Mi

Mi volimo koga hoćemo, ne mrzimo nikoga.
Mi radimo ono što želimo, ne gledamo šta rade drugi.
Mi živimo život, ne prizivamo smrt.
Mi ne krademo, ono što nemamo to nam i ne treba.
Mi možemo sve, ne moramo ništa.
Mi živimo danas, ne zanima nas šta je bilo i šta će biti.
Mi nemamo sve što volimo, pa volimo ono što imamo.
Mi uživamo, ne brinemo brige.
Mi gospodarimo sobom, ne potčinjavamo druge.
Mi obuzdavamo želje, pa nemamo problema.
Mi živimo svoje živote, ne miješamo se u tuđe.
Mi smo srećni, jer smo tako htjeli.
Mi smo Erosova kopilad,neukrotiva.
Mi ne lažemo, mačku nazivamo mačkom.

M. Smukov, “Tabu”

Mi, i dalje, ovako, svako za sebe…

Pomislio sam: mi, i dalje, ovako, svako za sebe, nastavljamo da živimo svoje živote. Bez obzira na to koliko dubok i fatalan gubitak bio, ma koliko nam važna bila stvar koju nam otmu iz ruku, ili makar se na kraju promenimo u potpuno drugu osobu zadržavajući odranije samo jedan sloj spoljašnje opne, mi možemo ovako da nastavimo da vodimo svoj život u potpunoj tišini. Možemo da ispružimo ruku i da zgrabimo određenu količinu vremena i stalno ga šaljemo iza sebe. U nekim slučajevima veoma vešto, kao svakodnevne rutinske stvari. Razmišljajući tako osetio sam se tako prazno.

Haruki Murakami – Sputnik ljubav

Muzika svira tako veselo

Muzika svira tako veselo, čilo i čovek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vreme i mi ćemo otići zauvek, ljudi će nas zaboraviti, zaboraviće nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živeti posle nas, sreća i mir zavladaće na zemlji i ljudi će pomenuti lepom rečju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije završen… Hajde da živimo! Muzika svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo… i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo… Da nam je znati to, da nam je znati!

Čehov, Tri sestre

Sta je za vas vjecnost?

– To je zbir nasih juce i svih svjesnih ljudskih bica. Vjecnost je proslost za koju niko ne zna kad je pocela. Ali vjecnost je i sva sadasnjost. Sadasnji trenutak sve nas sadrzi, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.V jecnost je takodje i buducnost koja jos nije stvorena, ali koja postoji, koja pocinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaze da je vrijeme pokretna slika vjecnosti. Vjecnost nam dozvoljava da zivimo na postupan nacin: sate, noci i dane, godine.Imamo pamcenje, sadasnja osjecanja, pa onda imamo buducnost, ciji oblik jos ne znamo, ali je predosjecamo ili se nje plasimo…

Horhe Luis Borhes u razgovoru sa Brankom Bogavac.
Iz knjige Branke Bogavac: „Razgovori u Parizu“

Spletkarenje sa sopstvenom dušom

Secanje nije zapecacena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadrzaj: ono preobrazava proslost, upisujuci joj sadasnje znanje, iskustvo i osecajnost. Zato pricu o poroslosti (a svaki trenutak je vec proslost; prokletstvo vremena je upravo u tome sto retko uspevamo da uhvatimo i prozivimo trenutak, neponovljivost i punocu sadasnjosti, bez tereta proslosti i neizvesnosti buducnosti), dakle, govor o bilo cemu treba uzeti sasvim uslovno, kao mesavinu malo nehoticnih lazi, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj tastini, i sasvim malo iskrenosti, sve stopljeno u pitku cafe creme, u koju, umesto secera, sipamo gomilu spletki.

Spletkarenje sa sopstvenom dušom – Marija Jovanovic

Slomljeno srce – otvoreno srce

„Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, pretvaraju one u dragulj“ (Richard Shanon, u Müller, 86). I u mojim ranama rastu biseri. No oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama. Kad stišcem zube da bih grcevito zatvorio svoje rane, ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me cesto zaboli. Tada osetim svoju nemoc da je se rešim. Ona ce ostati u meni, sve ako i zaraste. No ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi. Tamo gde sam ranjen, tamo sam i živ, tamo sam sebe osjecam, tamo osetim i drugoga. Mogu pustiti i druge da udju u moju ranu, tamo je moguc susret i dodir koji može i drugoga izlijeciti. Samo onaj lecnik može nekoga izleciti koji je i sam ranjen, rekli su stari Grci. Tamo gde sam jak ne može u mene prodreti neko drugi. Tamo gde sam slomljen, tamo može Bog u mene prodreti, a mogu uci i ljudi. Tu se susrecem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio.
Cesto živimo u iluziji da sve naše rane mogu zaceliti. Izlecenjem smatramo da se rane zatvore i da ih više ne osjeamo. Dok se ne pretvore u brazgotinu, kružimo oko svojih rana i uvlacimo se sve dublje u njih. Bogu predbacujemo što je dozvolio tu ranu. Tek kad smo spremni pomiriti se sa svojom ranom, može ona za nas postati ulazom u našu nutrinu, u zdravi i svetli prostor. Rana nas prisiljava da potražimo lek u svojoj nutrini a ne u izvanjskoj marljivosti i jakosti.

Anselm Grün

Sta nam je to onemogucilo da zivimo u vremenu kao ribe u vodi

„Sta nam je to onemogucilo da zivimo u vremenu kao ribe u vodi, kao ptice u vazduhu, kao deca? Krivica je na Caevini.Carevina je stvorila istorijsko vreme. Carevina je svoje bice postavila ne u prvilno i glatko kruzno vreme godisnjih doba, nego u izlomljeno vreme uspona i padova, pocetka i kraja, katastrofe. Carevina osudjuje sbe da zivi u istoriji i snuje zaveru protiv isorije. Jedna jedina misao zaokuplja potopljeni uma Carevine: kako izbeci kraj, kako ne umreti, kako produziti svoju eru.“
„Ono cega se grozim, verujem, jeste sramota da umrem ovako glup i zbunjen“

Dzon M. Kuci, „Iscekujuci varvare“

Sramota da umrem ovako glup i zbunjen

„Sta nam je to onemogucilo da zivimo u vremenu kao ribe u vodi, kao ptice u vazduhu, kao deca? Krivica je na Carevini.Carevina je stvorila istorijsko vreme. Carevina je svoje bice postavila ne u pravilno i glatko kruzno vreme godisnjih doba, nego u izlomljeno vreme uspona i padova, pocetka i kraja, katastrofe. Carevina osudjuje sebe da zivi u istoriji i snuje zaveru protiv istorije. Jedna jedina misao zaokuplja potopljeni uma Carevine: kako izbeci kraj, kako ne umreti, kako produziti svoju eru.“
„Ono cega se grozim, verujem, jeste sramota da umrem ovako glup i zbunjen“

Dzon M.Kuci, „Iscekujuci varvare“

Prozori ono sto nam je potrebno

Prozori ono sto nam je potrebno, rekao mi je onomad, jedan mudri starac iz daleke zemlje. Neizmernost stvarnosti je nepojmljiva, kako bismo je razumeli treba je zatvoriti u pravougaonik. Geometrija se suprotstavlja haosu. Zbog toga su ljudi izmislili geometrijske prozore, a svaka geometrija podrazumeva prave uglove. Da li je i nas zivot podredjen pravim uglovima,.Znas te komplikovane putanje,sacinjene od segmenata, koje svi moramo da predjemo naprosto kako bismo stigli do svog kraja. Mozda, ali ako jedna zena poput mene o tome razmislja, dok sedi na jednoj terasi koja gleda na Egejsko more. Jedne veceri kao sto je ova, shvata da sve ono o cemu mislimo, sto zivimo, sto smo proziveli, sto zamisljamo, sto smo zeleli, ne moze biti potcinjeno geometriji. I da su prozori samo kukavni oblik,g eometrije, onih koji se plase kruznog pogleda u koji sve ulazi bez smisla, i nepovratno. Kao kada je Tales gledao zvezde, koje ne ulaze u okvir prozora.
Sakupila sam sve od tebe, mrvice, fragmente, prah, tragove,pretpostavke, nijanse u tudjim glasovima,poneko zrnce peska,jednu skoljku,tvoju proslost koju sam izmastala, nasu pretpostavljenu buducnost, ono sto sam od tebe zelela, ono sto si ti meni obecao, moje detinje snove, zaljubljenost koju sam kao mala osecala prema svom ocu, poneki glupav stih iz moje mladosti, bulku sa ivice prasnanjvog puta. I to sam takodje stavila u dzep, znas. Krunicu jedne bulke, poput onih bulki, koje sam u maju svojim Folksvagenom isla da berem po obroncima ,dok si ti ostajao u kuci zatrpan svojim projektima,posvecujuci se komplikovanim receptima koje ti je tvoja majka ostavila u jednoj crnoj knjizici ispisanoj na francuskom, a ja sam ti brala bulke koje nisi umeo da razumes. Ne znam da li si ti stavio svoje seme unutar mene, ili obrnuto. Ali ne, nijedno nase seme nikad nije proklijalo.Svako je jednika za sebe,bez mogucnosti da se produzi u buducem telu,a pogotovo ja bez ikoga ko bi preuzeo moju teskobu.S va sam ostrva obisla trazeci te. I ovo je poslednje,kao sto sam i ja poslednja. Posle mene kraj.Ko bi te mogao vise traziti osim mene…

Antonio Tabuki, Svakim casom sve je manje vremena

Svi mi zivimo zajedno

Svi mi zivimo zajedno, cinimo nesto jedni drugima i odgovaramo na podstreke jedni drugih; ali smo uvek i u svim okolnostima sami. Mucenici ulaze zajedno u arenu; na krstu ih razapinju same. Ljubavnici u zagrljaju ocajnicki pokusavaju da svoje odvojene zanose spoje u jedinstveni transcedentni dozivljaj; uzalud… Od porodice do nacije, svaka grupa ljudi samo je drustvo pojedinacnih univerzuma.

Oldous Haksli, Vrata percepcije

O Velikim i Malim Pricama…

Tajna Velikih Prica, je u tome što nema tajni…
Velike Price, su one koje smo culi i želimo da ih cujemo ponovo. One, u koje ulazimo kada nam se prohte. U kojima se na svakom mestu, osecamo ugodno. Koje nas ne obmanjuju uzbudenjima i naglim preokretima na kraju. Koje nas ne iznenaduju, nepredvidenim dogadajima.
Poznate su, poput domova u kojima živimo. Poput mirisa kože naših ljubavnika! Kraj im je poznat, ali ga slušamo kao da nije. Isto kao što znamo, da cemo jednoga dana umreti, a živimo kao da necemo. U Velikim Pricama zna se ko živi, a ko mre, ko pronalazi ljubav, a ko ne. A opet sve to, želimo da saznamo ponovo. U tome i jeste njihova tajna i njihova carolija…

Arundati Roj „Bog malih stvari“

Danas na sve gledate mračno, majstore dragi

„Danas na sve gledate mračno, majstore dragi“.
-„Uvjek gledam tako, sinko moj, a i vi ćete za nekoliko godina gledati kao i ja. Život je brdo. Čovjek se penje gleda vrhunac i ćuti se sretnim; ali kad stigne gore odjednom spazi padinu i kraj koji se zove SMRT ! Uspinje se sporo ali se silazi brzo. U vašoj je dobi čovjek radostan. Nada se koječemu, što se međutim nikad ne ostvari. U mojoj se dobi neočekuje više ništa…….. osim smrti“.
-“Dođavola, od vaših me rijeći podilaze trnci“. –“Ne, vi me danas ne razumijete, ali ćete se jednom sjetiti onoga što vam sad govorim. Osvane jedan dan, znate, mnogo prije vremena, dan kad je gotovo sa smjehom, kako se kaže, jer čovjek u svemu što promatra vidi smrt. Ah, vi čak ne razumijete ni tu rječ, ne razumijete što znači smrt. U vašim godinama ona ne znači ništa. U mojim je godinama stravična. Jest, čovjek je svati odjednom, a da nezna ni zašto ni zbog čega, i tada sve u životu mijenja obličje.
Ja je već petnaest godina osjećam kako me nagriza baš kao da je u meni neki glodavac. Čutio sam malo-pomalo, mjesec po mjesec, sat po sat, gdje me uništava kao ruševnu kuću. Toliko me je izobličila da ne poznajem sam sebe. Više u meni i nema ništa od mene, od onog veselog, svježeg i snažnog čovjeka kakav sam bio u tridesetoj godini. Doživio sam da mi je objelila crnu kosu i to kako znalaćki i opako sporo.! Oduzela mi čvrstu kožu, mišice, zube, cjelo moje negdašnje tijelo, ostavivši mi samo ojađenu dušu koju će također doskora dograbiti.
Jest, smrvila me prokletnica, polagano i strašno, časak po časak, razorila mi tjelo. I sad osjećam kako umirem, u svemu što radim. Svakim joj se korakom bližim, svaki pokret, svaki dah požuruje njenu odvratnu rabotu. Disati, spavati, piti, jesti,putovati, sanjati, sve što god radili znači umirati. Oh, pojmit će te !
Pomislite samo na četvrt sata, vidjetćete je. Šta vi očekujete ? Ljubav ? Još nekoliko poljubaca i postat ćete nemoćan. A šta onda ? Novac ? Šta će vam ? Da plaćate žene ? Jeli to nešto ? Da se prežderavate, odebljate i cjele noći urlate od napada uloga ? I što još preostaje ? Slava ? Čemu će vam ona kad je ne možete ubrati u obliku ljubavi ? A šta onda ? Na kraju je opet smrt.
Ja je sad već vidim tako blizu da često poželim ispružiti ruku kako bih je odgurnuo. Prekrila je zemlju i ispunila uzduh. Svugdje je nalazim. Zgnječene životinjice na putu, lišče koje opada, sjeda dlaka na prijateljevoj bradi, sve mi to kida srce i govori: “Evo je“ ! Ona mi kvari sve što radim, sve što vidim, što jedem i što pijem, sve što volim, mjesečinu, sunčev izlazak, morsku pučinu, lijepe rijeke, i zrak ljetnih večeri što je tako ugodan za udisanje.
I nitko se nikada ne vrača, nikad………Čuvamo odljeve kipova, matrice koje uvjek iznova otiskuju iste predmete; ali moje tijelo, moje lice, moje misli, moje želje nikada neće uskrsnuti. A svejedno će se roditi milijuni, milijarde bića kojima će se nos, oći, čelo, obrazi i usta jedva za koji kvadratni centimetar razlikovati od mojih i koji će imati dušu kao i ja, a da se ja ipak neću povratiti, a da, štoviše nijedan dijelić u kome bi se mene moglo poznati, neće uskrsnuti u tim bezbrojnim i različitim stvorenjima, toliko različitim iako malne potpuno istim.
Za šta da se uhvatimo ? Kome da uputimo očajnički zov ? U što bi smo mogli vjerovati ? Sve su vjere ograničene, odvratno glupe u svojoj djetinjastoj poučnosti i svojim sebičnim obećanjima. Jedino je smrt pouzdana.
Mislite o svemu tome mladiću, mislite o tome cijele dane, mjesece i godine i doživjet će te život na drugi način. Pokušajte se osloboditi svega što vas sputava, učinite taj nadljudski napor da još živ napustite vlastito tijelo, sve što vas zanima, vaše misli i cijelo čovjećanstvo, kako bi ste pogledali prijeko, i shvatit će te kako su beznačajne raspre romantićara i naturalista ili diskusije o budžetu. A osjetit će te i grozovit jad očajnika. Koprcat ćete se gubeći se i utapajući u neizvjesnosti. Zvat ćete “u pomoć“ na sve strane i niko vam neće odgovoriti. Pružat ćete ruke, zazivat ćete da vas izbave, vole, tješe, spase; a nitko neće doći.
Zašto mi toliko patimo ? Zato što smo zacijelo rođeni da živimo više tjelesno, a manje duhovno; ali, zbog toga što mislimo, nastao je nesklad između stupnja našeg povećanog razuma i neizmijenjenih životnih uvijeta. Pogledajte prosjećne ljude: ne snađu li ih velike nevolje, oni su zadovoljni i ne pate zbog sveopče nesreće. Kao što je i životinje ne osječaju.
Ja sam propao čovjek. Nemam ni oca, ni majke, ni brata, ni sestre, ni žene, ni djece, ni boga. –I dometnu pošto je malo pošutao: Imam samo stihove.
Oženite se prijatelju moj, vi ne znate što znaći u mojoj dobi živjeti sam. Danas me samoća ispunja groznom tjeskobom; ta samoća u stanu, navečer kraj vatre, onda mi se čini da sam sam na zemlji, stravično sam, ali okružen nejasnim opasnostima, koječim neznanim i užasnim, a pregrada što me dijeli od susjeda koga ne poznam, udaljuje me od njega koliko i od zvijezda koje vidim kroz prozore. Spopadne me neka vrst groznice, groznice od bola i straha, a mir odaje me užasava. Kako je duboka i žalosna tišina sobe u kojoj živi samac. Ta tišina ne obuhvata samo tijelo nego i dušu, a kad pokučstvo zapucketa, streseš se do dna duše, jer se nikakvu zvuku ne nadaš u tom sumornom stanu.
-Još jednom zašutje pa dometnu: Kad čovjek ostari ipak bi ljepo bilo imati djece. –Stigoše do polovice ulice. Pjesnik zastade pred visokom kučom, rukova se s Duroyom i reće mu: Zaboravite mladiću cijelo ovo staračko naklapanje i živite kako dolikuje vašim godinama; Zbogom ! I isčezne u mrku hodniku.
Duroy nastavi put zgrčena srca. Činilo mu se kanda mu je neko pokazao jamu punu kostura, neizbježnu jamu, u koju jednoga dana mora pasti. I promrmlja: Do đavola, u njega sigurno nije veselo. Ne bih htio imati mjesto na balkonu odakle bih promatrao smotru njegovih misli…“

Guy de Maupassant