Ali sta je secanje koga se ne secamo?

Ali sta je secanje koga se ne secamo? Ili, da podjemo jos dalje: ne secamo se upamcenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zasto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zasto ne produziti i dalje od rodjenja taj dosadasnji zivot? Kad mi vec nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one vec nevidljive za mene, kad nemam moc da ih dozovem, ko mi kaze da u toj meni nepoznatoj masi nema i takvih koje poticu iz vremena daleko pre moga ljudskog zivota? Kad mogu u sebi i oko sebe da imam toliko uspomena kojih se ne secam, taj zaborav (bar fakticki zaborav, jer nemam moc da ista vidim) moze se odnositi i na neki zivot koji sam proziveo u telu nekog drugog coveka, cak i na nekoj drugoj planeti. Isti zaborav brise sve. Ali sta onda znaci ta besmrtnost duse, za koju je norveski filozof tvrdio da stvarno postoji? Bice koje cu biti posle svoje smrti nema nimalo vise razloga da se seca coveka koji sam bio od svog rodjenja nego ovaj da se seca onoga sto sam bio pre toga.

Sobar bi usao. Ja mu nisam govorio da sam vec vise puta zvonio, jer sam uvidjao da sam do tada samo sanjao da zvonim. Bivao sam ipak prestravljen pri pomisli kako je taj san bio jasan kao i java. Da li bi, onda, obrnuto, i java mogla biti nestvarna kao san?

Marsel Prust – „Sodoma i Gomora“

Potrazite Zlatne ljude

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila. Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima… Zasto sanjamo. Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora. Zasto ljudi stvaraju pa ruse? Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete? A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina. Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

J. Klepac – Patuljci žive u kuglama

Bolovi

Bolovi koji poticu od urodjene osetljivosti, od nesklada izmedju moga unutarnjeg zivota i svega oko mene, od nerazmrsive igre maste i stvarnosti, ti bolovi postaju s godinama redji i imaju sve manje vlasti nada mnom. Ali zato osecanje prolaznosti sve vise prozima celo moje bice, hara u meni kao zaraza. I to nije vise pitanje mojih rodjenih godina, ni opstanka stvorenog sveta oko mene. Ne. Rec je o vremenu uopste, o vremenu kao takvom. Sa strahom, sa osmejkom, sa zadovoljstvom gotovo gledam kako minute proticu. I u daljini nepojmljivi i bezimeni trenutak kad ce kanuti poslednja minuta i kad ce izvor vremena presusiti zauvek. I vidim jasno: u borbi koju svet vodi sa svojim sudjenim vremenom sto prolazi, ja sam, kao prebeg, stao na stranu vremena, dakle na stranu onoga sto umire i nestaje. I sad gledam svet kao neko ogromno telo od kojeg otice njegovo vreme kao krv, i sa svakom minutom koja iskuca, sa svakim krvnim zrncem, to veliko telo stari i slabi, neprimetno ali stalno. A u tom opstem potopu koji predstavljaju nas zivot, nase vreme i ovaj svet, ja plovim na santi koja se zove prolaznost.
U dnevniku mojih pomracenja svako se od njih takmici za prvo mesto po snazi i trajanju.

„Znakovi pored puta“ – Ivo Andric

Znakovi pored puta

Bolovi koji poticu od urodjene osetljivosti, od nesklada izmedju moga unutarnjeg zivota i svega oko mene, od nerazmrsive igre maste i stvarnosti, ti bolovi postaju s godinama redji i imaju sve manje vlasti nada mnom. Ali zato osecanje prolaznosti sve vise prozima celo moje bice, hara u meni kao zaraza. I to nije vise pitanje mojih rodjenih godina, ni opstanka stvorenog sveta oko mene. Ne. Rec je o vremenu uopste, o vremenu kao takvom. Sa strahom, sa osmejkom, sa zadovoljstvom gotovo gledam kako minute proticu. I u daljini nepojmljivi i bezimeni trenutak kad ce kanuti poslednja minuta i kad ce izvor vremena presusiti zauvek. I vidim jasno: u borbi koju svet vodi sa svojim sudjenim vremenom sto prolazi, ja sam, kao prebeg, stao na stranu vremena, dakle na stranu onoga sto umire i nestaje. I sad gledam svet kao neko ogromno telo od kojeg otice njegovo vreme kao krv, i sa svakom minutom koja iskuca, sa svakim krvnim zrncem, to veliko telo stari i slabi, neprimetno ali stalno. A u tom opstem potopu koji predstavljaju nas zivot, nase vreme i ovaj svet, ja plovim na santi koja se zove prolaznost.

U dnevniku mojih pomracenja svako se od njih takmici za prvo mesto po snazi i trajanju.

„Znakovi pored puta“ – Ivo Andric

Prolaznost

Bolovi koji poticu od urodjene osetljivosti, od nesklada izmedju moga unutarnjeg zivota i svega oko mene, od nerazmrsive igre maste i stvarnosti, ti bolovi postaju s godinama redji i imaju sve manje vlasti nada mnom. Ali zato osecanje prolaznosti sve vise prozima celo moje bice, hara u meni kao zaraza. I to nije vise pitanje mojih rodjenih godina, ni opstanka stvorenog sveta oko mene. Ne. Rec je o vremenu uopste, o vremenu kao takvom. Sa strahom, sa osmejkom, sa zadovoljstvom gotovo gledam kako minute proticu. I u daljini nepojmljivi i bezimeni trenutak kad ce kanuti poslednja minuta i kad ce izvor vremena presusiti zauvek. I vidim jasno: u borbi koju svet vodi sa svojim sudjenim vremenom sto prolazi, ja sam, kao prebeg, stao na stranu vremena, dakle na stranu onoga sto umire i nestaje. I sad gledam svet kao neko ogromno telo od kojeg otice njegovo vreme kao krv, i sa svakom minutom koja iskuca, sa svakim krvnim zrncem, to veliko telo stari i slabi, neprimetno ali stalno. A u tom opstem potopu koji predstavljaju nas zivot, nase vreme i ovaj svet, ja plovim na santi koja se zove prolaznost.

Ivo Andric