Ja vam, gospodine, nisam zao

Ja vam, gospodine, nisam zao, premda bih imao dovoljno razloga da budem takav. Svi mi smrtnici imamo istu kožu kad se rodimo, a ipak kako rastemo, sudbina nas mijenja i oblikuje kojekako, baš kao da smo od voska, i vodi nas različitim putevima istom cilju: smrti.

Ima ljudi kojima je staza posuta cvijećem, dok drugi moraju gaziti po čičku i trnju. Oni prvi imaju vedar pogled i nedužno im se lice smiješi od sreće i blaženstva što ga udišu; drugi se muče pod žestokim suncem na pustopoljini i mršte čelo, uvijek spremni da se brane, baš kao zvijeri. Jedno je ukrašavati tijelo purpurom i mirisnom vodicom, a sasvim drugo nagrđivati se tetoviranjem koje se poslije ničim ne da istrti… 

Camilo Jose Cela, „Pascual Duarte i njegovi zločini“

Treba se izlagati opasnostima

Treba se izlagati opasnostima – govorio je. Čudo života možemo istinski razumeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano.
Svakoga dana Gospod nam daruje – zajedno sa suncem – jedan trenutak kada je moguće izmeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovetan jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi posle ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji – trenutak kad nas sva snaga zvezda namah prožme i omogući nam da činimo čuda. Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se menjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočarenjima – ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag.

Na obali reke Pjedre, sedela sam i plakala, P. Koeljo