Piši mi o Njoj

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih “Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik”. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

Želi ti sve najbolje Branko

P.S
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti.
Ponoć je. Doviđenja.

Branko
Bjankinijeva 11
Zagreb

Branko Miljković

Čigra

Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca. I čim bi video nekog dečaka sa čigrom počeo bi vrebati. Samo što bi se čigra zavrtela filozof bi krenuo za njom da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio čigru da se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak: onda bi je bacio na zemlju i odlazio. On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice – pa tako, na primer, i čigre koja se vrti – dovoljno za sananje opšteg. Stoga se on nije bavio velikim problemima, to mu se činilo neekonomičnim. Ako se najsitnija sitnica zaista spozna, sve će biti spoznato. I on se zato bavio samo čigrom koja se vrti. I kad god bi se vršile pripreme da se čigra zavrti, i kad bi se čigra zavrtela, u njemu bi se tokom zadihanog trčanja ka njoj ova nada pretvorila u izvesnost, ali kad bi nakon toga uzeo u ruke taj glupi komad drveta smučilo bi mu se, i dečija vika koju dotad nije čuo i koja mu je sada iznenada probijala uši, oterala bi ga odatle, i on bi se teturao kao čigra pod neveštim bičem.

Franc Kafka