Kako je čudna ljudska sudbina

„Kako je čudna ljudska sudbina. Da slučaj upravlja našim životima ili u svom najskrivenijem biću nosimo u sebi tajanstvenu silu koja nas u odlučujućim trenucima, neprimjetno gura lijevo ili desno kao da nesigurnim titrajem igle na kompasu, pipajući maglovite puteve budućnosti, neka udaljena, strašna sila privlači sebi naše treperave, sitne živote.

Možda je ta sila koja nas vreba negdje u beskonačnosti i mraku baš sama smrt.

Ljudski život ima dvije postaje; rođenje i smrt. Sve ostalo samo su neznatne mijene koje prelaze u ništavilo, postaju nevidljive uoči smrti kao što se sliva lišće kada izdaleka promatramo šumu.
Sve je to sasvim svejedno jer ćemo ionako umrijeti.

Ne traži posljednji uzrok stvari, ne istražuj njihovu tajnu jer je ona tamna i porazna.

Sjaj sitnih stvari je to – što životu daje toplinu.“

Lajos Zilahy, Voda nešto nosi

Nikada se nije potpuno predavao svojim osećanjima

Nikada se nije potpuno predavao svojim osećanjima, jer je uvek jedan deo, veći, čuvao za sebe, umanjujući svaku vrednost onim retkim trenucima nežnosti. Nikada on nije preda mnom sasvim otkrio svoju dušu. Uvek kada bih pomislila da mi je pošlo za rukom da prodrem do srži njegovog bića, on bi me odgurnuo ili nekom šalom ili pokretom. I tako bi ponovo izmakao mojoj pažnji. Zaista je bio savršeno nepostojan. Služila sam mu više kao objekat za eksperimentisanje, i možda sam ga baš zato tako pokorno i predano volela.

Alberto Moravija, “Rimljanka”