Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš.

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola. … A sna nema. … Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obijesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom rječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe. … U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja. Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

“Umijece dokolice“ Hermann Hesse

Sta je za vas vjecnost?

– To je zbir nasih juce i svih svjesnih ljudskih bica. Vjecnost je proslost za koju niko ne zna kad je pocela. Ali vjecnost je i sva sadasnjost. Sadasnji trenutak sve nas sadrzi, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.V jecnost je takodje i buducnost koja jos nije stvorena, ali koja postoji, koja pocinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaze da je vrijeme pokretna slika vjecnosti. Vjecnost nam dozvoljava da zivimo na postupan nacin: sate, noci i dane, godine.Imamo pamcenje, sadasnja osjecanja, pa onda imamo buducnost, ciji oblik jos ne znamo, ali je predosjecamo ili se nje plasimo…

Horhe Luis Borhes u razgovoru sa Brankom Bogavac.
Iz knjige Branke Bogavac: „Razgovori u Parizu“

Na ljude uticu…

Na ljude uticu trave i drvece, kiša i mjesecina, i to cesto mnogo jace nego drugi ljudi, a tih se pojava tvoj razum malo tice. Možda ce jednom mudraci poput tebe postici da me se mnogo više ticu ljudi koje ne poznajem nego stijena iznad moje kuce i grmlje iz mog vrta, ali molim Boga da ne docekam to srecno vrijeme. Možda ce se jednom ljudski svijet i uredivati prema nalozima razuma, ali ce to biti dosadan i suh svijet, bez icega od onog zbog cega vrijedi živjeti i na šta se život i ljudi sa radošcu troše.

Dževad Karahasan

Govorio sam

Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.

Govorio sam: Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave dusa i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, ukome covjek dostize svoj puni uspon.

Govorio sam: Smrt je propadanje tvari, a ne duse.

Govorio sam: Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut, ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom. Ne placi i ne govori: steta, steta. Kada se mlijeko pokvari, veca je steta. Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju? Tebi se cini smrt, a to je radjanje. Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?

M. Selimovic

Govorio sam

Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.
Govorio sam: Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave dusa i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, ukome covjek dostize svoj puni uspon.
Govorio sam: Smrt je propadanje tvari, a ne duse.
Govorio sam: Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.
Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut, ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom. Ne placi i ne govori: steta, steta. Kada se mlijeko pokvari, veca je steta. Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju? Tebi se cini smrt, a to je radjanje. Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?

M. Selimovic

Govorio sam

Govorio sam, tjeseci:
Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.

Govorio sam:
Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave dusa i
tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.

Govorio sam:
Smrt je propadanje tvari a ne duse.

Govorio sam:
Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam:
Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut,
ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.

Ne placi i ne govori: steta, steta.
Kada se mlijeko pokvari, veca je steta.

Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?

Tebi se cini smrt, a to je radjanje.
Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?

Govorio sam:
Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: dosla je istina. Dosao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vasih, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena duso, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udji medju robove moje, udji u moj dzenet.

Govorio sam tako, bezbroj puta…

Mesa Selimovic

Sada se to vrlo lijepo vidi.

Kako retroaktivno gledas na vrijeme prije nego je poceo rat u tadasnjoj Jugoslaviji?
– Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek znacilo juzna robija. Ma, dobro to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo O.K. Ali sad je jos gore. Sad je jos puno gore. Ali ajde, nijedno zlo nije bez dobra. U tom smislu, bismo mogli puno filozofirati o tome, ali u principum, ako moram da biram – meni je komunizam bio puno drazi od ovoga. Jer ovako ce nam se i jezik izgubiti, a imali smo sansu da nam barem jezik ostane. Ali, niti je ono bio komunizam, niti je ovo kapitalizam. Na kraju krajeva, ja sam se jedini i borio protiv komunizma, a ovi ostali su dosli kao partijski sekretari u kapitaliste, ne? Ja imam pravo da to kazem, nitko drugi nema pravo da zine, jer su svi ostali isli u zatvor zbog nacionalizma, a ne zato sto su se borili protiv komunizma! To je velika stvar. Sada se to vrlo lijepo vidi.

Interview s Branimirom Johnnyem Stulicem

Nikad nisi bio izvan Bostona

„Nikad nisi bio izvan Bostona.
Da sam te pitao nešto o umjetnosti, dao bi mi iscrpno izvjesce procitano iz knjiga.
Michelangelo. Znaš mnogo o njemu.
Životno djelo, politicke aspiracije, on i papa, seksualnu orijentaciju, sva djela.
Ali ne bi mi znao reci kako miriše u Sikstinskoj kapeli, nikad nisi tamo stajao i gledao taj divan plafon.
Vidio to.
Kad bih te pitao za žene, dao bi mi popis najdražih. Možda si i ševio par puta, ali ne možes mi reci kakav je osjecaj buditi se kraj žene i osjecati doista sretnim.
Da te pitam o ratu, nabacao bi mi se Shakespeareom.
„Jos jednom u obranu, prijatelji“.
Ali nisi bio ni blizu ratu.
Nikad nisi držao najboljeg prijatelja u krilu i gledao ga kako zadnjim dahom traži tvoju pomoc.
Da te pitam o ljubavi, citirao bi sonet, ali nikad nisi gledao u ženu i bio potpuno ranjiv, da ne znaš nikoga tko je ravan njenim ocima.
Kao da je Bog spustio andela na zemlju samo za tebe, koja ce te spasiti pakla, ne znaš kako je to biti njen andeo. Voljeti je. Proci s njom sve. I rak. Ne znaš kako je spavati u stolici 2 mjeseca u bolnici jer doktori vide u tvojim ocima da se vrijeme posjeta ne odnosi na tebe.
Ne znaš što je pravi gubitak. To se dogada samo kad nešto voliš više od sebe. Sumnjam da si ikad ikoga toliko volio…“

Good Will Hunting

Što zapravo doista radite u životu

Neprosvijetljeni odnos spram iskustva je u osnovi suocavanje s nicime i izbjegavanje svega. Vecina nas kao da ne ucimo mnogo iz iskustva. Ne mijenjamo se baš puno. A jednostavan razlog za to je da ne poklanjamo punu pažnju iskustvu koje nam se dogada. Ne govorim ovdje o pažnji na površinskoj razini; govorim o dubokoj razini. Što zapravo doista radite u životu, ovdje, sada, u ovom svijetu? U odnosima, u nacinu na koji provodite svoje vrijeme – koliko ste budni spram onoga što doista radite? Obicno nismo narocito budni. A zato što smo toliko stranci samima sebi, nastavljamo djelovati iz nesvjesnih poticaja koji unereduju sve oko nas. Jedino ako poklanjate punu pažnju možete dovesti svjesnost u tamne kutke vlastite psihe gdje kao da nema nimalo svjetlosti. Pocnete li poklanjati punu pažnju onome što radite zato jer želite biti slobodni, poceti cete ciniti prave izbore i prestati ciniti pogrešne izbore. Suocite li se istinski sa svime i ne izbjegavate ništa, prestati cete djelovati iz neznanja i sebicnosti na nacine koji uzrokuju patnju drugih ljudi.

Andrew Cohen

A sunce izlazi

-Ne diraj me – rekla je. – Molim te, nemoj me dirati.
-Što je?
-Ne mogu to podnijeti.
-Ah, Brett.
-Nemoj. Moraš znati kako mi je. Ne mogu podnijeti, i to ti je. Ah, dragi. Molim te, shvati!
-Zar me ne voliš?
-Da te ne volim? Naprosto se sva rastapam kad me dotakneš.
-Zar mi tu ne možemo ama baš ništa?
Sad se opet uspravila. Obgrlio sam je i ona se na mene naslonila i bili smo posve mirni. Gledala me u oci onako kako samo ona zna gledati, tako da se covjek mora pitati da li ona zapravo išta vidi vlastitim ocima. To su oci, koje bi gledale i dalje nakon što sve druge oci na svijetu prestanu gledati. Gledala je kao da na svijetu nema nicega što ona ne bi jednako ovako gledala, a zapravo toliko se stvari bojala.
– I zbilja ne možemo napraviti ništa – rekao sam.
-Ne znam – rekla je ona. – Ne bih nikako htjela da opet jednom prodem kroz citav onaj pakao.
-Bolje da se držimo daleko jedno od drugog.
-Ali, dragi, moram te vidjeti. Nije to sve što ti možeš.
-Nije, ali uvijek tako nekako ispadne.
-Ja sam zato kriva. Mi uvijek skupo placamo sve što radimo.
Citavo to vrijeme gleda me u oci. Njene su oci imale razlicite dubine; katkad su djelovale savršeno plošno. Sada se moglo gledati u njih do dna.

Ernest Hemingway

Naučio sam

Naučio sam… da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam… da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam… da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam… da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam… da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam… kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam… da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam… da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučio sam… da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam… da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučio sam… da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam… kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam… što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.

Andy Rooney

Sve se izmijeni kad padne tama

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odredeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi.
Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.
Prolazim utišanim gradom, cuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesecina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se zaustavljam u ovom casu što tece, sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što ce biti, ali ne uspijevam da predem granice ove noci. Samo, osjecam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvacen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rodenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesecina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemocna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.
Koji je to neznani grijeh zbog koga me kažnjavaš, moj Bože?

Meša Selimovic