Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila.
Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima…
Zasto sanjamo.
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.
Zasto ljudi stvaraju pa ruse?
Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete?
A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

J. Klepac – Patuljci zive u kuglama

Moji ljudi – revisited.

Mi smo slicni. Prijatelji smo, razumemo se i dobro se slazemo. Ono sto nas spaja je sto smo svi „ostecena roba“. Svakome od nas nesto nedostaje, nesto je slomljeno ili amputirano. Sakupljamo se, verujuci da cemo se u drustvu sebi slicnih barem na trenutak osetiti manje odbaceno i izopsteno. Da cemo biti deo necega. Makar to nesto bila grupa za podrsku, kolektivna terapija.

Izleceni nam ne nedostaju, ne zelimo im da se vrate, ali znaju da im je mesto uvek rezervisano, ako pozele da budu tu. Smatramo uspehom svaku praznu stolicu u nasem drustvu.

Mi smo posebna sorta autsajdera, razlicita samo po tome sto nije prestala da se bori.
Mi smo najbolji, jer nemamo alternativu – moramo to biti. Barem danju.

Nase vreme je noc. Kada se pogase svetla i posten svet spava, spustamo gard. Otvaramo sebe i pokusavamo da se iscelimo i skupimo snage za novo jutro i novi dan.

Mi to radimo jer je to najbolji nacin da potrosimo vreme koje bi inace proveli gledajuci u plafon, pitajuci se zasto. To radimo, u nadi da cemo sutra kada Sunce krene zalaziti imati nesto pametnije, verujuci da ce komadic koji nam nedostaje, naci svoj put do nas.

U ovom gradu, mi ne volimo strance, i u klub primamo samo one koji nam pokazu oziljke…
The first rule of Fight Club is:  you do not talk about Fight Club.

nekim ljudima

Staze

Na tim stazama koje vjetar mete i kiša pere, a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i ljepoti svijeta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvijesti, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.
I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živio sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i ljepoti stvorenog svijeta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osjetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmjeravao svoj korak i podešavao hod. Cijelog vijeka me nije napuštala.
U trenucima kad me zamarao i trovao svijet u kom sam po zlu slučaju živio i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vjernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja liječi svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan dio tog puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak prijeći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gdje završavaju sve staze, gdje nestaje puteva i bespuća, gdje nema više hoda ni napora, gdje će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagorjeti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.

Ivo Andric – Staze, lica, predjeli

Koliko jos imamo?

– Koliko je sati? Koliko jos imamo?
– Al Giumeli prijatelju stari, pronadji mi taj glicerin… Znam da mozes ili ce ona umreti. Ako umre, mogu da prekinu ceo ovaj zemaljski sou… Mogu da ga spakuju,odvrnu zvezde, umotaju nebo i stave ga u kamion, mogu da ugase sunce koje toliko volim… Znas li zasto ga volim? Jer volim nju kad je sunce obasja. Mogu sve da odnesu, ove cilime, ove stubove, kuce, pesak, vetar, zabe, lubenice… zrno grada, sedam uvece, maj, jun, jul… crkve, pcele, more…

Iz filma: The Tiger and the Snow (La Tigre e la Neve)
Igraju: Roberto Benigni, Jean Reno, Nicoletta Braschi, Tom Waits…

Majka

„Najsladje što ljudske usne izgovaraju je riječ »majka«, a najljepši kliktaj je »Majko!« To je mala i velika riječ u isti mah, bremenita nadom, ljubavlju i osjećajima uopšte, neizmjernom nježnošću i zanosom koje sadrži ljudsko srce. Majka je sve na ovome svijetu: ona je utjeha u tuzi, nada u očaju, izvor snage u slabosti; ona je izvor nježnosti i samilosti, saosjećanja i praštanja. Ko majku izgubi, izgubio je grudi na koje glavu naslanja, ruku koja ga blagosilja, oko koje nad njim bdije.

Sve u prirodi govori o majčinstvu i simbolizuje ga:  Sunce je majka Zemlje koju zadaja toplinom, grli je svjetlošću i uveče je napušta tek kada je uspava pjesmom morskih valova, pjevom ptica i žuborom potoka; Zemlja je majka drveća i cvijeća koje radja i zadaja, a zatim ga od grudi odbija. Drveće i cvijeće postaje brižna majka ukusnim plodovima i živome sjemenju. Majka svemu u Svemiru je Duh Univerzalni i Vječni, prepun Ljepote i Ljubavi.“

Halil Džubran – Slomljena krila

To je zeleo. To je oduvek zeleo.

„Zeleo je onu zbog koje ce zaboraviti sve ostale. To je zeleo. To je oduvek zeleo.
Nadjes onu koja izbrise sve druge i to ti odmah resi sve probleme, resi ih tako st zaustavi svaku zudnju, jer kad pocnes da zudis, tome nema kraja dok ti srce ne stane, i onda nema mira ni spokoja ni istinske srece. Treba samo da nadjes onu zbog koje ces oslepeti za ostatak sveta. On je samo to zeleo, isto sto i svi ostali. Cinilo mu se da ne trazi previse.“

* * *

„Ako budem mogao da se vratim i budem blizu tebe, upravo to cu i uciniti, i bicu s tobom zauvek. Gde god da si. Bices velika, ali ja cu i dalje biti tu. Bicu sunce na tvom licu, i kisa na tvojim cipelama, i vetar u tvojoj kosi. bicu tu kad se probudis ujutru i kad uvece krenes na spavanje. I cuvacu te celu noc, i ti ces osetiti da ti se smesim i nikada neces biti sama jer cu ja biti uz tebe, zauvek.“

Toni Parson (Moja omiljena supruga)