Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana

Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Zive u kosmaru.
Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, „kaze Carli.“Kao prvo, skola mi je dosadna; drugo, ucenici mi se rugaju; a trece, mrzim skolu.“ Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sad cu ja tebi reci tri razloga zbog kojih moras da ides u skolu; kao prvo, to je tvoja duznost; drugo, jer imas cetrdeset pet godina; a trece, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste vise mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igrackama. Vecina ljudi tvrdi kako hoce da izadju iz decjeg vrtica,ali ne treba im verovati. Ne verujte u to.Ljudi samo zele da povrate svoje polomljene igracke.
„Vratite mi moju zenu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.“
Budjenje nije prijatno. Covek lepo lezi u krevetu, budjenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokusava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da cu umreti da budem mudar u ovoj prilici,i ne ucinim ni najmanji pokusaj da vas probudim,ako spavate. To se mene ne tice, i pored toga sto vam povremeno kazem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produzim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples.

„Budjenje“ Antoni De Malo

Stojimo na ivici provalije

„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima zestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono sto bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga sto je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u nasoj masti-upravo zbog toga sad ga silno prizeljkujemo. I posto nas nas razum snazno odvraca od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primicemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao sto je strast coveka koji drscuci na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokusaju razmisljanja, znaci biti neminovno izgubljen; jer premisljanje nas samo tera na uzdrzavanje i zato je to, kazem, bas ono sto mi ne mozemo. Ako se ne nadje prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo nicice na zemlju, okrenuvsi ledja provaliji, mi cemo skociti u nju i poginuti.“

Bodlerov „komentar“ na početku knjige
„Djavo perverznosti“ E. A. Poa

Postoje tri velike strasti

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izljeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao carobni kamen, jer pribavlja moc… Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvek je ljepsa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvrscuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Ruse ih uvijek na isti nacin, objasnjavajucu to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece.

Mesa Selimovic

Najteze je…

„Najteze je, nastavi on, sto se svaka ljubav uvek ruzno svrsava, utoliko ruznije ukoliko je bila bozanskija, krilatija u svome pocetku. Nema sna, ma kako idealan bio, koji se ne zavrsi prozdrljivim drekavcicem na dojci; nema utocista, kucice nema tako divne i tako snevane koju pijuk ne porusi. Nego, to je jos razaranje materijalno; no postoji jos jedno nemilosrdnije i potajnije koje se obara na stvari nevidljive: Zamislite kako se u trenutku kad se oslanjate na bice koje ste odabrali, i kad mu govorite : „Uzletimo zajedno i potrazimo dno neba!“ – neki se glas neumoljiv i turoban nadnosi nad vase uho da bi vam rekao da su nase strasti lazljivice, da nam se u kratkovidosti nasoj pricinjavaju lepa lica a u nasem neznanju krasne duse, i da nuzno dolazi dan u koji idol, pred bistrijim pogledom, postaje tek samo predmet, ne mrznje, nego prezira i cudjenja!“

Sarl Bodler, „Fanfarlo“

Price izgubljenih preljubnika

…“I pre nego što sam uspeo da otpakujem svoj rodjendanski poklon, cuo sam u paketu zvonjenje, tako da sam odmah pogodio da je rec o mobilnom telefonu. Uzeo sam ga i cuo glas svoje žene koja mi uz gromoglasan smeh cestita rodjendan sa telefona iz spavace sobe. Te noci ona je želela da razgovaramo o životu: o godinama koje smo proveli zajedno i o svemu tome. Ali je insistirala da to radimo preko telefona, tako da je otišla u spavacu sobu i odande me pozvala u dnevni boravak, gde sam se ja nalazio s mobilnim okacenim o pojas. Kad smo završili razgovor, otišao sam u spavacu sobu i ugledao je kako sedi zamišljena. Rekla mi je da je upravo okoncala telefonski razgovor sa svojim mužem i da je progone sumnje da li da mu se vrati. Naš odnos joj stvara osecaj krivice. Buduci da sam ja bio njen jedini muž, protumacio sam sve to kao seksualnu provokaciju, tako da smo vodili ljubav s ocajanjem dva preljubnika.
Sledeceg dana bio sam u kancelariji i upravo sam jeo sendvic u prepodnevnoj pauzi kad zazvoni mobilni. Bila je ona, jasno. Rekla je kako više voli da mi prizna da ima ljubavnika. Pratio sam tok njene price, jer mi se ucinilo da ce nam ta igra oboma dobro doci, tako da sam joj kazao neka ne brine: rešavali smo i druge krize pa cemo rešiti i tu. Te noci ponovo smo razgovarali telefonom, isto kao i prethodnog dana, i ona mi je rekla da kroz koji trenutak treba da se nadje sa svojim ljubavnikom. To me je jako uzbudilo, tako da sam odmah prekinuo razgovor, ušao u sobu i vodili smo ljubav sve do zore.
Citavu nedelju dana dešavalo se isto. U subotu, kad smo se najzad obreli u spavacoj sobi posle uobicajenog telefonskog razgovora, rekla mi je da me voli, ali da mora da me napusti, jer je potrebnija svom mužu nego meni. Posle tih reci, dohvatila je kvaku na vratima i otišla, i otada telefon više nije zvonio“…

Huan Hoze Miljas, Price izgubljenih preljubnika

Izvor: flash.mojblog.rs

Stojimo na ivici provalije.

„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima zestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono sto bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga sto je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u nasoj masti-upravo zbog toga sad ga silno prizeljkujemo. I posto nas nas razum snazno odvraca od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primicemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao sto je strast coveka koji drscuci na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokusaju razmisljanja, znaci biti neminovno izgubljen; jer premisljanje nas samo tera na uzdrzavanje i zato je to, kazem, bas ono sto mi ne mozemo. Ako se ne nadje prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo nicice na zemlju, okrenuvsi ledja provaliji, mi cemo skociti u nju i poginuti. “

Bodlerov „komentar“ na pocetku knjige „Djavo perverznosti“ E. A. Poa.

Ciji sam ja komadic?

Samotni komadic, bez ikog svog tavorio je tako u nadi,da ce naici neko i povesti ga nekud bilo kud.

Neki su bili po pravoj mjeri ali se nazalost nisu mogli kotrljati.
Drugi su se opet mogli kotrljati – ali nisu bili po pravoj mjeri.
Neki opet pojma nisu imali sta znaci biti po pravoj mjeri.
A bilo je i takvih koji ni o cemu nisu imali pojma.
Jedan je, tako bio odvec tanan, skoro vazdusast

Pop!

Jedan je opet stavio komadic na postolje
A onda ga tu i ostavio.
Nekima je manjkalo prilicno komadica
A neki su ih ,opet, imalicak i previse.
Samotni komadic u meduvremenu bese nacio da se skriva od onih znatizeljnih.
Stalno su sve novi pridolazili.
Neki su zagledali komadic iz neugodno velike blizine.
Drugi opet nisu prestajali da se kotrljaju ni ne obaziruci se na komadic.
I stoga komadic pokusa da sebe ucini privlacnim,ali bez ikakvoh uspjeha.
Komadic cak bese postavio, svjetlecu reklamu, ali to je jos samo vise plasilo one sramezljive.
I napokon stize jedan koji kao da bese stvoren da se komadic uklopi u njega
A onda iznenada ko zna zbog cega, komadic poce da se razrasta, sve vise i vise.
Nisam znao da ces poceti da rastes?
Ni ja to nisam znao, odgovori komadic
Ja znas, stalno trazim komadic koji mi nedostaje ali ne i takav koji ce da raste.
Oh?!

I napokon jednog dana, naide neko ko je izgledao posve razlicito.
Zelis li nesto od mene? upita komadic
Ne, nista
Dali mozda nesto od mene ocekujes?
Ne,nista
A ko si ti? Upita komadic
Ja sam veliko O, odgovori veliko O

Mislim da si ti onaj koga sam ocekivao-primjeti komadic
I mozda sam bas ja, komadic koji ti nedostaje
Ali meni ne manjka nijedan komadic – odvrati veliko O
Na meni naprosto nema mjesta za tebe.
Bas steta, priznade komadic, ponadao sam se da cu se mozda kotrljati s tobom.
Sa mnom se ne mozes kotrljati, blago primjeti veliko O ali mozda to mozes sam ciniti
Sa od sebe da se kotrljam, ali kako bi jedan samotan komadic mogao da se sam od sebe-kotrlja?
A jesi li ikad pokusao, upita veliko O
Imam ostre ivice, objasni komadic, nisam oblikovan da bi se kotrljao
Ivice se izlizu, a i oblici se mjenjaju.Pa kako god bilo moram se oprostiti s tobom.
Mozda ce mo se ponovo sresti, i veliko O otkotrlja se dalje.

I tako se komadic ponovo nade sam samcijat dugo vremena tako je proteklo i komadic je samo sjedio
A onda…
Polagano
Komadic se stade podizati na jedan svoj rub
I prevrnu se
Pa se ponovo podize… naokrenu… i ponovo pade
I tako
Lagano
Dizuci se i padajuci
Stade se kretati naprijed.
Ubrzo se od premetanja komadicu ivice pocese zaravnjavati
Drz se…
Nakreni
Padni…
Drz se – nakreni – padni
Drz se – nakreni – padni…
I postepeno komadic se poce preoblikovati
I napokon, umjesto da se pretura, komadic se stade odbijati
I umjesto da se odbija komadic stade poskakivati
Komadic poce da se kotrlja.
Nije ba znao nas komadic kuda se to kotrlja
Ali za to nije ni mario.
Jedino je bilo vazno kotrlja se!

Ciji sam ja komadic? – Shel Silverstein

Coffee’s for closer’s only

Alec Baldwin: Let me have your attention for a moment. ‘Cause you’re talkin’ about what…you’re talkin’ ’bout…bitchin’ about that sale you shot, some son of a bitch don’t want to buy land, somebody don’t want what you’re selling, some broad you’re trying to screw, so forth, let’s talk about something important. Are they all here?
Kevin Spacey: All but one.
Baldwin: Well, I’m going anyway. Let’s talk about something important. (sees Lemmon pouring coffee). Put that coffee down. Coffee’s for closer’s only. You think I’m fuckin’ with you? I am not funkin’ with you. I’m here from downtown. I’m here from Mitch and Murray. And I’m here on a mission of mercy. Your name’s Levine?
Jack Lemmon: Yeah.
Baldwin: You call yourself a salesman, you son of a bitch.
Ed Harris: I don’t gotta listen to this shit.
Baldwin: You certainly don’t pal ’cause the good news is you’re fired. The bad news is you got all you got, just one week to regain your job, starting with tonight, starting with tonight’s sits. Oh, have I got your attention now? Good. ‘Cause we’re adding a little something to this month’s sale contest. As you all know, first prize is a Cadillac El Dorado. Anybody want to see second prize? Second prize is a set of steak knives. Third prize is your fired. You get the picture? You laughing now? You got leads. Mitch and Murray paid good money. Get their names to sell them. You can’t close the leads you’re given, you can’t close shit, you are shit, hit the bricks pal and beat it ’cause you are going out.
Lemmon: The leads are weak.
Baldwin: The leads are weak. The fuckin’ leads are weak? You’re weak. I’ve been in this business 15 years …
Harris: What’s your name?
Baldwin: Fuck you, that’s my name. You know why mister? Cause you drove a Hyundai to get here tonight, I drove an 80,000 dollar BMW. That’s my name. (To Lemmon) And your name is you’re wanting. You can’t play in the man’s game, you can’t close them? Then go home and tell your wife your troubles. Because only one thing counts in this life. Get them to sign on the line which is dotted. You hear me you fuckin’ faggots.
(Flips the blackboard)
ABC. A, Always, B, Be, C, Closing. Always be closing. Always be closing. AIDA. Attention. Interest. Decision. Action. Attention. Do I have your attention? Interest. Are you interested? I know you are ’cause it’s fuck or walk. You close or you hit the bricks. Decision. Have you made your decision for Christ? And action. AIDA. Get out there. You got the prospects coming in, you think they came in to get out of the rain? A guy don’t walk on the lot lest he wants to buy. They’re sitting out there waiting to give you their money. Are you going to take it? Are you man enough to take it? (To Harris) What’s the problem, pal?
Harris: You, boss, you’re such a hero, you’re so rich, how come you’re coming down here and wasting your time with such a bunch of bums?
Baldwin: You see this watch? You see this watch?
Harris: Yeah.
Baldwin: That watch costs more than your car. I made 970,000 dollars last year, how much you make? You see pal, that’s who I am, and you’re nothing. Nice guy? I don’t give a shit. Good father. Fuck you, go home and play with your kids. You want to work here, close. You think this is abuse? You think this is abuse, you cock-sucker. You can’t take this, how can you take the abuse you get on a sit. If you don’t like it, leave. I can go out there tonight, the materials you got, make myself 15,000 dollars. Tonight. In two hours. Can you? Can you?
Go and do likewise. AIDA. Get mad you son-of-a-bitch. Get mad. You know what it takes to sell real-estate? It takes brass balls to sell real estate. Go and do likewise, gents. The money’s out there, you pick it up, it’s yours, you don’t, I got no sympathy for you. You want to go out on those sits tonight and close, close, it’s yours, if not, you’re going to be shining my shoes. And you know what you’ll be saying. Bunch of losers sitting around in a bar: “Oh yeah, I used to be a salesman. It’s a tough racket.“
These are the new leads. These are the Glengarry leads. And to you, they’re gold. And you don’t get them. Why? Because to give them to you is just throwing them away. They’re for closers.  I’d wish you good luck, but you wouldn’t know what to do with it if you got it. (To Harris) And to answer your question, pal: Why am I here? I came here because Mitch and Murray asked me to, they asked me for a favor. I said the real favor, follow my advice and fire your fuckin’ ass because a loser is a loser.

Glengarry Glen Ross

Uzletimo zajedno i potrazimo dno neba!

Najteze je, nastavi on, sto se svaka ljubav uvek ruzno svrsava, utoliko ruznije ukoliko je bila bozanskija, krilatija u svome pocetku. Nema sna, ma kako idealan bio, koji se ne zavrsi prozdrljivim drekavcicem na dojci; nema utocista, kucice nema tako divne i tako snevane koju pijuk ne porusi. Nego, to je jos razaranje materijalno; no postoji jos jedno nemilosrdnije i potajnije koje se obara na stvari nevidljive: Zamislite kako se u trenutku kad se oslanjate na bice koje ste odabrali, i kad mu govorite : “Uzletimo zajedno i potrazimo dno neba!“ – neki se glas neumoljiv i turoban nadnosi nad vase uho da bi vam rekao da su nase strasti lazljivice, da nam se u kratkovidosti nasoj pricinjavaju lepa lica a u nasem neznanju krasne duse, i da nuzno dolazi dan u koji idol, pred bistrijim pogledom, postaje tek samo predmet, ne mrznje, nego prezira i cudjenja!

Sarl Bodler, “Fanfarlo“

Predeo slikan cajem

“Moja dusa je device koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao sto se umivam svakog jutra kao sto se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice , imam svoj nebeski pralik. Moju rec neko je vec izgovorio negde gore pre mene, moja rec samo sledi svoj nedostizni uzor. I ja zudim da se pesmom priblizim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uci o svojoj drugoj, nevidljivoj bozanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja rec i moj glas samo polovina Reci i polovina Pesme i uci me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer , Duh dise kad hoce i na koga hoce. Inace, zasto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuca. Zasto je covek sredom glup i za utornik , a petkom mudar i za sredu?
Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni vise nije citljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine . Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog zivota ostadose samo brkovi o koje mozes da ocistis zube.
Zato ja trazim Onog ko ce mi umesto mene procitati i tumaciti knjigu moje sudbine. Ko ce mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao sto nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode ( jer ovde su sve takva bica sto imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne moze imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao sto oci gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj racun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo sto ovde postoji i moze se spoznati na ovom svetu) ucim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takodje simbol i ucim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duse. Moj nebeski ljubavnik meri: sta su drugi nama nazao ucinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: sta smo mi drugima nazao ucinili. Ako me ka nebu vuce moj nebeski ljubavnik kojeg naslucujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj zivot, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duse, knez oblasti nocne, ubica mog glasa, koji ce se neminovno jednom pojaviti da me odvuce u podzemlje, u cutanje i smrt. Zato sam zelela da nadjem onog prvog pre no sto me nadje drugi.”

Predeo slikan cajem, Milorad Pavic

Prozori ono sto nam je potrebno

Prozori ono sto nam je potrebno, rekao mi je onomad, jedan mudri starac iz daleke zemlje. Neizmernost stvarnosti je nepojmljiva, kako bismo je razumeli treba je zatvoriti u pravougaonik. Geometrija se suprotstavlja haosu. Zbog toga su ljudi izmislili geometrijske prozore, a svaka geometrija podrazumeva prave uglove. Da li je i nas zivot podredjen pravim uglovima,.Znas te komplikovane putanje,sacinjene od segmenata, koje svi moramo da predjemo naprosto kako bismo stigli do svog kraja. Mozda, ali ako jedna zena poput mene o tome razmislja, dok sedi na jednoj terasi koja gleda na Egejsko more. Jedne veceri kao sto je ova, shvata da sve ono o cemu mislimo, sto zivimo, sto smo proziveli, sto zamisljamo, sto smo zeleli, ne moze biti potcinjeno geometriji. I da su prozori samo kukavni oblik,g eometrije, onih koji se plase kruznog pogleda u koji sve ulazi bez smisla, i nepovratno. Kao kada je Tales gledao zvezde, koje ne ulaze u okvir prozora.
Sakupila sam sve od tebe, mrvice, fragmente, prah, tragove,pretpostavke, nijanse u tudjim glasovima,poneko zrnce peska,jednu skoljku,tvoju proslost koju sam izmastala, nasu pretpostavljenu buducnost, ono sto sam od tebe zelela, ono sto si ti meni obecao, moje detinje snove, zaljubljenost koju sam kao mala osecala prema svom ocu, poneki glupav stih iz moje mladosti, bulku sa ivice prasnanjvog puta. I to sam takodje stavila u dzep, znas. Krunicu jedne bulke, poput onih bulki, koje sam u maju svojim Folksvagenom isla da berem po obroncima ,dok si ti ostajao u kuci zatrpan svojim projektima,posvecujuci se komplikovanim receptima koje ti je tvoja majka ostavila u jednoj crnoj knjizici ispisanoj na francuskom, a ja sam ti brala bulke koje nisi umeo da razumes. Ne znam da li si ti stavio svoje seme unutar mene, ili obrnuto. Ali ne, nijedno nase seme nikad nije proklijalo.Svako je jednika za sebe,bez mogucnosti da se produzi u buducem telu,a pogotovo ja bez ikoga ko bi preuzeo moju teskobu.S va sam ostrva obisla trazeci te. I ovo je poslednje,kao sto sam i ja poslednja. Posle mene kraj.Ko bi te mogao vise traziti osim mene…

Antonio Tabuki, Svakim casom sve je manje vremena

Patnje mladog Werthera

Divna neka vedrina obuzela mi je dusu,nalik na blago proljetno jutro, a ja je cijelim srcem uzivam.Sam sam i osjecam radost zivota u ovome kraju sto je stvoren za dusu poput moje.Tako sam sretan , dragi moj, i tako utonuo u osjecaj mirnoga opstojanja da od toga trpi moja umjetnost.Ne bih sada mogao crtati ni jedan jedini potez, a ipak, nikada nisam bio veci slikar nego u ovim trenucima.Kada na drugu dolinu oko mene padne magla, visoko sunce zastane povrh neprobojne tmine moje sume, a samo se poneke zrake prokradu unutra u svetiliste, dok lezim u visokoj travi kraj potoka sto se rusi s kamena na kamen, i blize zemlji zapazam da su znacajne tisuce raznovrsih travki, a bezbrojne , nedokucive oblike crvica i musica , gmizanje malenog sveta izmedju vlati osjecam blize srcu , i kad osjecam prisutnost svemogucega , koji nas stvori, po slici svojoj, dah sveljubecega, koji nas, lebdeci u vjecitoj milini, nosi i odrzava– prijatelju moj, kada mi onda pred ocima svice , a nebo i svijet oko mene miruju mi u dusi kao lik ljubljene, tad me cesto obuzme ceznja , pa mislim : ah,kad bi ti to mogao izraziti, kada bi mogao da papiru udahnes ono sto u tebi zivi, tako puno i toplo – i da to bude ogledalo tvoje duse , kao sto je tvoja dusa ogledalo beskonacnog boga! – Prijatelju moj!Ali zbog toga propadam , podlijezem sili velicanstvenoga sto je u tim pojavama.

J.W. Goethe