„…Prelistao sam silne knjige nadajuci se da ce Tajna samo zasjati medu stranicama, kao presovani listak staniola, prelistao sam silne oblake, grickajuci onu sladunjavu travku koja raste jedino u podnožju Mladosti, slušao sam šta zbore Pametni, poturao ogledalce pred Opsenare, loveci Rešenje u njihovim obrnutim likovima, a onda sam preplivao cak na drugu obalu Cekanja, i tek otud video da su crkve mudrosti tamo odakle dolazim… Srecom njihovi vrhovi dizali su se iznad šume vremena dovoljno visoko da se po njima dalje orijentišem…“ „…I na poslednjoj ploci nisu stigli dalje od toga da prepišu imena muzicara, i dami još jednom [...]
Ovoga se moraš sjecati! rekao sam. Cega se moram sjecati? pitala je mama. Ne govorim tebi, govorim sebi. Ona me je držala za ruku, duboko frustrirana jer nije majka kao druge majke, a ni sin nije kao drugi sinovi, nego govori uglavnom nerazumljivo i preozbiljno za svoje godine. Ne smiješ govoriti sa samim sobom. Možeš misliti, ali ne i govoriti, ako govoriš, na kraju ceš poludjeti. Ocito je nervozna. Zato sam samo klimnuo glavom. Kad god je nervozna, klimnem glavom, da ne pocne vikati, da se ne stane prepirati bez smisla i reda i da, u krajnjem slucaju, ne dobijem [...]
Maloj deci je dosadno. Protiv decje dosade izmisljaju se igracke. Jedne igracke su makaze. Makazama se mogu seci: knjige, haljine i prsti. Druga igracka je cekic. Cekicem se mogu kucati: ekseri, zidovi i takodje prsti. Treca igracka su sibice. Sibicama se mogu izgoreti: haljine, prostirke i opet prsti. Deca su mala a prsti su najmanji. Bio tako jednom jedan prst i zvao se Djura. Imao je mnogo brace. Mnogo, to je sigurno vise od sest. Jednom su braca povela Djuru u fioku. Djura je isao poslednji i prikljestio je nokat. Drugi put su ga vodili u rernu. Da vide da [...]
Jednom je rekla da bi sve dala da cuje to što ocutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na nicijoj zemlji izmedju devet salaša, u fantazmagoricnoj oazi koja se u Sahari zita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima… I tako, obicno u nekoj vedroj noci, roj Neizgovorenih Reci nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije precicu do najblizih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da [...]
Radovan III: Ej, Radovane, Radovane, sam si sebi najveci neprijatelj. Veceg neprijatelja od samog sebe nisi imao. Ceo zivot si radio sebi o glavi. Niko te nije mogao bolje upropastiti, nego sto si sam sebe… Sta ti je, Radovane, falilo u Zavicaju? Sta te je i ko te je i kad te je natero da dodjes ovamo i da godine ostavljas kao poslednji bednik. A bio si covek… Sad si jadan, cemeran i upadljivo glup. Rumenka: Jesi. Radovan III: I nikad vece budale svet nije video… Rumenka: Da. Radovan III: … i nece videti. Rumenka: Nece. Radovan III: I najbolje [...]