Ako me ona ljubi…

Ako me ona ljubi, u sta verujem i sto znam,zasto se ne odluci, zasto se ne odvazi da pobegne
i da se baci u moj zagrljaj? Ona bi to trebala uciniti, pomisljam katkad, ona bi to mogla uciniti.
Kad se nesto pokrene u predvorju, gledam prema vratima. Neka udje. Mislim i nadam se. Ah, pa kad su moguce stvari nemoguce pomisljam u sebi, mora da su i nemoguce moguce. Neka nocu kad se probudim, kad svetiljka baca nesigurno svetlo kroz spavaonicu, neka tada njezin lik, njen duh, tek jedna slutnja o njoj, probledi, priblizi se, obujmi me, samo za trenutak, da mi to bude neko jamstvo, da misli na mene, da je moja. Preostaje mi jos jedna jedina radost. Dok sam bio u njenoj blizini, nisam nikad sanjao o njoj; a sada, udaljeni jedno od drugog, mi smo u snu zajedno i zacudo, tek sada otkad sam ovde u susedstvu upoznao druge ljubazne ljude, javlja mi se u snu njezina slika, kao da mi zeli reci: „Gledaj samo,i tamo i amo. Neces naci nista lepse i milije od mene.“
I tako se njezina slika mesa u svaki od mojih snova.. no ubrzo se menja njena slika, to je neka druga.
No, ja sam ipak izmucen, nezadovoljan i rastrojen.

Gete ~ „Srodne duse“

A sad me pusti da skupim svoju snagu…

… A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na mirijade života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u ustima, na mirijade mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na rane, na bol slepaca…

„Enciklopedija mrtvih“, Danilo Kiš

Poznao me je odmah

Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.
Od rodjenja se mucimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde pocinje zagrljaj.
I neki nevidljiv osmeh vecito nam se guzva na onim najmeksim mestima gde zapocinje cudjenje.
Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoci u lice. Nijedan nije smeo da mu skoci za vrat.
Pratili su ga rezeci. I kadgod podigne njusku, usrce nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamisljajuci tako da su i sami vukovi.
Nismo se pozdravili. Ni jedan drugom poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne jedine reci, kao da smo se sretali u zardjaloj proslosti na ovom istom mestu gde smo sad prvi put.

„Vuk“ ~ Mika Antic

Jadni ljudi.

Jadni ljudi. Ne mogu reci da mi se gade, ali me napunjaju neizmernim milosrdjem. Od svih tajni ljudskoga zivota jednu sam misteriju shvatio. Najveca nasa muka u zivotu proizlazi odatle sto smo vecno sami, a sva nasa nastojanja, svi nasi cinovi teze za tim da izmaknemo toj samoci.
Od nekog vremena patim, zivinski patim jer sam shvatio, jer sam otkrio uzasnu samocu u kojoj zivim, a znam da je nista ne moze dokoncati, cujes li, nista! Sto god pokusali, sto god ucinili, kakav bio i polet nasih srca, doziv nasih usana i zagrljaj nasih ruku-uvek smo sami, sami. Otkako sam osetio samocu svoga bica, cini mi se da svakoga dana dublje silazim u mracno podzemlje. Idem, a nikoga nema iza mene, ponirem sve dublje, a niko oko mene. Niko ziv koji bi krenuo krenuo istim ovim putem u mrak. Ovo je podzemlje zivot. Katkada cujem zamor, glasove, krikove.. Napredujem tepajuci kako bih dosegao ovaj nejasni zagor. No, nikada ne znam pravo odakle dopire, nikada ne srecem nikoga.

Guy de Maupassant ~ „Yvette“ i druge novele

Od koje sam ja vrste?

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje.
Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva.
Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nece moci zavrsiti.
Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,…
Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled…
Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka.
Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?…
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem…

„Hodajuci na rukama“, Mika Antic

Svi mi zivimo zajedno

Svi mi zivimo zajedno, cinimo nesto jedni drugima i odgovaramo na podstreke jedni drugih; ali smo uvek i u svim okolnostima sami. Mucenici ulaze zajedno u arenu; na krstu ih razapinju same. Ljubavnici u zagrljaju ocajnicki pokusavaju da svoje odvojene zanose spoje u jedinstveni transcedentni dozivljaj; uzalud… Od porodice do nacije, svaka grupa ljudi samo je drustvo pojedinacnih univerzuma.

Oldous Haksli, Vrata percepcije

A sad me pusti da skupim svoju snagu

A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na miljarde života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u ustima, na miljatde mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na rane, na bol slepaca…

Danilo Kiš

Ljubavna

Sjedeci na izrešetanom metalu sterilne klupe na stanici, okrecem profil i puštam da me tramvaj iz daljine fotografira. Cujem iskre kako se sudaraju s molekulama mraka i padaju na smrznute tracnice. Držim te za ruku, hladnoca nam se zbraja. Kroz prozore vagona žute se prazna lica plasticnih sjedala. Saginjem se da pobjegnem pogledima i ugrijem ti ruke, ali na njima moj dah pretvara se u inje.
Uzbrdo je bolnica, iznad bolnice je groblje, iza groblja je disko klub gdje smo se prvi put poljubile, ne sjecaš se. Ležala si na podu wc-a, majica ti se podigla i otkrila trbuh bjelji od papira. Tvog decka nisu pustili u ženski wc pa je cekao pred vratima, a kasnije za šankom. Sklopila sam dlanove na tvom zatiljku i povukla ih prema sebi. Mrlje na papiru. Obrisala sam ti usta svojima.
Jedino zimi voliš se voziti tramvajem, nocu, u tjednu, kad ni pijanaca nema jer im je svaka stanica budilica ciji zvuk razbija staklene stijenke njihovih beskucnih snova. Vozimo se od okretišta do okretišta, sve smo ih isprobale. Najviše voliš onaj koji ide preko rijeke, kad možeš gledati skliski autoput, drveni brod zarobljen u ledu, jutro kako drobi zaledene krijesnice grada.
– Zar te nikad ne pita gdje si bila? – kažem, znajuci da nece odgovoriti, znajuci odgovor.
Kad dode k meni usred noci i zavuce mi se u krevet jer tamo ne može zaspati, pricam joj o putovanjima u tracnicama, o transsibirskoj željeznici, o golemoj sajli trapeza što se spušta s Mjeseca i klati se preko citave površine zemaljske kugle. Kad je njihanje uspava, pricam joj o pernatim prekrivacima, o jastucima od peludi, o naslonjacima pletenim od zimzelenih borovih iglica. Pricam joj o macki i djetetu koji spavaju u istoj košari, o blatnjavim otiscima stopala i šapa, o torti razodjevenoj macjim jezikom. Dlanom prelazim preko topline kože, udišem njezin dah i pretvaram ga u svoj. Na vratu joj njime ostavljam poruke, nevidljive tetovaže, pentagrame. Jutro lašti prozore mog stana i smekšava kožu njezinih kapaka. Odlazi ne budeci me, iako i ja i ona znamo da sam budna, da nisam spavala.
Sjedamo sucelice jedna drugoj, voliš se voziti u smjeru suprotnom od vožnje tramvaja. Voliš gledati kako svijet bježi od tebe, radije nego da te prestiže. Ruke su ti skrivene pod kaputom, inje na papiru. Gledaš kroz prozor, pored mene, pecati semafora lijepe se na stakla. Iz vozaceve kabine dopire zvuk radija, snimka vijesti od prethodnog dana – u ovo doba i spikeri spavaju. Ukrštam noge s tvojima, koljena nam se preklapaju, tkanine se trljaju, no boje su trajne i ne puštaju.
Kad se sretnemo u gradu, tvoj decko gleda me nezainteresirano, pa cak i kad te u zagrljaju zadržim dulje negoli se to obicno radi. Kad ti popravim kapu, prislonim lice na vrat, on se smiješi kao da je to nešto sasvim obicno, kao da ti to radi baš svatko, bilo tko.
Odlazite – u kino, iz kina, s plocnika na tramvaj, gledam za tobom i brojim ti korake, pogledom ti cuvam mjesto, ono naprijed, ono naopako…

Mima Simic

Mama Leone

Ovoga se moraš sjecati! rekao sam. Cega se moram sjecati? pitala je mama. Ne govorim tebi, govorim sebi. Ona me je držala za ruku, duboko frustrirana jer nije majka kao druge majke, a ni sin nije kao drugi sinovi, nego govori uglavnom nerazumljivo i preozbiljno za svoje godine. Ne smiješ govoriti sa samim sobom. Možeš misliti, ali ne i govoriti, ako govoriš, na kraju ceš poludjeti. Ocito je nervozna. Zato sam samo klimnuo glavom. Kad god je nervozna, klimnem glavom, da ne pocne vikati, da se ne stane prepirati bez smisla i reda i da, u krajnjem slucaju, ne dobijem po labrnji. Rijec labrnja mi je odvratnija od svakog šamara. Kad bi mama rekla labrnja, vec mi je bilo dosta. Dobit ceš po labrnji zvucalo bi tako gadno da sam radije prešutio sve.

Išli smo tako, sve uz more, skoro do Zaostroga. Držala me je za ruku i nije puštala. Mislila je da cu nestati ako me pusti da slobodno hodam. Mama je bila kakve mame ne smiju biti. Nije se osjecala dovoljno mamom, pa je u strahu glumila. Zapravo, najviše se plašila da možda nisam odrasliji od nje, da nisam neki njezin minijaturni predak koji je greškom izišao iz njezina uterusa i želi je provjeravati u životu i stavljati pred mature kojima nije dorasla, pa je izigravala odraslost i nastojala me podcijeniti tim cudnim frazama o ludilu do kojega dolazimo kad razgovaramo sami sa sobom.

Primjetio sam da šuti jer ocekuje od mene da nešto kažem, pa da se za to nešto uhvati i pocne raspetljavati slucaj. Prikovao sam jezik za nepce i disao tiše, da joj se iz disanja ne bi pricinile rijeci. Šutio sam kao svemir. Ona nije izdržala: Cega se moraš sjecati?

Munjevito sam morao birati strategiju: ili da se pravim da ne razumijem njezino pitanje, ili da pokažem kako sve vrijeme mislim upravo o tome cega se moram sjecati. Jednog sasvim odredenog trenutka se moram sjecati, onog trenutka kad sam odjednom osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Stala je, pustila mi ruku, pogled joj je bio zaprepašten, ali bezopasan. Nasmiješila se i rekla je: Ti si moj sin! Pa me je cvrsto zagrlila i pitala: ko je tebi mama, koga najviše voliš?

To je vec bilo glupo, pa se ne sjecam što se dalje dogadalo. Ne pamtim jesmo li otišli u Zaostrog, jesmo li tamo išli u slasticarnicu na kolace ili smo išli u gostionicu na oru koju sam ja kao na reklamama zvao oratalismaribor. Jesmo li sjedili unutra jer mama nije mogla pušiti na zraku ili smo sjedili vani jer nije bila toliko nervozna da bi morala pušiti, jesmo li se vratili istim putem, preko plaže, ili smo išli magistralom… Ništa, ništa, ništa se od svega toga ja više ne sjecam. Sve poslije pitanja ko je tebi mama, koga najviše voliš ja sam zaboravio i nikada se necu sjecati. Taj je dio moga života mrtav. Ubila ga je mama.

Petnaest godina kasnije, bilo mi je vec dvadest dvije, posvadao sam se u kampu na mrtvo ime s Natašom. Tako si odvratan dok govoriš sa mnom! rekla je pretvarajuci lice u gadenje. Nitko prije ni poslije nje nije to znao ciniti, pretvoriti baš sasvim cijelo svoje lice, ukljucujuci i uši, u gadenje. Meni bi se noge podsjekle od užasa. Moja draga postajala je cudovište. Nije tada bila gadna i odvratna, niti se pretvarala u gnojni cir zbog kojega bih svaku dragu na svijetu ostavio. Njeno lice postajalo je gadenje, kao što u filmovima strave i užasa dijete postane štakor. Obicno bih je u tom trenutku uhvatio za rame, privukao bih je sebi, ona se otimala i otimajuci se ponovo vracala svoje staro oblicje. Morala bi se nasmijati i vratiti se jer se Nataša uvijek vracala.

Ali toga dana na Korculi ja sam bio bijesan. Okrenuo sam se i poceo koracati. Vec kod petog koraka nisam znao kamo idem, htio sam se zaustaviti, ali nisam mogao, nije bilo smisla u daljem koracanju, no kakva bi smisla imalo da stanem, i tako sam išao, išao, išao… I, naravno, bio povrijeden jer Nataša nije pošla za mnom. Ostala je ispred šatora ili gdje je vec bila. Nije mi spustila ruku na rame. To nikada nije ucinila, niti ce ikada uciniti. Želio sam je mrziti zbog toga.

Kad si na otoku koliko god bio bijesan i ne znao kamo ideš, na kraju ceš doci do mora. Zaustavio sam se na nekim stijenama, oštrim kao konacna odluka, ispred valova koji su bili jako uznemireni jer je pokraj otoka upravo prolazio veliki brod. Na brodu su se vidjeli mali ljudi koji nekome mašu. Osjetio sam se usamljenim jer nisu mahali meni. Ili sam se tako osjecao iz desetog razloga, ali dobro pamtim da sam se osjecao upravo tako i da sam tada osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Bože dragi, šta ja to sebi radim! rekao sam naglas ili sam samo pomislio, ne znam, jer sam vec trcao natrag, preko stijenja, pa kroz borovu šumu, pa kroz kamp, zapinjuci preko konopaca i gazeci po tudim rucnicima. Nataša više nije bila ispred šatora. Nije bila ni unutra. Trcao sam do cesme. Ugledao sam je s desetak metara, i cesmu i Natašu. Nataša je prala velik okrugao paradajz. Neki su ljudi stajali iza nje. Nisam imao vremena za zaustavljanje. Nisam mogao ništa promijeniti. Ja sam trcao, dugo trcao, sad mi se cini da sam trcao satima, a najduže tih deset metara. Zapamtio sam svaki trenutak, svaku kap koja je zalijevala masnu površinu paradajza i njezine ruke, svaku kap koje je kapnula ispred njenih stopala. Pred cesmom je, kao i u svim kampovima na Jadranu, bilo blato. Nisam usporio ni preko blata. Prskao sam sebe, one ljude i nju koje se pocela osvrtati. Trajalo je dugo, to prskanje i osvrtanje, ali se nije stigla okrenuti, nije stigla vidjeti tko to stiže, nije znala da sam to ja, da se bacam na nju, da padamo u blato, paradajz joj ispada iz ruku, da ispušta malen, kratak krik, da ležim iznad nje, da ležim na njoj i cvrsto je stežem.

Pusti me sad vec! pazeci dobro da nijedna rijec, nijedan glas, ne zvuce grubo, nego da sve u tom trenutku, i tijelo, i kosa, i blatnjava odjeca, i disanje odaju nju koja želi da ostanem. Ja je nisam mogao pustiti jer mi se cinilo da ce nestati, kao što je nestalo sve ono, davno kod Zaostroga. Htio sam da šuti, da bude tu, besmrtna u tom trenutku i više nikad, u blatu pokraj cesme, u kampu na Korculi, pola metra od paradajza koji ce ostati napušten i kojega se više nitko nikada nece sjecati. Paradajz je umro cim je ispao iz njezinih ruku.

Vec sledeceg trenutka, Bože blagi, prošlo je još pet godina. Nataša je bila u Beogradu, a ja sam bio u Sarajevu. Trajao je rat. Rat moga života, jedini koji pamtim i jedini u kojem cu, sva je prilika, i poginuti, iako sasvim živ, neokrznut, citav, kao Ahil kojega cak ni u petu nije pogodilo. Nisu radili telefoni. Bio sam u Jevrejskoj opštini kod Drvenije mosta, oko mene su bili ljudi koji cekaju vezu, ispred mene radioamater s nekim cudnim aparatom, kao iz Drugog svjetskog rata. Iz aparata se cuo šum svih svjetskih mora i svih brodoloma. Odjednom sve to. A izmedu valova probijao se glas. Glas je govorio: Ona pita kako si?

Obracam se radioamateru: Dobro, kako si ti? Radio amater skoro proguta mikrofon: Dobro je, kako je ona, ponavljam dobro kako je ona, prijem. I opet lomljava starih brodova, grohot valova, užas mornara: Ona je dobro, šta da mu pošalje? Neugodno mi je što pedeset ljudi sluša moj razgovor. Naginjem se i na uho govorim radioamateru: Pošalji mi novina i slanine! On se nevidljivo stresa od daha u svome uhu i nastavlja: Neka mu pošalje novina i slanine, ponavljam novina i slanine! Jevrejska opština se glasno nasmijala, valjda zbog novina, a glas s one strane šumio je: Misli na njega i moli ga da se cuva! Došlo je vrijeme kad je razgovor morao biti završen. Ljudi su cekali na svoj red, a ja sam morao izvgovoriti još jednu recenicu, onu koja vrijedi više od svake šutnje i koja bi morala uciniti isto ono, mislio sam, što je ucinio zagrljaj u korculanskom blatu. Bio sam užasnut pred rijecima, rijecima, rijecima što sam ih mogao reci, što ih nisam morao reci, što su se rasipale kao pijesak iz razbijenoga sata, kao živa na drvenome podu kemijskog kabineta, kao sitna smrt koja raste u meni, smrt paradajza pokraj cesme, tad sam ga se sjetio, tog paradajza, a mislio sam da je umro, ne nije, pojavio se posljednji put, dok ispada iz njezinih ruku, vraca se meni, evo sad usred skoka u prazno jer s druge strane više nema nikoga, nema ni mene, ni kampa, ni Korcule, ni svade, ni njezina lica pretvorena u gadenje, lijepo drago gadenje kojega više nema… Nisam primakao usne muškome uhu, niti sam šaptao. Rekao sam glasno, kao da smo zbilja tu, u njezinoj dnevnoj sobi, sami jer je general otišao sa ženom na more: Volim te najviše na svijetu! Radioamater se okrenuo prema meni. Prvi put u životu vidio mi je lice. Otkako smo se sreli bio sam mu za ledima. I vjerovatno me više nikad nece vidjeti. To ceš reci sam, šapnuo je, skinuo slušalice, a ja sam sjeo na njegovo mjesto. U slušalicama šum je bio još mnogo jaci. Nisam znao kamo idu moje rijeci, niti tko ih sluša, u kakvim se valovima gube i ima li igdje mirnoga mjesta s kojega se one mogu cuti cisto, onako cisto kako ce još samo sada biti izgovorene: Nataša, volim te najviše na svijetu!

Jevrejska opština plakala je kao nakon dobre predstave. Plakali su svi, i muško i žensko. Jedna recenica rasplakala je tolike ljude. Ta recenica je, istina, bila važna, ali samo onome tko ju je tada izgovarao i njoj koja ju je cula, svi drugi komotno su mogli spavati toga trenutka ili cackati nos, ili pucati iz pušaka, ili se moliti Bogu, ili izgovarati neke opcenite istine i rijeci koje mogu spasiti svijet, ali su plakali, valjda zato što su se tada opraštali od svojih života jer ih je jela još jedna mala smrt. Nijedno od uplakanih lica danas ne pamtim.

Ne pamtim te važne trenutke, zaboravim cim kažem ovoga se moraš sjecati. Život bi bio dug kad bih se više sjecao. Zaboravio sam skoro sve. Osim ono kad trcim od obale do kampa ili ono kad pazim da mama ne kaže labrnja. Drugo je nestalo. Nestale stvari dijele se na one koje sam mogao sacuvati i one koje su se pretvorile u niz mojih malih smrti. Te su smrti kao sive mrlje na nekoj davnoj geografskoj karti. Nitko ne zna što je tamo, ako nije još jedna Indija. Mogao sam sacuvati recenicu volim te najviše na svijetu, ali nisam znao kako se to radi ili nisam želio znati da mi strah nije najbolji saveznik u životu. Nataša je još neko vrijeme bila u Beogradu, a onda je otišla u Kanadu jer se ja više nikada nisam javio. Pokušavao sam u novim okolnostima govoriti volim te najviše na svijetu i osjecao sam se obicno kao radioamater koji prevodi rijeci preko voda i mora, pa svako ja postaje on, a svako ti postaje ona. Ili tako nekako. U svakom slucaju, nitko više nije plakao.

Malopre, ukljucim radio, bog te pita koja stanica, ali naša svakako nije, kao ono svira pjesma Mama Leone. Opet sam se sjetio mirisa mora, mirisa borovine i mirisa maslinova ulja u isto vrijeme. I svega što je iz mirisa nastalo. Ne znam kakve veze ima ta pjesma, ali sigurno ima jer dolazi iz necega što sam zaboravio, iz neke od onih malih smrti. Tu Mamu Leone trebalo bi negde smjestiti, ali ne znam gdje i kako jer u ovome što pricam nema više mjesta. Nije ga nikad ni bilo. Moja mama u meduvremenu je postala prava, odrasla mama, a ja sam sada vec njezin sin. Nikako predak. Više ne govori labrnja, ali nekad to tako zvuci.

Miljenko Jergovic