Prošao je svakom cestom i ubo se na sve trnove

Prošao je svakom cestom i ubo se na sve trnove. Ranilo ga u pete i stegna, drvlje i kamenje. Ali kada je pružio ruku da ubere vjenac cvijeća, sabrao je samo rukovet razočarenja.
Rumeni plodovi ukazaše se ispunjeni pepelom. Najljepši osmijesi prirode prepadaše ga svojim pelinom i svojom čemerikom. I on se pitao:
Treba li od svake ljepote da kušam samo njenu gorčinu?
Moram li da od svake ljubavi saberem samo njenu tugu?
Kada je dizao oči ka nebu vidio je uvijek ista sunca i mjesece.
A ako mu se činilo da igdje ljudska patnja nailazi milosti, bilo je u oku djeteta i na mjestu jagode.

Tin Ujević – Poslednja mudrost..