Sta je za vas vjecnost?

– To je zbir nasih juce i svih svjesnih ljudskih bica. Vjecnost je proslost za koju niko ne zna kad je pocela. Ali vjecnost je i sva sadasnjost. Sadasnji trenutak sve nas sadrzi, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.V jecnost je takodje i buducnost koja jos nije stvorena, ali koja postoji, koja pocinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaze da je vrijeme pokretna slika vjecnosti. Vjecnost nam dozvoljava da zivimo na postupan nacin: sate, noci i dane, godine.Imamo pamcenje, sadasnja osjecanja, pa onda imamo buducnost, ciji oblik jos ne znamo, ali je predosjecamo ili se nje plasimo…

Horhe Luis Borhes u razgovoru sa Brankom Bogavac.
Iz knjige Branke Bogavac: „Razgovori u Parizu“

Ako covek posteno i objektivno porazmisli o zivljenju

„Ako covek posteno i objektivno porazmisli o zivljenju, doci ce do zakljucka da su dani samo hodanje kroz sate pune besmislenog i jednolikog posla, da su noci i spavanje obicna nesvestica u kojoj i ne postojimo i da je, za svakog coveka, jedino pravo i znachajno ono vreme pred san, oni trenuci kad sanjarimo o sebi i ljudima oko nas! Kad legnete, pa u masti pocnete da listate stranice svojih zelja, pa evidenciju ostvarenja, pa da zamisljate kako cete uciniti ono sto morate uciniti, kako cete ocarati osobu koja je za ocaravanje, ili pljunuti svog neprijatelja i reci mu ono sto se niste setili, ili usudili, da mu kazete… Tek u tim vecernjim sanjarenjima covek zivi svoj pravi zivot. I nikada ne mozete zaista upoznati coveka, ako ne saznate sta on prevrce po glavi dok ne zaspi?!“

Radivoj Lola Djukic

Kipar definitivno nije kompaktno tle.

„Zahvaljuci obilju slobodnog vremena, pocinjem da uranjam u slojevitu, misterioznu, zapravo misticnu povest „malog kontinenta u istocnom Mediteranu“, kako Fernan Brodel u svom rafinisanom stilu naziva Kipar. Osvrnimo se u prošlost i videcemo da tu još od najstarijih geoloških razdoblja ništa nije jednostavno, jedinstveno, kompaktno. Prema paleogeografskim istraživanjima, u davna vremena, postojala su dva Kipra. Današnja dva planinska venca, Troodos i Pentadaktilos, jedan na severu, drugi na jugu, koji se protežu pravcem istok-zapad. Na satelitskim snimcima jasno se vidi da su ta dva, po svemu razlicita masiva – prvi bi pre pristajao Rodopima, drugi Dolomitima – nasilno spojena prostranim krecnjackim platoom koga je sa morskog dna izdigao snažan tektonski poremecaj. Aleksandar, inženjer geologije iz Novog Sada, koji radi kao konobar u kafeteriji Epi Topou u centru južne Nikozije, potvrduje moje pretpostavke. „Nema nikakve sumnje, kaže, masiv Troodosa geološki pripada azijskom kontinentu; Pentadaktilos je završetak dinarskog planinskog venca. Ravnica koja ih spaja sastavljena je od sedimenata. Kipar definitivno nije kompaktno tle.“

Svetislav Basara – Lestvica užasa

Nas dve smo bile divni saputnici

Nas dve smo bile divni saputnici, ali, u krajnjoj liniji, nista drugo do dve usamljene hrpe metala, od kojih svaka ispisuje svoju putanju. Izdaleka, to izgleda prelepo, kao dve zvezde padalice. A, u stvari, nas dve smo samo dva zatvorenika… zatvorene svaka za sebe. I tek kada se orbite nasa dva satelita slucajno ukrste, mi se ovako susretnemo. Mozda bismo i mogle da jedna drugoj otvorimo srca. Ali to bi bilo samo na delic sekunde. Vec sledeceg trenutka bicemo ponovo u potpunoj samoci. Sve dok jednom ne sagorimo u nista.

Murakami

Džensonova direktiva

…Ima neke ironije, shvatio je Kalif, u cinjenici da samo njegovi protivnici sasvim shvataju genijalnost tog jutarnjeg napada. Na terenu ce ratna magla skriti ono što bi iz daljine bilo ocito: mrežu precizno koordinisanih napada. Kalif je znao da ce kroz dan-dva analiticari iz americkih špijunskih agencija pregledati satelitske snimke na kojima ce mreža aktivnosti biti vidljiva kao na dijagramu u školskom udžbeniku. Kalifova pobeda ce postati legendarna; njegov dug Posredniku – ne na inicijativu samog Posrednika – ostace izmedu njega i Alaha.
Kalifu, koji je posmatrao gardiste postrojene ispred glavne kapije, donesoše dvogled.
Bili su to ljudski ukrasi, niz lutaka od papira. Još jedan pri-mer gluposti elitisticke vlade. Nocno osvetljenje objekta pretvorilo ih je u glinene golubove, sprecavajuci ih istovremeno da vide bilo šta u okolnoj pomrcini.
Pocasna straža je bila sastavljena od elite Are – tipicno, od onih koji imaju rodake na visokim položajima, pravih karijerista sa izvrsnom higijenom i talentom da održavaju savršen izgled svojih uniformi. Krem de la krem brule, pomisli Kalif sa mešavinom ironije i prezira. To su bili glumci, a ne borci. Kroz dvogled se zagleda u sedmoricu ljudi sa puškama o ramenu. Izgledaju upecatljivo i savršeno su beskorisne. Nisu ni glumci. Igracke.
Glavni radio-operater klimnu glavom Kalifu: zapovednik odeljenja je bio na položaju, da bi obezbedio da vojnici iz baraka ne uspeju da se umešaju. Jedan od clanova Kalifove pratnje donese mu pušku: to je bio cisto ceremonijalan cin koji je on smislio, medutim, sama ceremonija bila je proizašla iz moci. Dakle, Kalif ce ispaliti prvi hitac, istom onom puškom koju je jedan veliki borac za nezavisnost koristio pedeset godina ranije da bi ubio holandskog guvernera. Ta puška repetirka, Mauzer M24, bila je precizno upucana. Kada su razmotali svilu u kojoj je stajala, bljesnula je poput Saladinovog maca.
Kalif optickim nišanom nade prvog gardistu i izdahnu nešto vazduha da bi koncanicu smirio na sredini grudi ukrašenih lentama. Povukao je obarac, napeto gledajuci izraze na covekovomlicu – prvo zapanjen, pa bolan i ošamucen. Na gornjem, desnom delu grudi pojavi mu se crveni kružic, kao cvet.
Sada i ostali clanovi Kalifovog odeljenja podoše za njegovim primerom i otvoriše brzu paljbu dobro naciljanim hicima. Poput lutaka sa opuštenim koncima, sedmorica oficira popadaše, isprevrtaše se i ostadoše da leže.
Kalif se, uprkos sopstvenom raspoloženju nasmeja. Te smrti nisu imale dostojanstva; bile su besmislene kao i tiranija kojoj su služile. Ta tiranija ce sada morati da se brani.
Do izlaska sunca svakom zalutalom predstavniku anuranske vlade koji se zatekne u provinciji bice naloženo da pocepa uniformu ili ce ga rastrgnuti besna masa.
Kena više nece pripadati nelegalnoj republici Anuri. Kena ce pripadati njemu.
Pocelo je.
Kalif oseti napad pravednosti i oštar ubod istine proze ga poput svetlosti. Jedini lek za nasilje jeste još više nasilja.
Mnogi ce umreti u toku sledecih nekoliko minuta, to ce biti oni srecniji. Medutim, bila je jedna osoba u Kamenoj palati koja nece biti ubijena – za sada. Bio je to jedan poseban covek, koji je došao na istrvo da bude mirovni posrednik. Bio je mocan covek koga su poštovali milioni ljudi, ali ipak bio je agent neokolonijalizma. Zbog toga ce se prema njemu odnositi sa pažnjom. Taj veliki covek, „mirotvorac“, covek svih naroda, kako su ga zapadni mediji nazivali – nece pasti kao žrtva ratne carke. On nece biti ubijen.
Na njemu ce biti primenjene odgovarajuce finese.
A zatim ce ostati bez glave, kao pravi zlocinac.
Revolucija ce se napiti njegove krvi!…

Robert Ladlam

Ljubav je uvijek nova

Počeh razmišljati kakva bih voljela biti u tom trenutku. Voljela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života.
Vjerovati ponovo u snove. Biti kadra da se borim za ono što želim.
Voljeto čovjek koji me voli.
Da, to je bila žena kakva bih ja voljela biti – i koja je iznenada zaživjela i ušla u meoje tijelo.
Osjetih kako mi dušu preplavljuje svjetlost jednog Boga – ili Božice – u kojeg više nisam vjerovala. I osjetih kako, u tom času, Drugo Ja napušta moje tijelo i sjeda u ugao male sobe.
Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam do tada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uvjerava kako to nije strah – već rarboritost onoga tko je spoznao realnost. Što zazidava prozore kroz koje može prodrijeti sunčeva vedrina – kako njen stari namještaj ne bi izblijedio.
Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe – krhko, umorno razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvijek trebalo biti na slobodi.: svoje osjećaje.
Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljenje patnje.
Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu – uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gdje ona bila, čak i kad to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.
Kad je Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovo počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tijek, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovo slušam.
Moje srce je govorilo da sam zaljubljena.
I ja sam zaspala zadovoljna, s osmjehom na usnama.

Paolo Coelho

Pricaj nam o prijateljstvu

„Vas drug je odgovor na vase potrebe.
On je polje koje zasijavate s’ljubavlju i kosite sa zahvalnoscu.

On je vas sto i vatra vaseg doma.
Jer mu se priblizavate s’vasom gladju, i trazite ga zedni mira.

Kad vas prijatelj vam ispolji svoju misao, nebojte se ”ne„ u vasoj glavi, niti zadržavajte ”da„.
I kad on ostane u tisini, da vase srce ne prestaje da slusa njegovo srce.
Jer u prijateljstvu, sva mišljenja, sve zelje, sve nade rode se i podijele sa uzitkom i bez mimohoda.

Kad se udaljite od vaseg prijatelja, ne osjecajte bol.
Jer ono sto najviše volite od njega možda je jasnije u njegovom odsustvu, isto kao sto je planina jasnija sa ravnoga za onog ko želi da se popne na nju.

I nemojte da dozvolite da ima u prijateljstvu drugog interesa osim onog koji vas vodi produbljenju duha.
Jer ljubav koja ne trazi vise od otkrica svoje licne misterije nije ljubav, vec jedna zabacena mreza koja samo nakupi beskorisno ribarenje.

Da najbolje od vas bude za vaseg prijatelja.
Ako mora da zna tok vase plime, neka isto zna vasu oseku.
Jer, koji bi prijatelj bio onaj kojeg bi trebali traziti da ubijete vase sate?
Trazite ga da živite sate.
Jer postoji da napuni vasu potrebu, ne vasu prazninu.

I ucinite da u slatkosti prijateljstva bude smjeha i uzitaka podijeljenih.
Jer u rosi malih stvari, srce nalazi svoje svitanje i osvjezi se.”

Halil Gibran

Na obali rijeke Piedre…

Počeh razmišljati kakva bih voljela biti u tom trenutku. Voljela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života. Vjerovati ponovo u snove. Biti kadra da se borim za ono što želim.
Voljeti čovjeka koji me voli.
Da, to je bila žena kakva bih ja voljela biti – i koja je iznenada zaživjela i ušla u moje tijelo.
Osjetih kako mi dušu preplavljuje svjetlost jednog Boga – ili Božice – u kojeg više nisam vjerovala. I osjetih kako, u tom času, Drugo Ja napušta moje tijelo i sjeda u ugao male sobe.
Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam do tada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uvjerava kako to nije strah – već razboritost onoga tko je spoznao realnost. Što zazidava prozore kroz koje može prodrijeti sunčeva vedrina – kako njen stari namještaj ne bi izblijedio.
Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe – krhko, umorno razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvijek trebalo biti na slobodi.: svoje osjećaje. Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljenje patnje.
Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu – uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gdje ona bila, čak i kad to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.
Kad je Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovo počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tijek, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovo slušam.
Moje srce je govorilo da sam zaljubljena.
I ja sam zaspala zadovoljna, s osmjehom na usnama.

Paolo Coelho ”Na obali rijeke Piedre…!