Lepota je strašna, jeziva stvar! Strašna je jer je niko još nije dokučio niti će to ikada moći, zato što Bog stalno stavlja pred nas nove zagonetke. U lepoti se susreću dve obale i sve suprotnosti postoje uporedo. Ja nisam učen čovek, brate, ali sam mnogo o ovome razmišljao. Zaista, tajnama nema kraja! Mnogo je u životu nepoznanica za čovekova nejaka pleća. Rešavamo ih kako znamo i umemo i opet smo na suvom. Lepota! Nepodnošljiva mi je pomisao da čovek plemenitog srca i uzvišenog uma, koji je krenuo u život za idealom Madone u srcu, završi u Sodomi. Još je strašnije što se čovek kome je Sodoma u srcu, ne odriče lako ideala Madone i što u dubini duše može da izgara od istinske čežnje za lepotom, kao u doba mladalačke naivnosti. Da, široko je ljudsko srce, preširoko. Voleo bih da nije tako. Sam đavo zna šta sve to znači. Ono što je razumu mrsko i sramotno, često je srcu milo i drago. Ima li lepote u Sodomi? Veruj mi, mnogim je ljudima Sodoma lepa. Da li si znao za tu tajnu? Ono što me užasava je da lepota nije samo zastrašujuđa, već i puna tajni. Bog i đavo se tu bore, a bojno polje im je ljudsko srce. Ali, ljudsko srce hoće da priča samo o sopstvenom bolu. Slušaj, sada ću ti reći šta ono govori…
Dostojevski – „Braća Karamazovi“