Svaki je čovjek priča za sebe

Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. A dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci u kojima ubijamo vrijeme. To je način prenošenja mudrosti. To su trenuci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućoj moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovo poslušati svoje priče.

Većinu priča koje nam pričaju danas, napisali su romanopisci i scenaristi, glumili su ih glumice i glumci, to su priče koje imaju početak i kraj, priče koje nisu stvarne. Priče koje možemo jedni drugima pričati nemaju početak ni kraj. One su sjedalo u prvom redu na predstavi stvarnog iskustva. Iako se događaju u različito vrijeme i na različitim mjestima, imaju jednako ozračje. Na neki način, to su priče i o nama samima.

Stvarne priče traju. U trenutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za kontemplaciju, vremena za razmišljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča.

Sve dok se ne zaustavimo ili, češće, dok nas nešto ne zaustavi, nadamo se da ćemo neki životni događaj „staviti“ iza sebe te da ćemo nastaviti živjeti. Kad se zaustavimo, shvatimo da će određena životna pitanja biti s nama dok smo živi. Ponavljat ćemo ih iznova i iznova, svaki put s novom pričom, svaki put s velikim razumijevanjem, sve dok ne postanu dio naših blagoslova i mudrosti. To je način na koji nas život uči životu.

Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti. Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.

Rachel Naomi Remen – Priče koje iscjeljuju

Zivot kao kino predstava

Izmedju onoga sto vam je borba ucinila i koliko ste se zamorili, izmedju udaljenih stvari sto ste ih vidjeli ili culi i onoga sto ste osobno izgubili od svega sto je razneseno-rat vam je ostavljao mjesto koje je bilo samo vase.
Pronaci takvo sto bijese poput slusanja ezotericne glazbe:nju vi niste culi ni na kakav bitan nacin u svim onim ponavljanjima, sve dok vas vlastiti dah nije usao u nju i postao drugom glazbom, a tad to nije bila samo glazba;bio je to dozivljaj.Zivot kao kino predstava, rat kao (ratni) film, rat kao zivot;potpun proces ako ga vi morate upotpuniti;izdvojena staza kojom valja poci, ali tamna i tvrda, nista laksa zbog toga sto ste znali kako njome krocite svojom nogom od svoje volje, namjerito i najgrublje receno svjesno.
Neki su ljudi koraknuli prosavsi nekoliko koracaja na njoj i vratili se, sa zaljenjem ili pak bez njega.Mnogi su otisli dalje nego sto su vjerovatno trebali a zatim su legli, zapadajuci u los san bola i bjesa, ocekujuci izbavljenje, mir, bilo kakav mir koji nije tek nazocnost rata.Neki su opet nastavili put sve dok nisu dosli do mjesta gdje se zbio preokret ocekivanog poretka, basnoslovno iskrenuce vremena i prostora, gdje prvo obavite putovanje a zatim krenete na njega.

. . .

Kao sto vase dete ili brat ili dragi mozda nikada nije hteo mnogo za sebe i nikad nije trazio nista osim onoga za sta je znao da je njegovo i neki ljudi imaju ime za to i zovu to hrabrost…

Michael Herr – Dispatches

Prekrasna zena

3 godine: gleda se u ogledalo i vidi kraljicu.
8 godina: gleda se u ogledalo i vidi pepeljugu.
15 godina: gleda se u ogledalo i vidi ružnu patkicu („Mama ja ne mogu ići u školu ovakva!“)
20 godina: gleda se u ogledalo i vidi: “predebela/pretanka sam, premalena/previsoka sam, prekovrđava/preravna mi je kosa“- ali odluči da ipak izađe iz kuće.
30 godina: gleda se u ogledalo i vidi: „predebela/pretanka sam, premalena/previsoka sam, prekovrđava/preravna mi je kosa/ imam previše bora“- odlučuje da nema vremena ništa od toga popravljati i ipak izlazi iz kuće.
40 godina: gleda se u ogledalo i vidi: „predebela/pretanka sam, premalena/previsoka sam, prekovrđava/preravna mi je kosa/ imam previše bora“ – ali kaže, „Bar sam uredna i čista“ i svejedno izlazi.
50 godina: Gleda se u ogledalo i vidi „Ja sam ono što jesam“ i ide gdje god želi.
60 godina: Gleda se i podsjeća sebe na sve ljude koji se ne mogu više pogledati u ogledalo. Izlazi i osvaja svijet.
70 godina: Gleda se i vidi mudrost, smijeh i sposobnost, izlazi i uživa u životu.
80 godina: Ne gleda se više. Stavlja ružičasti šeširić i izlazi kako bi se zabavila i nasmijala.

Možda bi svi trebali ugrabiti ružičasti šeširić ranije i prestati brinuti.

Autor nepoznat

Kako su ljudi nesavršeni.

Kako su ljudi nesavršeni. U svemu. Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom covjeku u laži. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj ništa ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i ništa iz njega nece izaci ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se nece otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoci. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali.

Meša Selimovic

Pricaj nam o prijateljstvu

„Vas drug je odgovor na vase potrebe.
On je polje koje zasijavate s’ljubavlju i kosite sa zahvalnoscu.

On je vas sto i vatra vaseg doma.
Jer mu se priblizavate s’vasom gladju, i trazite ga zedni mira.

Kad vas prijatelj vam ispolji svoju misao, nebojte se ”ne„ u vasoj glavi, niti zadržavajte ”da„.
I kad on ostane u tisini, da vase srce ne prestaje da slusa njegovo srce.
Jer u prijateljstvu, sva mišljenja, sve zelje, sve nade rode se i podijele sa uzitkom i bez mimohoda.

Kad se udaljite od vaseg prijatelja, ne osjecajte bol.
Jer ono sto najviše volite od njega možda je jasnije u njegovom odsustvu, isto kao sto je planina jasnija sa ravnoga za onog ko želi da se popne na nju.

I nemojte da dozvolite da ima u prijateljstvu drugog interesa osim onog koji vas vodi produbljenju duha.
Jer ljubav koja ne trazi vise od otkrica svoje licne misterije nije ljubav, vec jedna zabacena mreza koja samo nakupi beskorisno ribarenje.

Da najbolje od vas bude za vaseg prijatelja.
Ako mora da zna tok vase plime, neka isto zna vasu oseku.
Jer, koji bi prijatelj bio onaj kojeg bi trebali traziti da ubijete vase sate?
Trazite ga da živite sate.
Jer postoji da napuni vasu potrebu, ne vasu prazninu.

I ucinite da u slatkosti prijateljstva bude smjeha i uzitaka podijeljenih.
Jer u rosi malih stvari, srce nalazi svoje svitanje i osvjezi se.”

Halil Gibran