Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca. I čim bi video nekog dečaka sa čigrom počeo bi vrebati. Samo što bi se čigra zavrtela filozof bi krenuo za njom da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio čigru da se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak: onda bi je bacio na zemlju i odlazio. On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice – pa tako, na primer, i čigre koja se vrti – dovoljno za sananje [...]