Jednom u predvečernji čas

Jednom u predvečernji čas – dobro se sjećam tog sutona – dok su se topli otkucaji zaljuljanih zvona talasavo razlijegali nad varošicom, a žene po „balaturama“ dojile dojenčad na posljednjim, već gotovo vodoravnim zrakama sunca, rodio se u meni prvi put panički osjećaj. Na raskrvavljenom zapadu rumen je stidljivo premirala, razgarala se, sito se gasila, i opet ražarivala u potmulijoj vatri. Tamo kao da se dogadjalo neko strasnobolno krvavo nasilje. Golemo crveno sunce tonulo je u more sporo, nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu teturali su teški, pijani oblaci, omoreni o oteščali od orgijanja, odozgo tamni i vunasti, a odozdo jarko zabljesnuti snopovima sunčevih zraka. Valjali su se po tom razbojištu i omašćivali rubove grimizom i žeženim žutilom. Svijet iza mene kao da je opustio: kao da je taj bolni zapad isisao iz njega svu krv i upio u se sve zažagrene oči ljudi. Osjetih da me s lea bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplavljena sutonom i pokrivena dugim sjenkama. Grdna tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj općeg potonuća. Pomislih da na svijet pada vječna noć.

Vladan Desnica, “Proljeća Ivana Galeba”

Usluga sa osmehom

Neki čovek uputio je pismo jednom malom hotelu u gradu na srednjem zapadu, koji je nameravao da poseti tokom odmora. Glasilo je:

Veoma bih voleo da sa sobom povedem i svoga psa. On je veoma negovan i lepo vaspitan pas. Da li ste spremni da mi dopustite da noću spava u mojoj sobi?

Odmah je od vlasnika hotela primio odgovor, u kome kaže:

“Vodim ovaj hotel već dugi niz godina. Za sve to vreme, nikada mi nijedan pas nije ukrao peškir, posteljinu, srebrno posuđe, niti sliku sa zida. Nikada nijednog psa nisam morao da izbacujem usred noći iz hotela zato što je pijan ili se ne ponaša pristojno. Nikad mi se nije desilo da pas pobegne, a da ne plati hotelski račun. Prema tome, vaš pas je stvarno dobrodošao u moj hotel. A, ako vaš pas može da garantuje za vas, i vi ste isto tako dobrodošli.”

Karl Albrext i Ron Zenke, Service America

Besramno iskopirano sa bloga Andjele Vujacic