„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima [...]
- Ja sam mlad, imam dvadeset godina, ali od života ne poznajem ništa drugo, do samo ocajanje, smrt, strah i splet najbesmislenije površnosti sa ponorom patnji. Vidim da narode nateruju jedne protiv drugih, i da se ovi cutke u neznanju, glupo, poslušno, nedužno, ubijaju. Vidim da najpametnije glave sveta pronalaze oružje i parole, da bi sve to stvarali rafinovanije i dugotrjanije. A zajedno sa mnom vide to svi ljudi mojih godina, i ovde i preko, u celom svetu, cela moja generacija to preživljava. Sta ce da rade naši ocevi kada se jednog dana pojavimo i pred njih stanemo pa zatražimo [...]
„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima [...]
Razum nas žestoko odvraca od ruba ponora i baš zato mu se neodoljivo primicemo. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao što je strast onoga koji, strepeci na rubu ponora, snatri tako o vratolomnom skoku. Prepustimo li se i na tren razmišljanju, neminovno smo propali, jer premišljanje nas tera da se obuzdamo, a upravo zato, kažem ne možemo razmišljati. Ako u blizini nema prijateljske ruke da nas zadrži, ili ako ne uspemo u nenadanom pokušaju da se bacimo nauznak na zemlju, skocit cemo u dubinu i zaglaviti. Djavo perverznosti, A. E. Po
U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu. Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju. Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka. Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida. Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se [...]
Jedan covek je umro i dospeo u raj. Medutim, u raju mu je ubrzo postalo dosadno. Andeli su neprestano pevali, svirali na harfama, sve je to bilo lepo i krasno, ali on je oduvek bio covek od akcije. Zato se obratio Svetom Petru i zamolio ga za premeštaj. Gde si to mislio da odeš? rekao je Sveti Petar. Osim ako neceš u pakao? Ne bih ti preporucio. Može li bar na kratko? zamolio ga je covek. To se nikad nije radilo, ali napravicu izuzetak – pusticu te na mesec dana.I Sveti Petar mu je otvorio vrata pakla. Coveka je na [...]
„Cijenjena prijateljice, Pitas me, gospodarice moja, da li sam u mislima, u srcu i duhom sam. Kako da ti odgovorim? Cini mi se da moja samoca nije izrazenija niti veca od samoce drugih ljudi. Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim sto jedan govori o svojoj samoci, a drugi uvijek cuti? Ne znam, gospodarice moja, da li je moja samoca, zajedno sa tugom koju nosi, ispoljavanje „ponora nekih mojih unutrasnjih stanja“ ili dokaz nepostojanja licnosti u ovom bicu koje zovem „JA“. Ne, ne [...]
Zaratustra pak gledaše po narodu i cudaše se. Pa onda progovori ovako: Covek je konopac, razapet izmedu životinje i natcoveka, – konopac iznad ponora. Jedan opasan prelazak, jedno opasno putovanje, jedan opasan pogled unatrag, jedno opasno oklevanje i zastajanje. Što je veliko na coveku, to je da je on most a ne cillj: što se na coveku može voleti, to je da je on i prelazak i zalazak. Ja volim one koji ne umeju da žive, osim kao oni koji zalaze, jer su to oni koji prelaze. Ja volim velike prezritelje, jer su veliki poštovatelji, i strele ceznuca za drugom [...]
Ovo je pesma za tvoja usta od višanja i pogled crn. Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove. Ja umem u svakoj kapiji da napravim jun. I nemam obične sreće. I nemam obične grehove. Podeleću s tobom sve bolesti i zdravlja. Zavoli moju senku što se tetura niz mokri dan. Sutra nas mogu sresti ponori. Ili uzglavlja. Svejedno: lepo je nemati plan. Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav hod duž ulica koje sigurno nekuda vode. Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo, one se smeškaju blago i nekuda nas vode. [...]
I najveca je snaga samo u drugima jaka. Samoj sebi je slabost. Zato vas upozoravam: Ako nadjete sebe i odlucite ovako da hodate na rukama morate biti uporni i biti cudesno odvazni da prihvatite zemlju i drzite je na rukama Ako je ispustite, polomice vam vrat. I svemir ce vas zatrpati svojom tezinom Jer po zemlji se ne gazi. Treba je pridrzavati i treba joj pomoci da bude mlecna i cista u ponorima bezmerja Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost i ljubav, i plave slojeve nade To vam je najprostiji nacin da pronadjete sebe i domognete se mnogih nesvakidasnjih [...]