Nemam nista protiv ljudi koji vole istinu

Nemam nista protiv ljudi koji vole istinu. Osim sto su dosadno društvo. Podnošljivi su pod uvjetom da ne razvežu o odnosu između pripovijedanja i iskrenosti, što su neki od njih skloni. Prirodno, to me smeta. No, ostave li me na miru, neću im ništa.

Ne živciraju me ljubitelji istine već – istina. Čime istina pomaže, kakvu utjehu pruža, u usporedbi s pričom? Kakve koristi od istine u gluho doba noći, u tami, kad vjetar u dimnjaku riče poput medvjeda? Kad munja riše sjene na zidu spavaće sobe a kiša dugim noktima kucka po oknima? A ne! Kad te u krevetu zebnja i hladnoća pretvore u kip, ne očekuj da ti priskoči u pomoć koščata i suhonjava istina. Tad su ti potrebne ugodno popunjene okrepe kakve priče, da te u san uljuljka utješna sigurnost kakve laži.

Diane Setterfield – Trinaesta priča

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš.

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola. … A sna nema. … Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obijesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom rječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe. … U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja. Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

“Umijece dokolice“ Hermann Hesse

Opojen treba uvijek biti

Opojen treba uvijek biti. U tome je sve: početak i svršetak mudrosti.Da ne osjećate strahovit jaram Vremena, koji vam tišti ramena i prigiba vas zemlji, morate se bez daha opajati.
A čime? Vinom, poezijom ili krepošću – kako vam drago. Ali opajajte se.
Pa ako se ponekad probudite na stepenicama kakve palače, na zelenoj travi jarka, u sumornoj samotinji svoje sobe, kad je pijanstvo već malo popustilo ili sasvim prošlo, pitajte vjetar, val, zvijezdu, pticu, uru, sve što bježi, sve što jeca, sve što putuje sve što pjeva, sve što zbori, pitajte koliko je sati.I vjetar, val, zvijezda, ptica, ura odgovorit će vam “ Čas je da se opajate! Da ne budete mučenici i robovi Vremena, opajajte se bez prestanka! Vinom, poezijom ili krepošću — kako vam drago.

Charles Baudelaire

Staze

Na tim stazama koje vjetar mete i kiša pere, a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i ljepoti svijeta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvijesti, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.
I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živio sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i ljepoti stvorenog svijeta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osjetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmjeravao svoj korak i podešavao hod. Cijelog vijeka me nije napuštala.
U trenucima kad me zamarao i trovao svijet u kom sam po zlu slučaju živio i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vjernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja liječi svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan dio tog puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak prijeći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gdje završavaju sve staze, gdje nestaje puteva i bespuća, gdje nema više hoda ni napora, gdje će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagorjeti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.

Ivo Andric – Staze, lica, predjeli