Svi ljudi imaju zvezde

– Svi ljudi imaju zvezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvezde su vodiči. Za druge, one su samo male svetiljke. Za naučnike one su problemi. Za mog poslovnog čoveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo gore ćute. Ali ti, ti ćeš imati zvezde kakve niko nema …
– Šta hoćeš da kažeš ?
– Kada budeš noću gledao u nebo, budući da ću ja živeti na jednoj od njih, budući da ću se ja smejati na jednoj od njih, tebi će se činiti kao da se sve zvezde smeju!
I on ponovo prsnu u smeh.
– A kada se utešiš jer čovek se uvek uteši, bićeš srećan što si me upoznao. Uvek ćeš mi biti prijatelj. Želećeš da se smeješ sa mnom. I ponekad ćeš otvoriti svoj prozor, tako, iz pukog zadovoljstva … A tvoji prijatelji će se čudom čuditi kada vide kako se smeješ gledajući u nebo. Tada ćeš im reći:
– “Da, zvezde me uvek uveseljavaju!“
A oni će smatrati da si lud. Uvaljivaću te u grdne neprilike …
I on se ponovo nasmeja.
– To će biti kao da sam ti, umesto zvezda, poklonio hrpu malih praporaca koji umeju da se smeju …

Mali princ (Antoan de Sent-Egziperi)

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila.
Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima…
Zasto sanjamo.
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.
Zasto ljudi stvaraju pa ruse?
Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete?
A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

J. Klepac – Patuljci zive u kuglama

Avida Dolar’s

Breton je sastavio jedan osvetoljubivi anagram, od slova mog imena: Avida Dolar’s, što je značilo: pohlepan na dolare.
To svakako nije bilo veliko pesničko otkriće, ali je on bez sumnje dobro uočio tu karakternu crtu moje ličnosti i tačno je odgovaralo onim ambicijama koje sam tada gajio.
Trebalo je biti snažniji nego ikada; trbalo je imati mnogo novca da bi se opstalo.
Novca i slave! Novac je mogao učiniti sve ono što sam smatrao da je lepo i dobro, a on mi je zaista bio poslužen pa smo, ja i Gala, mogli učiniti sve što smo hteli.
Anagram Avida dolar’s bio je za mene talisman. On mi donese fluidnu, slatku, monotonu kišu dolara.
Jednog dana ću ispričati celu istinu o tome kako sam sakupljao ovu blagoslovenu Dajaninu kišu;
biće to poglavlje neke nove knjige; verovatno mog životnog dela:
O zivotu Salvadora Dalija, kao umetnička kreacija.
Ali, hteo sam da vam ispričam jednu anegdotu.
Ušavši, jedne večeri velikih i uzbudljivih događaja, u moj apartman, u hotelu Saint-Regis, u Njujorku, osetih metal u cipeli.
Izuh je je i nađoh monetu od pola dolara. Gala, koja se probudila, pozva me i reče:
„Dali, sanjala sam da te, kroz pritvorena vrata, vidim s nekim ljudima. Merili ste zlato.“
Oglasih se iz mraka, i otmeno prozborih: „Tako je i bilo!“.

Salvador Dali