Ptice umiru pevajuci

… Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva samo jednom u svom zivotu, lepse nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica trazi trnovito drvo i nema mira dok ga ne nadje. Uvuce se medju njegove isprepletene grane i pevajuci, nabode svoje telo na najduzi, najostriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pesmu daleko lepsu od pesme slavuja ili seve. Cena te predivne pesme je zivot, ali citav svet zastaje da slusa, a Bog na nebu se osmehuje. Jer ono najbolje sto postoji, moze se dobiti samo po cenu velike boli.. ili bar tako legenda kaze…

Ptice umiru pevajuci, Kolin Mekalou

Cudnovate zgode segrta Hlapica

Predvece toga dana bio je Hlapic još uvijek na cesti. On je taj dan prošao vec jedno selo, ali nije htio u njemu stati, jer je htio da što dalje utece od onoga grada gdje je bio majstor Mrkonja.
Hodao je dakle Hlapic, hodao po cesti, ali predvece pocne najedanput duvati jak vjetar, pocne bljeskati i grmjeti. Najprije je grmjelo izdaleka i slabo, a onda sve bliže i bliže i sve jace.
Grmljavina je tutnjela kao da se željezna kola po nebu voze. Bundaš se bojao grmljavine i stisnuo se k Hlapicu. „To nije ništa“, rece Hlapic i pode dalje. Onda bljesne još jace i zacuje se strašan udarac groma u daljini. Bundaš se strese od straha, ali Hlapic rece: „I to nije ništa. Hajdemo dalje.“
Morao je držati kapu da mu je vjetar ne odnese, jer je silno duvao. Onda su došli tako crni oblaci da je postalo gotovo tako tamno kao u noci. Samo kad bi bljesnulo, vidjelo se cijelo nebo kao da vatra gori na njemu.
Pocela je padati kiša u krupnim kapljama.
„Sada se moramo sakriti“, rece Hlapic, koji se najviše brinuo za svoje cizme. Hlapic je gledao oko sebe i nije znao kuda bi se sakrili, jer je svuda bilo samo polje i drvece, a nigdje kuce ni covjeka.
Bilo je vrlo dobro što su Bundaš i Hlapic bili zajedno. Više puta bio je pametniji Bundaš, a više puta Hlapic, pa su tako uvijek pomagali jedan drugomu.
Ovaj put bio je Bundaš pametniji. Na cesti je bio most, a Bundaš pocne vuci Hlapica pod taj most.
„Ti si uistinu pametan“, rece Hlapic Bundašu, i uvuce ga pod most.
Kad se Hlapic poceo vuci pod most, najedanput se uplaši.
A tko se i ne bi zacudio i uplašio! Pod mostom je sjedio neki covjek u dugoj crnoj kabanici s poderanim šeširom na glavi. Bundaš pocne strašno lajati na njega. Sad je opet Hlapic bio pametniji od Bundaša, jer je pravo mislio: treba uvijek biti ljubazan i uljudan!
Zato zapovjedi Bundašu da šuti, a on pozdravi covjeka:
„Dobar dan“, rece Hlapic.
„Dobar dan“, odgovori covjek: „Otkuda si ti ovamo došao?“
„Napolju pada kiša, a meni je žao mojih cizama. Hocete li dopustiti meni i Bundašu da ostanemo ovdje?“ pitao je Hlapic.
„Možeš ostati“, rece covjek. „Ali ovdje nije baš jako lijepo.“
Pod mostom je zbilja bilo tijesno i ružno. Tamo se nije moglo stajati, nego samo sjedjeti ili cucati.
Vjetar je strašno duvao, kiša je s tucom udarala po mostu kao da cekici tuku, a grmljavina je bila tako jaka da se nije pod mostom moglo razgovarati, jer nije jedan drugoga cuo.
Tako su Hlapic, Bundaš i taj covjek cucali pod mostom.
Bundaš je neprestano mrmljao na onoga covjeka, a ni Hlapicu nije se baš svidao. Hlapicu bi milije bilo da je bio sam s Bundašom pod mostom.
Kiša je padala dugo, a grmjelo je još uvijek jednako. Vec je bila vecer.
„Morat cemo ovdje ove noci spavati“, rece onaj covjek.
Hlapic je vidio da covjek ima pravo, jer je napolju lijevala kiša, pa se nije nikud moglo.
Pod mostom bilo je slame, kao da je vec netko ondje spavao.
Hlapic razastre slamu i nacini ležaj za sebe i onoga covjeka.
Onda izuje cizmice, obriše ih i metne kraj sebe. Torbu metne pod glavu i legne na slamu.
Onaj se covjek zamota u svoju kabanicu, pa i on legne na slamu.
Hlapic rekne: „Laku noc“, a covjek odvrati: „Laku noc.“
Sad se Hlapic prekrsti naglas.
A onda polako digne glavu da vidi hoce li se i onaj covjek prekrstiti. No on se nije prekrstio, nego se samo okrenuo i poceo hrkati kao vuk.
To se Hlapicu nije dopalo. Zato se još jedanput prekrsti, a onda zagrli Bundaša, jer mu je bilo malo zima pod mostom, pa mirno zaspi.
To je bio drugi dan Hlapiceva putovanja. Baš jako ugodan nije bio, ali na svakom putovanju ima neprilika! A Hlapic se veselio kako ce sjutra obuci svoje cizmice i poci dalje u svijet. I tako je ipak veselo zaspao.

Ivana Brlic Mazuranic

Znas… kad je covek tuzan onda voli zalaske sunca…

Ah! mali prince, razumeo sam, najzad tvoj mali zivot pun sete. Uzivanje u blagim suncevima zalascima bilo je dugo vremena jedina tvoja razonoda. Ovu novu pojedinost saznao sam cetvrtog dana ujutru, kada si mi rekao:
-Veoma volim zalaske sunca. Hajdemo da gledamo suncev zalazak…
-Ali treba cekati…
-Sta treba cekati?
-Cekati da sunce pocne da zalazi.
Bio si najpre vrlo iznenadjen, a zatim si se nasmejao samom sebi. I rekao si mi:
-Stalno mislim da sam kod kuce!
Doista. Kad je u Sjedninjenim Americkim Drzavama podne, ceo svet zna da u Francuskoj sunce zalazi. Bilo bi dovoljno preleti za minut u Francusku da bi smo prisustvovali suncevom zalasku. Na zalost, Francuska je isuvise daleko. Ali na tvojoj maloj planeti bilo je dovoljno da svoju stolicu puvuces nekoliko koraka i da posmatras suton kad god zazelis…
-Jednog dana video sam cetrdeset i tri puta kako sunce zalazi!
A malo posle si dodao:
-Znas… kad je covek tuzan onda voli zalaske sunca…
-Zar si bio toliko tuzan onog dana kad je sunce zalazilo cetrdeset i tri puta?
Ali mali princ ne odgovori.

Antoan de Saint-Exupery
Mali Princ