Ali, deca su sada groznija. Agresivnija nego u tvoje vreme. Misliš? Možda za nijansu. Suštinski, doza sadizma, spremnosti da se drugi, slabiji, različit po bilo kome osnovu, zajeda i kinji, predstavlja ljudsku konstantu. U svom čistom obliku ispoljava se kod dečice. Koja ni najmanje nisu naivna. Niti su jagnjad božija, kako ih prikazuje romantičarska pedagogija. Čim počne da im se razvija svest, deca grade svoj svet u malom. Preslikan svet odraslih. Surovost, želja za moći, borba za prevlast, sve to postoji u dečijim odnosima. Čak jasnije, jer je nezamaskirano. Već se tu formiraju odnosi – slabi i jaki. Uklopljeni i [...]
Ali sta je secanje koga se ne secamo? Ili, da podjemo jos dalje: ne secamo se upamcenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zasto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zasto ne produziti i dalje od rodjenja taj dosadasnji zivot? Kad mi vec nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one vec nevidljive za mene, kad nemam moc da ih dozovem, ko mi kaze da u toj meni nepoznatoj masi nema i takvih koje poticu iz vremena daleko pre moga ljudskog zivota? Kad mogu u sebi i oko sebe da [...]
- To je zbir nasih juce i svih svjesnih ljudskih bica. Vjecnost je proslost za koju niko ne zna kad je pocela. Ali vjecnost je i sva sadasnjost. Sadasnji trenutak sve nas sadrzi, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.V jecnost je takodje i buducnost koja jos nije stvorena, ali koja postoji, koja pocinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaze da je vrijeme pokretna slika vjecnosti. Vjecnost nam dozvoljava da zivimo na postupan nacin: sate, noci i dane, godine.Imamo pamcenje, sadasnja osjecanja, pa onda imamo buducnost, ciji oblik jos ne znamo, ali je predosjecamo ili se [...]
… Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva samo jednom u svom zivotu, lepse nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica trazi trnovito drvo i nema mira dok ga ne nadje. Uvuce se medju njegove isprepletene grane i pevajuci, nabode svoje telo na najduzi, najostriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pesmu daleko lepsu od pesme slavuja ili seve. Cena te predivne pesme je zivot, ali citav svet zastaje da slusa, a Bog na nebu se osmehuje. Jer ono najbolje sto postoji, moze se dobiti samo po cenu velike boli.. ili [...]
Zamislio sam postojanje ogromne uzarene lopte koja visi u ledenoj praznini, i ni na sta se ne oslanja, na mnogo milijardi kilometara od susednih zvezda, majusnih svetlucavih tacaka, za koje se zna samo da postoje, mada ni to pouzdano, zato sto zvezda moze da nestane, ali se njena svetlost jos dugo siri na sve strane, tako da se, znaci, o zvezdama u stvari ne zna nista osim da je njihov zivot strasan i besmislen, ako je svako njihovo kretanje u prostoru zauvek predodredjeno i potcinjeno zakonima mehanike koji ne ostavljaju ni najmanje nade u slucajan susret. I mi se, ljudi… [...]
Zovu ga Pera Cipela, iako mu je prezime njegoševsko: Petrovic. Nadimak mu je ostao od dede. Kažu da je imao toliko popucale noge, da nije mogao da obuje cipele. Ide taj deda ulicom, lupa tabanima kao gojzericama, i sad mu Kovilj, potomke drukcije i ne zna nego kao Cipeline. A potomaka ima koliko voliš. – Pet i po pari dece! – kaže Pera sa ponosom. – Pet sinova i šest kceri. I dva unuceta pride… Biografija – u pet reci. Radio. Posle, kad je trebalo da se odmara, on opet radio, a sad opet radi, i radice dok ne umre. [...]
Postoji jedna rec u koju staje pola veka našeg života. To je rec – najmanji zajednicki sadržatelj. Rec fantom. Nema. Slušamo je od najmanjih nogu. Cujemo je u isto vreme kad i svetu rec: mama! Nema. Ta cetiri slova sadrže citavu istoriju naše bede. Kada ulazimo u trgovinu, mi ne tražimo ono što nam treba, vec pitamo: ima li? U pekari: ima li hleba? U mlekari: ima li mleka? Na benzinskoj pumpi: ima li goriva? Nema. Verovao sam da sam do kraja istražio pustoš ta cetiri slova i da me više ništa ne može iznenaditi, ali, evo, stigli smo do [...]
Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi. Covek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sledecim životima popraviti. Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam? Nema nikakve mogucnosti da proveri koja je odluka bolja jer ne postoji mogucnost poredjenja. Covek proživljava prvi put sve i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vredi život ako je prva proba života [...]
„Sedosmo u camac, ona sede kraj mene na moje sedište i dodirnu me svojim kolenom. Ja je pogledah i ona mi na tren uzvrati pogled. Pricinila mi je prijatnost time što me je dodirnula kolenom, poceh da se osecam nagradjenim za taj gorki dan i radost mi se vracala kada ona iznenada promeni položaj, okrete mi ledja i poce da razgovara sa doktorom koji je sedeo kraj krme. Celih cetvrt sata nisam postojao za nju. Onda ucinih nešto zbog cega se kajem i što još uvek nisam zaboravio. Njena cipela pade sa noge, ja je zgrabih i zavitlah u vodu [...]
Nemoj misliti da ovaj svet postoji zbog tebe. Nije svet tek posuda po tvojoj meri. Svet i ti, poput dva drveta koja stoje jedno kraj drugog, stojite uspravno svaki za sebe, ne oslanjajuci se jedan na drugog. Ti znaš da pored tebe stoji naocito drvo zvano svet. Drago ti je zbog toga. Mada on na tebe verovatno i ne pomišlja. Ipak, zasebno od sveta izvan tebe, i u tebi samom postoji jedan svet. Unutar svog bica možeš da zamisliš ogroman polumracni svet. Tvoja svest pociva na granici ta dva sveta. Ono što je važno jeste da spoljni svet sacinjen od [...]
„Najteze je, nastavi on, sto se svaka ljubav uvek ruzno svrsava, utoliko ruznije ukoliko je bila bozanskija, krilatija u svome pocetku. Nema sna, ma kako idealan bio, koji se ne zavrsi prozdrljivim drekavcicem na dojci; nema utocista, kucice nema tako divne i tako snevane koju pijuk ne porusi. Nego, to je jos razaranje materijalno; no postoji jos jedno nemilosrdnije i potajnije koje se obara na stvari nevidljive: Zamislite kako se u trenutku kad se oslanjate na bice koje ste odabrali, i kad mu govorite : „Uzletimo zajedno i potrazimo dno neba!“ – neki se glas neumoljiv i turoban nadnosi nad [...]
„Ako covek posteno i objektivno porazmisli o zivljenju, doci ce do zakljucka da su dani samo hodanje kroz sate pune besmislenog i jednolikog posla, da su noci i spavanje obicna nesvestica u kojoj i ne postojimo i da je, za svakog coveka, jedino pravo i znachajno ono vreme pred san, oni trenuci kad sanjarimo o sebi i ljudima oko nas! Kad legnete, pa u masti pocnete da listate stranice svojih zelja, pa evidenciju ostvarenja, pa da zamisljate kako cete uciniti ono sto morate uciniti, kako cete ocarati osobu koja je za ocaravanje, ili pljunuti svog neprijatelja i reci mu ono [...]