Cuj Kamalo

Cuj Kamalo: Kada bacis kamen u vodu, on najbrzim putem pluta da stigne do dna. Tako je to i kada Sidarta ima neki cilj,neku nameru. Sidarta ne preduzima nista, on ceka on razmislja, on posti, ali istovremeno prolazi kroz svet kao kroz vodu, a da nista ne radi, a da se ne pomakne;on biva privucen, on se opusta i pada. Njegov cilj ga privlaci, on dopusta da mu u dusu prodre bilo sta sto bi bilo suprotnocilju. To je ono sto je Sidarta naucio kaod samana. To je ono sto ne znalice nazivaju cinim, misleci da to izvode demoni. Ali demoni nista ne izvode, demoni ne postoje. Svako moze da baca cini, svako moze da postigne cilj ako ume da misli, ako ume da ceka, ako ume da posti….

Herman Hesse – Sidarta

Gledao sam

Gledao sam kako ide do toaletnog stocica. Gledao sam joj odraz u okruglom ogledalu, kako me sad posmatra na zavrstku odlaska i povratka matematicki tacne svetlosti. Gledao sam kako me posmatra krupnim ocima boje uzarenog pepela, dok otvara kutijicu od ruzicastog sedefa. Gledao sam kako se puderise. kad je zavrsila, zatvorila je kutijicu, ustala i ponovo se uputila ka svecnjaku. Rekla je „Plasim se da ce neko da sanja ovu sobu i da ispremesta stvari“, ispruzila je ka vatri istu onu dugacku i drhtavu ruku koju je grejala pre nego sto je sela ispred ogledala i rekla : “ Da li ti je hladno“. Rekao sam „Ponekad“. A ona je rekla : „Sada bi trebalo da ti bude hladno“. Tada sam shvatio zasto nisam mogao da budem sam u sobi. Hladnoca je bila siguran dokaz moje samoce. „Sada mi je hladno“- rekao sam. „Mada je cudno, jer je noc mirna. Mozda sam se otkrio“. Nije odgovorila. Ponovo je posla ka ogledalu, a ja sam se opet zavrteo na stolici i okrenuo joj ledja. Nisam morao da gledam da bi znao sta radi. Znao sam da opet sedi ispred ogledala i da vidi moja ledja koja su imala dovoljno vremena da stignu do dna ogledala, i da ih njen pogled uhvatio, a taj isti pogled je naprotiv, imao samo toliko vremena da stigne do dna i da se vrati- pre nego sto je ruka napraviula jos jedan pokret- do usana na koje je upravo priljubila karmin. Ja sam, pred sobom video gladak zid nalik na neko drugo, slepo ogledalo, u kojem nisam mogao da je vidim- kako sedi iza mojhih ledja- ali nisam mogao da zamislim gde bi bila da je umesto zida stajalo ogledalo…

G.G. Markes, Oci plavog psa

Kako znate da ste sreli svog životnog saputnika?

Kako znate da ste sreli svog životnog saputnika?
Tražite ljubavnu vezu koja vremenom postaje sve bolja, sa sve vecim divljenjem, sa poverenjem koje izrasta iz oluja.

Sa ovim covekom sam uvidela da je moguce da dostignem intezivnu intimnost i radost.
Mislila sam ranije da su to samo moje posebne potrebe, moja licna obeležja životnog druga.
Sada mislim da možemo biti svaciji, ali da se bojimo da ih necemo pronaci i onda pokušavamo da se zadovoljimo sa manjim
Kako bi se usudili da zahtevamo intimnost i radost, ako je najbolje što možemo pronaci mlaki ljubavnik i blaga sreca.
A ipak u srcu znamo da ce mlako preci u hladno, blaga srece ce se pretvoriti u bezimenu tugu, gundava pitanja: Da li je ovo ljubav moga života ? Da li je to sve ? Da li sam zato ovde?
U srcu znamo da mora postojati nešto više i ceznemo za onim što nikada nismo otkrili.
Toliko cesto polovina jednog para želi da se uzdigne, a druga polovina je vuce nadole.
Jedno ide napred, a drugo se trudi da za svakih dva koraka napred, mora da se vrati tri koraka unazad.
Bolje upoznati samo srecu, mislila sam, voljeti moje prijatelje i moju macku, bolje cekati na životnog druga koji nikad ne dolazi, no napraviti tako tup kompromis.

Životni drug je neko cije brave odgovaraju svim našim kljucevima, a kljucevi odgovaraju svim našim bravama. Kad se osecamo dovoljno bezbednim da otvorimo brave, naše najiskrenije ja izlazi i onda možemo biti potpuno i pošteno ono što smo.
Možemo biti dovoljno onakvi kakvi smo, a ne zbog onog što se pretvaramo da smo.
Svat otkriva najbolji deo drugoga.
Bez obzira na sve, što se može oko nas da poremeti , sa tom jednom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju.
Naš životni drug je neko tko deli sa nama najdublje cežnje, naš smisao, uverenja.

…Naš životni drug je neko ko život donosi u život…

Ali na kraju nije važno da li se slažemo ili ne ili ko je u pravu.
Ono što je važno jeste šta se dešava izmedu nas dvoje i da li se stalno menjamo , rastemo i volimo jedno drugo sve više! To je ono što je vrlo važno !!!

….jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro umeli da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi !

Richard Bach – Most preko vecnosti

Nove lampe za stare

Sedim…
Pokusavam da se setim sta se za ovih 360+ dana desilo…
Mnogo podeljenih emocija…
Izgubio sam nekoliko dragih ljudi…
Upoznao nekoliko predivnih da zalece bol…
Ocuvao i produbio prijateljstva…
Na profesionalnom planu vrlo lepo napravio…
Presao u supertesku kategoriju kada je borba za bolje sutra u pitanju…
Video i cuo neke vazne ljude nakon mnogo vremena…
Poceo da se ozbiljnije rvem sa birokratijom…
Shvatio da mi se umece pripovedanja primecuje samo u tragovima… Nekad bilo, sad se spominjalo…

Ova 2007. nije bila tako losa…
Ipak, 2008. mora biti bolja…
Na meni ostaje da uradim sve sto mogu da to i bude tako…

Krecemo veceras, pa dokle stignemo…

Hvala dragi prijatelji i kolege za sve lepe trenutke u prosloj godini…
I kada sve prodje, takve stvari cu pamtiti…

Srela sam jednog coveka i zaljubila se u njega.

Srela sam jednog coveka i zaljubila se u njega. Zaljubila sam se iz jednog jedinog razloga: od njega ne ocekujem nista… Znam da cu za tri meseca biti daleko, on ce biti samo secanje, ali necu uspeti da zivim bez ljubavi; bila je to moja granica…
Volela bih da za njega uradim ono sto je on uradio za mene. Mnogo sam razmisljala i otkrila da nisam usla u kafe slucajno; najvaznije susrete duse dogovaraju mnogo pre nego sto su se tela videla.
Uopste, ti susreti desavaju se kada stignemo do nasih granica, kada nam je potrebno da emotivno umremo i vaskrsnemo. Susreti nas cekaju – ali mi u najvecem broju slucajeva izbegavamo da se oni dese.
Medjutim, kada smo ocajni i nista vise ne mozemo izgubiti, ili pak, kada smo odusevljeni zivotom, tada se nepoznati pojavljuje i kretanje naseg unutrasnjeg univerzuma menja pravac.
Svi znaju da vole, jer su se rodili s tim darom. Neki to rade prirodno dobro, ali vecina treba da ponovi gradivo, da se ponovo seti kako se voli, i svi – bez izuzetka – imaju potrebu da gore u vatri svojih prozivljenih emocija, da ozive neke radosti i boli, uspone i padove, sve dok ne postignu onu nit vodilju koja stoji iza svakog novog susreta; da tamo postoji jedna nit i, dakle, tela uce jezik duse, i to se zove seks.

Jedanaest minuta – Paolo Koeljo

Danas na sve gledate mračno, majstore dragi

„Danas na sve gledate mračno, majstore dragi“.
-„Uvjek gledam tako, sinko moj, a i vi ćete za nekoliko godina gledati kao i ja. Život je brdo. Čovjek se penje gleda vrhunac i ćuti se sretnim; ali kad stigne gore odjednom spazi padinu i kraj koji se zove SMRT ! Uspinje se sporo ali se silazi brzo. U vašoj je dobi čovjek radostan. Nada se koječemu, što se međutim nikad ne ostvari. U mojoj se dobi neočekuje više ništa…….. osim smrti“.
-“Dođavola, od vaših me rijeći podilaze trnci“. –“Ne, vi me danas ne razumijete, ali ćete se jednom sjetiti onoga što vam sad govorim. Osvane jedan dan, znate, mnogo prije vremena, dan kad je gotovo sa smjehom, kako se kaže, jer čovjek u svemu što promatra vidi smrt. Ah, vi čak ne razumijete ni tu rječ, ne razumijete što znači smrt. U vašim godinama ona ne znači ništa. U mojim je godinama stravična. Jest, čovjek je svati odjednom, a da nezna ni zašto ni zbog čega, i tada sve u životu mijenja obličje.
Ja je već petnaest godina osjećam kako me nagriza baš kao da je u meni neki glodavac. Čutio sam malo-pomalo, mjesec po mjesec, sat po sat, gdje me uništava kao ruševnu kuću. Toliko me je izobličila da ne poznajem sam sebe. Više u meni i nema ništa od mene, od onog veselog, svježeg i snažnog čovjeka kakav sam bio u tridesetoj godini. Doživio sam da mi je objelila crnu kosu i to kako znalaćki i opako sporo.! Oduzela mi čvrstu kožu, mišice, zube, cjelo moje negdašnje tijelo, ostavivši mi samo ojađenu dušu koju će također doskora dograbiti.
Jest, smrvila me prokletnica, polagano i strašno, časak po časak, razorila mi tjelo. I sad osjećam kako umirem, u svemu što radim. Svakim joj se korakom bližim, svaki pokret, svaki dah požuruje njenu odvratnu rabotu. Disati, spavati, piti, jesti,putovati, sanjati, sve što god radili znači umirati. Oh, pojmit će te !
Pomislite samo na četvrt sata, vidjetćete je. Šta vi očekujete ? Ljubav ? Još nekoliko poljubaca i postat ćete nemoćan. A šta onda ? Novac ? Šta će vam ? Da plaćate žene ? Jeli to nešto ? Da se prežderavate, odebljate i cjele noći urlate od napada uloga ? I što još preostaje ? Slava ? Čemu će vam ona kad je ne možete ubrati u obliku ljubavi ? A šta onda ? Na kraju je opet smrt.
Ja je sad već vidim tako blizu da često poželim ispružiti ruku kako bih je odgurnuo. Prekrila je zemlju i ispunila uzduh. Svugdje je nalazim. Zgnječene životinjice na putu, lišče koje opada, sjeda dlaka na prijateljevoj bradi, sve mi to kida srce i govori: “Evo je“ ! Ona mi kvari sve što radim, sve što vidim, što jedem i što pijem, sve što volim, mjesečinu, sunčev izlazak, morsku pučinu, lijepe rijeke, i zrak ljetnih večeri što je tako ugodan za udisanje.
I nitko se nikada ne vrača, nikad………Čuvamo odljeve kipova, matrice koje uvjek iznova otiskuju iste predmete; ali moje tijelo, moje lice, moje misli, moje želje nikada neće uskrsnuti. A svejedno će se roditi milijuni, milijarde bića kojima će se nos, oći, čelo, obrazi i usta jedva za koji kvadratni centimetar razlikovati od mojih i koji će imati dušu kao i ja, a da se ja ipak neću povratiti, a da, štoviše nijedan dijelić u kome bi se mene moglo poznati, neće uskrsnuti u tim bezbrojnim i različitim stvorenjima, toliko različitim iako malne potpuno istim.
Za šta da se uhvatimo ? Kome da uputimo očajnički zov ? U što bi smo mogli vjerovati ? Sve su vjere ograničene, odvratno glupe u svojoj djetinjastoj poučnosti i svojim sebičnim obećanjima. Jedino je smrt pouzdana.
Mislite o svemu tome mladiću, mislite o tome cijele dane, mjesece i godine i doživjet će te život na drugi način. Pokušajte se osloboditi svega što vas sputava, učinite taj nadljudski napor da još živ napustite vlastito tijelo, sve što vas zanima, vaše misli i cijelo čovjećanstvo, kako bi ste pogledali prijeko, i shvatit će te kako su beznačajne raspre romantićara i naturalista ili diskusije o budžetu. A osjetit će te i grozovit jad očajnika. Koprcat ćete se gubeći se i utapajući u neizvjesnosti. Zvat ćete “u pomoć“ na sve strane i niko vam neće odgovoriti. Pružat ćete ruke, zazivat ćete da vas izbave, vole, tješe, spase; a nitko neće doći.
Zašto mi toliko patimo ? Zato što smo zacijelo rođeni da živimo više tjelesno, a manje duhovno; ali, zbog toga što mislimo, nastao je nesklad između stupnja našeg povećanog razuma i neizmijenjenih životnih uvijeta. Pogledajte prosjećne ljude: ne snađu li ih velike nevolje, oni su zadovoljni i ne pate zbog sveopče nesreće. Kao što je i životinje ne osječaju.
Ja sam propao čovjek. Nemam ni oca, ni majke, ni brata, ni sestre, ni žene, ni djece, ni boga. –I dometnu pošto je malo pošutao: Imam samo stihove.
Oženite se prijatelju moj, vi ne znate što znaći u mojoj dobi živjeti sam. Danas me samoća ispunja groznom tjeskobom; ta samoća u stanu, navečer kraj vatre, onda mi se čini da sam sam na zemlji, stravično sam, ali okružen nejasnim opasnostima, koječim neznanim i užasnim, a pregrada što me dijeli od susjeda koga ne poznam, udaljuje me od njega koliko i od zvijezda koje vidim kroz prozore. Spopadne me neka vrst groznice, groznice od bola i straha, a mir odaje me užasava. Kako je duboka i žalosna tišina sobe u kojoj živi samac. Ta tišina ne obuhvata samo tijelo nego i dušu, a kad pokučstvo zapucketa, streseš se do dna duše, jer se nikakvu zvuku ne nadaš u tom sumornom stanu.
-Još jednom zašutje pa dometnu: Kad čovjek ostari ipak bi ljepo bilo imati djece. –Stigoše do polovice ulice. Pjesnik zastade pred visokom kučom, rukova se s Duroyom i reće mu: Zaboravite mladiću cijelo ovo staračko naklapanje i živite kako dolikuje vašim godinama; Zbogom ! I isčezne u mrku hodniku.
Duroy nastavi put zgrčena srca. Činilo mu se kanda mu je neko pokazao jamu punu kostura, neizbježnu jamu, u koju jednoga dana mora pasti. I promrmlja: Do đavola, u njega sigurno nije veselo. Ne bih htio imati mjesto na balkonu odakle bih promatrao smotru njegovih misli…“

Guy de Maupassant

Sarajevski Marlboro

Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu „Mrtvi“ Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ceš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadao kraj. Kasnije su te uzbudivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ceš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodiruješ cesto prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, procitaš dva-tri reda i vracaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gadenjem. Cesto si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ceš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Miljenko Jergovic

Beskrajna kolona

Beskrajna kolona kukaca munjevito se pretvorila u munjevitu kolonu vojnika. Marširali su poput Smedih košulja koje je godinu dana prije rata vidio kako marširaju kroz Berlin. Tisuce i tisuce, zastave im lepršaju, odore plamte u paklenom sjaju nalik na reflektorom obasjane izmetine. Bezbrojni kao kukci, dok svaki od njih krece s preciznoššcu stroja, sa savršenom poslušnošcu dresiranog psa. A ta lica, ta lica!Vidio ih je vec u krupnom planu u njemackim filmskim žurnalima, i evo ih sada opet ovdje, natrpirodno stvarnih, trodimenzionalnih i živih. Monstruozno Hitlerovo lice razjapljenih usta kako urla. I onda lica posloženih slušatelja.  Široka idiotska lica, prazna i receptivna. Lica mjesecara širom otvorenih ociju. Lica mladih nordijskih andela ocaranih Vizijom blaženstva. Lica baroknih svetaca u ekstazi. Lica ljubavnika na rubu orgazma. Jedan narod, Jedno kraljevstvo, Jedan Voda. Poziv na jedinstvo jednog soja kukaca. Spoznaja, bez poznavanja, gluposti i dijabiolizama. Zatim se kamera filmskog snimatelja ponovono okrenula zbijenim redovima, kukastim križevima, limenim glazbama, hipnotizeru koji je urlao na govornickoj tribini. I onda opet, u žaru unutarnjeg svijetla, evo smede kolone nalik kukcima gdje beskrajno maršira po zvucima ove rokoko užas-glazbe.  Naprijed nacisticki vojnici, naprijed kršcanski vojnici, naprijed marksisti i muslimani, naprijed svi izabrani, križari i tvorci Svetoga rata. Naprijed u pobjedu, u opacinu, u smrt!I Will se odjednom nade kako gleda u ono što ce ta kolona koja sad maršira postati kad stigne na svoje odredište-tisuce trupala u korejskom blatu, bezbrojne hrpe truleži rasute po africkoj pustinji.  Zatim(jer scena se neprestano mijenjala s hitnošcu i naglošcu koja smucuje)evo opet muhama pokrivenih trupala, lica okrenutih prema gore i prerezanih vratova, što ih je prije pet mjeseci vidio na jednoj alžirskoj farmi.  Onda opet, izronivši iz prošlosti od gotovo prije dvadeset godina, evo one starice, mrtve i gole golcate, u ruševinama neke štukaturne kuce u St. John’s Woodsu…

Aldous Huxley

Djevojcica na putu

Išao je tako Hlapić, išao po cesti i razmišljao je tako kao da ide u četvrti razred pučke škole. Ali on nije išao u školu, nego je išao po svijetu tražiti svoje čizmice, a to je gotovo još i teže.
Kad je Hlapić tako hodao već po sata, opazi pred sobom na cesti jednu lijepu malu djevojčicu.
Djevojčica je imala spuštene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Išla je brzo, jer je i ona putovala. Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari.
Ta je djevojčica bila iz jednoga cirkusa, a zvala se Gita. To je malo čudno ime, ali u cirkusu ima mnogo čudnih stvari.
Hlapiću se Gita već izdaleka činila vrlo lijepa, jer je imala plavu opravicu sa srebrnom vrpcom opšivenu. Opravica je doduše bila dosta poderana, ali ništa zato! Gita je imala i bijele cipele sa zlatnom kopčom. I cipele su bile dosta stare i pokrpane, ali i opet ništa zato! Gita se Hlapiću ipak jako lijepa učinila, pa se požurio da je stigne.
„Dobro jutro!“ reče Hlapić kad je došao do Gite. Ali pomislite kako li se začudio kad mjesto Gite odgovori njezina papiga:
„Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!“
Tri puta rekla je papiga „dobro jutro“. Bila je tako brbljava da bi osam dana neprestano govorila „dobro jutro“ da je nije Gita primila za kljun. Zatim počnu Gita i Hlapić razgovarati.
Gita je Hlapiću pripovijedala da ju je njezin gospodar ostavio u jednom selu jer je bila bolesna. Gospodar je otišao s cirkusom dalje preko dva sela i jednoga grada u treće selo i rekao je Giti da dođe.
„Sada putujem pješice u treće selo“, reče Gita. „To je vrlo daleko i dosadno.“
„I ja putujem“, reče Hlapić, „hajdemo zajedno.“
„Hajdemo“, reče Gita. „Ja sam vrlo žalosna. Jutros mi je netko ukrao na cesti škatulju dok sam išla na zdenac da se napijem vode. U škatulji sam imala svašta, i moje zlatne naušnice bile su unutra.“
„A meni je netko ukrao čizmice“, reče Hlapić. „Nemoj se žalostiti. Naći ćemo i naušnice i čizmice. Hajdemo samo dalje.“
„Hajdemo“, reče opet Gita, „ali sam jako gladna!“
„Bože moj“, mislio je Hlapić, „teško je s djevojčicama! Malo prije bila je žalosna, a sada je opet gladna.“
Ipak se Gita sve većma sviđala Hlapiću, pa zato reče on naglas:
„Naći ćemo već u selu posla, pa onda nećemo biti gladni. A kakav posao ti umiješ raditi, da se možemo ponuditi kakvom seljaku u službu?“
To je pitao Hlapić, a Gita odgovori ponosno:
„O, ja znadem svašta! Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obruč, znam se loptati s dvanaest jabuka najedanput, mogu gristi najdeblju staklenu čašu, a i pojesti je i još svašta takva znam što se radi u cirkusu.“
Sada se Hlapić počeo tako jako smijati da vi sebi to ne možete zamisliti! Tako se smijao da mu je s glave kapa pala.
„Ovo sve što ti znaš neće nam baš mnogo koristiti u nijednoj službi. Ako se budeš loptala s jabukama, pa grizla i gutala čaše, onda te neće nijedan seljak u službu primiti!“ rekao je Hlapić.
Gita se na to rasrdila. Ali Hlapić joj dade posljednji komadić kruha iz torbe, a zatim pođu svi skupa dalje na put da traže posla u selu. S jedne strane išao je Hlapić, a s druge Gita, a u sredini Bundaš. Giti na ramenu bila je papiga. To je bilo vrlo šareno i čudno društvo na cesti.

Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

Da li smo ikad pomislili na smrt?

Niko nikada ne pomislja da ce se zateci s pokojnicom u narucju i da vise nece videti lice cije pak ime pamti.Niko nikad ne pomislja da ce iko umreti u najnezgodnijem trenutku,iako se to upravo sve vreme desava,nego mislimo da niko nece nepredvidjeno umreti pored nas.Cesto se prikrivaju cinjenice ili okolnosti;i zive,a i onoga ko umre-ako stigne da shvati-neretko je sramota od oblika moguce smrti i njenih vidova,takodje i od uzroka.
Pokvarene skoljke,cigareta upaljena dok se tone u san koja pali carsave,ili jos gore,vunu nekog cebeta;okliznuce pod tusem-potiljak-a vrata kupatila zakljucana,grom koji obara stablo u sirokoj aveniji a to stablo prilikom pada gnjeciili odrubljuje glavu slucajnog prolaznika,mozda nekog stranca;umreti u soknama ili u berbernici sa velikom portiklom oko vrata,ili u javnoj kuci ili kod zubara;ili dok covek jede ribu pa se zadavi koscicom,umreti od zagrcnutosti poput dece cija majka nije tu da im stavi prst u grlo i spase ih;umreti na pola brijanja,s jednim obrazom punim sapunice,a bradom za vjeki vjekov vec nejednakom ako niko ne primeti pa iz samilosti dovrsi posao;a da i ne govorimo o najnedolicnijim trenucima postojanja,o onim najskrovitijim,o onima o kojima se i ne govori izuzev u pubertetu jer izvan njega vise nema izgovora,mada ima i onih koji ih se doticu ne bi li izvalili neku duhovitost koja nikad nije duhovita.
Ali ma smrt je jeziva,kaze se za neke smrti;ali ma smrt je smejurija,takodje se kaze sred kikotanja.
Kikotanje potice otuda sto se govori o konacno upokojenom neprijatelju ili o nekome veoma udaljenom,o nekome ko nam se zamerio ili ko odavno boravi u proslosti,o nekom rimskom caru,o nekom cukundedi,ili pak o nekom mocniku u cijoj se rogobatnoj smrti jedino vidi jos uvek zilava,jos uvek ljudska pravda koju u sustini prizeljkujemo svima pa i nama samima.
Kako se radujem toj smrti kako mi je zao zbog nje,kako je slavim.Ponekad je za smejanje dovoljno da pokojnik bude neznanac o cijem neizostavno smesnom udesu citamo iz novina,jadnicak, kaze se kroz smeh,smrt kao prikazivanje ili predstava onoga o kome je vest ,price koje se pricaju ili citaju ili cuju dozivljene kao pozoriste,uvek ima neki stepen nestvarnosti u onome o cemu nas obavestavaju,kao da se nikad nista ne desava do kraja,cak ni ono sto nam se desava a ne zaboravljamo.
Cak ni ono sto zaboravljamo.

“Sutra u boju misli na mene“
Xavijer Marijas

Biblioteka

Iznad glave zacuješ zvižduk, pa produ dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Cekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rijec je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori necije lijepo uredeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog caršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajuci da vjetar raznosi pepelne listice nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela necija kucna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodiruješ cesto prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, procitaš dva-tri reda i vracaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gadenjem. Cesto si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ceš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu „Mrtvi“ Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ceš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadao kraj. Kasnije su te uzbudivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ceš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

S gašenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za cašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zlocincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema. A i ako ih bude, tada u njima žive ljudi koji se u doba najveceg mira pripremaju za evakuaciju, vec spremni da se odreknu svojih knjiga.

U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleci na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je vec izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je tražiti. Oni opterecuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posudene knjige uredno vracaš, poklonjene pokušavaš izbjeci ili izgubiti, a napisane šalješ prijateljima koji žive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen može progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.

Sve zapaljene kucne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamcene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konacni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveucilišne knjižnice, slavne Vijecnice, cije su knjige gorjele cijeli dan i noc. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, tocno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kad ti ovo citaš. Pomiluj nježno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.

Miljenko Jergovic

Jos malo o nama… i njima…

Jedanput sam sedeo u hotelu Interkontinental s nekim vaznim poslovnim ljudima koji su svi nosili pejdzere za pasom. Uto Zacica pejdzer! Moj prijatelj ga hitro izvadi, ali posto je zaboravio da ponese naocare, pruzio ga je meni da mu procitam tu urgentnu poruku. Na ekranu je pisalo: „Mile, dodji najhitnije u Orac. Stigla pecena pileca krilca!“

. . .

Ako ista pogodi Beograd, pogodice ga to sto vise nece moci da prica sa svetom! U ovom gradu, naime, gotovo da nema porodice koja nema nekog od bliznjih u inostranstvu. I ne postoji grad na planeti gde se vise prica preko telefona!
Naravno, vise zovemo mi, nego nasi nas! Nasi u belom svetu su se vec navikli da stede novac, impulse i osecanja. Prezaduzeni preko guse, s neplacenim kirijama i telefonskim racunima, kada nas uhvati sentimentalno raspolozenje zovemo koga stignemo u Americi, Australiji ili Francuskoj.

. . .

Najvise, naravno, inostranstvo zovu keve. Beogradske keve su posebna vrsta majki, kevu je nemoguce sresti u zapadnom svetu. Za njih njihova deca, sto vec trideset i kusur godina zive po inostranstvu, nikada nisu odrasla. Zbog toga i zapocinju razgovor pitanjem kakvo je vreme tamo gde zive njihova deca koja su vec napunila pedesetu, da ih podsete da se toplije obuku ili da ne izlaze bez kisobrana ako slucajno pada kisa.

Momo Kapor – 011