Vi pitate da li su vam dobre pjesme.

Vi pitate da li su vam dobre pjesme. Mene pitate. Prethodno ste pitali i druge. Dakle (pošto ste mi dozvolili da vam dam savjet), ja vas molim: prekinite sve. Vi gledate prema spolja, a sada prije svega to ne smijete da činite. Niko vam ne može dati savjet i pomoć, niko. Pomaže samo jedno jedino sredstvo: zadubite se u sebe. Istražite razlog koji vas nagoni na pisanje, ispitajte da li vam korjenje seže do najveće dubine srca, priznajte da biste umrli ako ne biste mogli pisati. Najvažnije je ovo: u najtišem času noći upitajte se – moram li da pišem? Iskopajte odgovor koji dolazi iz dubine srca. I ako bude potvrdan, ako je odgovor prosto ‘moram da pišem’, onda preuredite svoj život prema ovoj nužnosti; čak i najravnodušniji, najbeznačajniji čas vašeg života neka bude znak i svjedočanstvo ove prinude…

I ako se iz ovog preusmjerenja, iz ovog utapanja u sopstveni svijet rode pjesme, nećete misliti o tome da bilo koga upitate da li su ove pjesme dobre. Nećete ni pokušati da probudite interesovanje časopisa prema ovim radovima: jer ćete u njima osjećati dragi, prirodni posjed, jedno parče i glas svoga života… Zbog toga, poštovani gospodine, mogu vam dati samo ovaj savjet: uronite u sebe, ispitajte dubine iz kojih vam izvire život, i na tom izvoru ćete naći odgovor na pitanje da li treba da stvarate. Primite to ovako kako glasi i ne razbijajte glavu. Možda će se potvrditi da imate umjetničko poslanje. Onda prihvatite svoju sudbinu i nosite je zajedno sa svim teretom i veličinom, a da se nikada ne interesujete za nagradu koja se očekuje spolja. Jer stvaralac neka bude i u sebi samom potpun svijet, nađite sve u sebi samom i u Prirodi kojoj ste se priključili. Međutim, poslije ovog spuštanja u sebe i zaranjanja u sebe možda treba da se odreknete da budete pjesnik (dovoljno je, kao što rekoh, da osjećate da biste mogli da živite bez pisanja i onda uopšte ne smijete da pišete). Ali ovo okretanje prema unutra, što vas molim, ni tada nije uzaludno. Počev od tada, u svakom slučaju vratićete se na svoje puteve, a da bi oni bili dobri, bogati i dalekosežni, ne mogu ni da vam kažem koliko vam to želim.

Rajner Marija Rilke – Pismo mladom pjesniku

Morao sam ocajavati

Morao sam ocajavati, morao sam potonuti do najludje od svojih misli, do misli o samoubojstvu, kako bih mogao dozivjeti milost, kako bi ponovo razabrao om, kako bih ponovno pravo spavati i pravo se probuditi. Morao sam biti luda, kako bi ponovno u sebi nasao atman. Morao sam grijesiti, kako bih opet mogao zivjeti. Kuda bi me jos mogao voditi moj put? Lud je, taj put, ide zavojima, mozda u krug. Neka ide kako hoce, zelim njime ici.

Siddharta, Herman Hesse