Jednom u predvečernji čas

Jednom u predvečernji čas – dobro se sjećam tog sutona – dok su se topli otkucaji zaljuljanih zvona talasavo razlijegali nad varošicom, a žene po „balaturama“ dojile dojenčad na posljednjim, već gotovo vodoravnim zrakama sunca, rodio se u meni prvi put panički osjećaj. Na raskrvavljenom zapadu rumen je stidljivo premirala, razgarala se, sito se gasila, i opet ražarivala u potmulijoj vatri. Tamo kao da se dogadjalo neko strasnobolno krvavo nasilje. Golemo crveno sunce tonulo je u more sporo, nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu teturali su teški, pijani oblaci, omoreni o oteščali od orgijanja, odozgo tamni i vunasti, a odozdo jarko zabljesnuti snopovima sunčevih zraka. Valjali su se po tom razbojištu i omašćivali rubove grimizom i žeženim žutilom. Svijet iza mene kao da je opustio: kao da je taj bolni zapad isisao iz njega svu krv i upio u se sve zažagrene oči ljudi. Osjetih da me s lea bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplavljena sutonom i pokrivena dugim sjenkama. Grdna tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj općeg potonuća. Pomislih da na svijet pada vječna noć.

Vladan Desnica, “Proljeća Ivana Galeba”

Pametni su ovo ljudi.

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Meša Selimović