome se naslov ucinio simpaticnim, a ne zna o cemu se radi neka procita pesmu na ovom linku.