Današnja beznadežnost se temelji…

Današnja beznadežnost se temelji na pogubnom uvidu da, u isto vreme dok pričamo o raju koji će (ako budemo dobri) doći, neki ljudi iz pakla prave svoj privatni raj na zemlji – sad i ovde, na naše oči. … I ta laž, koju rođenim očima gledam, izaziva najveću depresiju kod običnog čoveka. … Jedini sistem koji je čoveku ponuđen, sistem davljenika – plivaj, plivaj, dok se ne umoriš i ne udaviš – nedopustiv je.
I to je u osnovi priče o mom osećanju vremena u kojem smo i u kojem su mediji puni svakodnevnih izveštaja o tome da je neko negde pobio familiju, a onaj tamo imao zrno više u glavi ili nije imao nikog pri ruci, pa je pucao u sebe.

Dušan Kovačević

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš.

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola. … A sna nema. … Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obijesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom rječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe. … U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja. Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

“Umijece dokolice“ Hermann Hesse

Ne znam koliko sam tako ležao

„Ne znam koliko sam tako ležao, devojkom kraj sebe. Samo je jednom rukom neprestano ovlaš doticala sada već preznijano telo. U meni je nešto likovalo, a to nije bio spokoj, nego nešto poput poslednjih plamsaja zapretene žeravice, od vatre što nikako da zgasne pod pepelom premda je oganj već posustao. Ne bih oklevao da blaženim nazovem onoga kome bi bilo dato da oseti nešto slično (mrmljao sam kao u snu), makar i retko, u ovom životu (doista, osetio sam to jedino taj put), i u letu, u magnovenju. Kao da se više ne postoji, više uopšte ne osećati sebe, biti stišan, bezmalo uništen, a da neki smrtnik (govorio sam sebi) uzmogne da u magnovenju i u letu okusi ono što sam ja okusio, odmah bi stao da zlobno gleda na ovaj opaki svet, potresla bi ga zlost svakodnevice, osetio bi težinu smrtnog tela…“

Umberto Eko, „Ime ruže“