Ponekad me je razum opominjao

Ponekad me je razum opominjao: Kuda vodi ovo neprestano opijanje? Ali je Dzon Barlikorn znao da ucutka takva pitanja. „Hajde da nesto popijemo,pa cu ti sve objasniti“ ,bio je njegov odgovor.I to je delovalo.Evo primera koji to osvetljava i na koji Dzon nije nikad prestao da me podseca:
Dogodio mi se nesrecan slucaj,zbog koga je bila potrebna opasna operacija.Jednog jutra,nedelju dana posle silaska s operacionog stola,lezao sam na bolnickoj postelji slab i umoran.Lekar je stajao kraj postelje spremajuci se da ode.S negodovanjem je gledao cigaretu koju sam pusio.
-Trebalo bi da se toga okanite-savetovao je.
-Na kraju ce vas oterati u grob.Pogledajte mene.
Pogledao sam ga.Bio je otprilike mojih godina,sirokih ramena,snaznih grudi,sjajnih ociju,obraza rumenih od zdravlja.Tesko bi se mogao naci lepsi primerak ljudske rase.
-I ja sam nekada pusio -produzi on.Ali sam ih ostavio i pogledajte me.
..Covek je bio drzak,opravdano drzak,svestan svoga zdravlja.A posle mesec dana bio je mrtav.Nije bio posredi nesrecan slucaj.Pola tuceta raznovrsnih mikroba s dugim naucnim imenima napalo ga je i unistilo.Umro je vristeci od bola.
„Eto vidis“,govorio je Dzek.“On se cuvao.Cak je i prestao da pusi.A evo sta je za to dobio.Divna nagrada zar ne?Gledaj sta je on propustio.Zar ne zelis da propustis sve sto ja mogu da ti pruzim,samo zato da bi te napali mikrobi i odvukli u smrt?Nema pravde na ovom svetu.Sve je lutrija.Ali ja stavljam lazan osmeh na lice i smejem se cinjenicama.Smej se i ti,i raduj se sa mnom.I tebi ce jednog dana doci kraj,ali do tada budi veseo.Gadan je ovaj svet kad se mogu dogadjati takve stvari kao sto je ova koja se dogodila tvom doktoru.Covek treba samo da popije jos jednu casu i da sve zaboravi.“
I naravno,popio sam jos jednu casu zbog zaborava koji dolazi posle nje.Ali sam pio razumno,inteligentno.Nastojao sam da kvalitet pica bude sto bolji.Uzgred,treba napomenuti da kad covek pocne da pije razumno i inteligentno,on time samo pokazuje koliko je daleko otisao na putu kojim je krenuo.

„Kralj Alkohol“ ~ Dzek London

Kad sam se zaljubio

„Kad sam se zaljubio, to je bilo kao da sam prvi put pogledao u ogledalo i video sebe. U cudu sam podigao ruku i dotakao svoje obraze, svoje grlo. To sam bio ja. A kad sam se video i privikao se na to ko sam, nisam se bojao da poneki deo sebe mrzim, jer sam želeo da budem dostojan onoga u koga je ogledalo.
Tada, pošto sam prvi put osmotrio sebe, osmotrio sam svet i video da je raznolikiji i lepši no što sam mislio. Kao i vecina ljudi uživao sam u toplim vecerima, u mirisu hrane i pticama koje probadaju nebo, ali nisam bio ni mistik ni Božji covek i nisam osecao zanos o kojem sam citao. Ceznuo sam za osecanjima, mada vam u to vreme ovo ne bih umeo reci. Reci kao sto su strast i zanos… svi ih naucimo, ali one ostaju mrtve na stranici. Ponekad ih prevrcemo, da saznamo šta je s druge strane, i svako ima svoju pricu o nekoj ženi ili nekom bordelu, o opijumskoj noci ili ratu. Toga se bojimo. Bojimo se strasti i smejemo se prejakoj ljubavi i onima koji previše vole.
A opet, ceznemo da nesto osetimo.“

Janet Vinterson – „Strast“

Kako je moguce

Jedan stari sufu prodavao je sve i svasta da bi zaradio za zivot. Ostavljao je utisak priglupog coveka, jer su mu ljudi cesto placali laznim novcem ili su mu govorili da su vec platili, iako to nije bila istina, ali on je uvek verovao ljudima na rec.
Kada mu je kucnuo sudnji cas, pogledao je ka nebu i rekao:
„Gospode, toliko sam laznih para primio od ljudi, ali ih nikada nisam osudio zbog toga, ogranicio sam se na misao da ne znaju sta cine. I ja sam moneta bez vrednosti, zato, molim te, nemoj me osudjivati“
Tada je zacuo glas:
„Kako je moguce osuditi nekog ko nije osudjivao druge?“

Antoni de Melo „Damari“

Ulica Filipa Visnjica

Ali, dani su prolazili i Vuk nije pitao. S vremena na vreme ucinilo bi mu se da slepi pevac zeli nesto da mu kaze i da, mozda, ocekuje da ga on, Vuk, nesto pita. Nije znao o cemu bi to trebalo da ga pita a nije imao ni vremena da misli o tome.
Tako se dogodilo da je Visnjic, sto je duze pevao Vuku, bivao sve dalji od njega. Ipak je cekao. Poslednjeg dana koji je proveo u Sisatovcu Vuk je zatrazio da cuje, po ko zna koji put, uvodne stihove iz „Bune“. Visnjic je zapevao, jutro se proziralo od prolecnih svetlosti, Vuk je proveravao rec po rec: znao je da je dobio cudo od pesme, radovao se i, u toj radosti, pogledao guslara. Visnjic, koji je obicno pevao spustenih kapaka, sa mrenom odsutnosti na licu, sad je, sav prisutan, gledao u Vuka spaljenim zenicama. Gledao ga je u dubinu i istezao, jednolicno, svoje stihove o nebeskom znamenju i prepadnutim dahijama. Najezen, Vuk je shvatio da ga guslar vidi i zove. U prvi mah, potekao mu je u susret: hteo je da prekine pesmu, ionako se sve zavrsavalo; hteo je da ga pita kad ponovo da dodje, po nove pesme. U drugi mah, podsmehnuo se sebi: sve je to bila besmislica. Taj covek pred njim nije video nista i, verovatno, ni znao nista. Bio je, naprosto, onaj biblijski plamteci grm, nesvestan svoga plama.

Svetlana Velmar – Jankovic

Suza je najmocnija vodena sila.

O, samo to ne…
Prkoseci zakonu gravitacije, u njenom oku je blistala malena suza, a onda se ipak otkinula i nestala putujuci kraj nosica.
Znam, more je potopilo Atlantidu, i, krckajuci stene kao lešnike, išaralo lokalnu planetu. Brzaci lome turbine, a mutne velike reke nakrive šešir, pa potope Kinu i Indiju kao veliki veš. I nikom ništa…
Ali, suza je kraljica. Suza je najmocnija vodena sila.
Trudeci se da to ne deluje nervozno, lupkao sam neki takt, pokušavajuci nezrelo da privucem njenu pažnju.
Neuspešno…
Ne znam kadaje pocela da me gleda, ali nije prestala ni kada sam podigao glavu i pogledao je ravno u oci
Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osecaj

Balasevic
Tri posleratna druga

Zivot je otok u moru samoce i izdvojenosti.

Zivot je otok cije su litice zelje, drvece snovi, cvijece samotinja, vrela zed, a ono je usred mora samoce i izdvojenosti.
Tvoj zivot je, prijatelju, otok odsjecen od svih otoka i kontinenata. Koliko god ladja i camaca poslao ka drugim obalama i koliko god ladja stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u ceznji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedis na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrst zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mislju i sto spaja njihove teznje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaca, vodis vojske i trijumfalne legije na jake tvrdjave te ih razaras, zatim ides na druge utvrde te i njih osvajas.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoci i izdvojenosti, kao sto drhti zedan covjek u kavezu nacinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedis na prijestolju slave, a oko tebe ljudi sto opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrdja i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duse odlucnoscu svoje duse i vodi ih izmedju zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledas lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono sto je dusa za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno bice kako stoji uz tvoje prijestolje krunisuci se otudjenoscu i grcajuci u samoci. Zatim vidjeh kako tvoje bice na sve strane ispruza ruku, kao da trazi samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bice kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome nicega nema osim njegove samoce i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu zenu, kako med svoga srca tocis na njen razdjeljak, ruke joj obasipas poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjecanja u ocima i majcinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samocu ovoga covjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraca i spaja sa Sveopcim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlaci k sebi ono sto se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj zeni, ali ne moze; vidjeh iza tvoje duse sto se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dusu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moze.
Tvoj zivot je, prijatelju, izdvojeno boraviste, daleko od svih drugih boravista i zivih stvorova.
Tvoj unutarnji zivot je boraviste daleko od svega sto ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mracno, ne mozes ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne mozes ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne mozes ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne mozes ga spustiti u dolinu kojom tudje noge stupaju.
Tvoj dusevni zivot je, prijatelju, okruzen samocom i izdvojenoscu. Da nije te samoce i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoce i izdvojenosti, tada bih, cuvsi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Khalil Gibran

O, samo to ne…

O, samo to ne…
Prkoseci zakonu gravitacije, u njenom oku je blistala malena suza, a onda se ipak otkinula i nestala putujuci kraj nosica. Znam, more je potopilo Atlantidu, i, krckajuci stene kao lešnike, išaralo lokalnu planetu. Brzaci lome turbine, a mutne velike reke nakrive šešir, pa potope Kinu i Indiju kao veliki veš. I nikom ništa…
Ali, suza je kraljica. Suza je najmocnija vodena sila.
Trudeci se da to ne deluje nervozno, lupkao sam neki takt, pokušavajuci nezrelo da privucem njenu pažnju.
Neuspešno…
Ne znam kada je pocela da me gleda, ali nije prestala ni kada sam podigao glavu i pogledao je ravno u oci.
Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osecaj.

Djordje Balasevic

Brod u magli

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
„Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh „drugaricu“ i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: „Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili“. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san – cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.“
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
„Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi – ljudi, mi – treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac – iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!“

Khalil Gibran

Dubliners

Ovoga puta nije mu bilo spasa: bio je to treci udar. Iz noci u noc sam prolazio pored te kuce (bio je raspust) i pazljivo promatrao osvetljeno prozorsko okno: a iz noci u noc sam ga zaticao osvetljenog na isti nacin, slabo i ravnomerno. Da je umro, mislio sam, video bih odsjaj sveca na zatamnjenim zastorima, jer sam znao da dve svece moraju biti postavljene pored glave pokojnika. Cesto mi je govorio:“Necu ja jos dugo na ovome svetu“, a ja sam mislio da tek tako prica. Sada znam da je govorio istinu. Svake noci, kada bih pogledao u prozor, tiho bih sam sebi izgovorio rec – paraliza. Uvek mi je cudno zvucala u usima, kao i rec gnomon kod Euklida i rec simonija u katehezisu. Sada mi je zvucala kao ime nekog zlog i gresnog bica. Ispunjavala me je strahom, a ipak sam ceznuo da joj se priblizim i posmatram njeno razorno dejstvo…

…Zeleo sam da udjem i da ga pogledam, ali nisam imao hrabrosti da zakucam. Otisao sam lagano suncanom stranom ulice, citajuci u prolazu pozorisne oglase po izlozima. Izgledalo mi je cudno da ni ja ni taj dan nismo bili raspolozeni za zalost, pa sam se cak i naljutio kada sam u sebi otkrio osecanje slobode – kao da sam se njegovom smrcu necega oslobodio. Studirao je na Irskom seminaru u Rimu i ucio me da pravilno izgovaram latinski. Pricao mi je price o katakombama i Napoleonu i objasnio mi znacenje raznih obreda Sluzbe i odezdi koje su svestenici nosili. Ponekad se zabavljao postavljajuci mi teska pitanja, pitajuci me sta bi covek trebalo da ucini u ovoj ili onoj prilici, ili da li je tamo neki greh smrtan ili oprostiv, ili su to samo nedostaci. Njegova pitanja su mi pokazivala koliko su slozene i tajanstvene bile pojedine institucije Crkve, za koje sam ja smatrao uvek da  su najprostije cinjenice. Duznosti svestenika prema tajnosti ispovesti i pricescu izgledale su mi tako ozbiljne da sam se pitao kako uopste bilo ko moze da smogne toliko hrabrosti u sebi te da ih se prihvati; a nisam se ni iznenadio kada mi je rekao da su pojedine knjige, koje objasnjavaju sva ta komplikovana pitanja i koje su napisali crkveni oci, debele kao Postanski Imenik i stampane tako gusto kao sudski oglasi po novinama. Kada sam mislio o tome, cesto nisam mogao da pronadjem nikakav odgovor, ili tek neki glupav i manjkav, na sta bi se se on osmehnuo i dva-tri puta klimnuo glavom. Ponekad bi me preslisao sva otpevavanja na Sluzbu, koja me je treao da ucim napamet, i dok sam ih mrmljao, zamisljeno se osmehivao i klimao glavom; povremeno bi uguravao gomilice duvana u obe nozdrve naizmenicno. Kada bi se osmehnuo, otkrivao je velike pozutele zube, dok mu je jezik lezao na donjoj usni – navika zbog koje sam se osecao nelagodno u pocetku naseg poznanstva, pre nego sto sam ga dobro upoznao.

James Joyce

Cudna sprava

Moj djed Rade plasio se ne samo raznih zivotinja (zmija, dazdevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i masina: od pusaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.Ni pod kakvim izgovorom u nasu kucu nije se smjela unijeti puska: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuzivalo bi mu se u stomaku, a od vaservage je zakretao glavu kao od urokljivih ociju. Medutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopostovanje gledajuci u njemu tajanstveno bice koje zivi svojim zagonetnim zivotom, cistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga cak volio ni u ruke uzeti, bojeci se da ga na neki nacin ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodak Sava, stari lopov i nikakva vjera, cesto bi se oko toga dohvatio s djedom.
– Ma kako ti to zazires od sata kao da je pred tobom ziv stvor, a?
– Pa dasta je nego ziv – mirno kaze djed.
– Sat ziv?! – zabezekne se Sava.
– Ziv, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako bas nije bilo tesko ispasti mudriji od Save, starcic uvrijedeno puse:
– Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
– Da, da. U po dana, u po noci, kad ti god drago, samo ga otvoris, a on ti cak, cak! – toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znas ni na koliko si mjesta supalj, a kamoli sta drugo. Djed poucno digne prst.
– Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obicna bena.
– Dasta sam nego bena. Kod Babica se pece rakija, a ja ovdje kod tebe dzaba tupim zube – iskreno priznaje Sava i dize se da pode.
U nasoj kuci, otkad se zna i pamti, nikad niko nije imao sat, nit je ko znao da po njemu cita vrijeme. Moj stric Nidzo, kad se vratio sa solunskog fronta, pravio se da „zna u sat“, ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponesto oko male kazaljke, pa je njegovo odredivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
– Jos samo kolik za jedan nokat pa ce podne.
To „gledanje u sat“ za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umjesnost kao i gatanje u dlan. Ako si roden za to, ti ces tu rabotu i nauciti, ako pak nisi, dzabe ti je.
Da zene ne znaju u sat i da to nisu zenska posla, to je za djeda bilo nesto sto se samo po sebi razumije. Jedne godine i nasa kuca dobi sat. Bilo je to ovako: Imao ti je djed jednog pobratima i prijatelja, nekog Petraka, samardziju po zanimanju. Taj ti je citave godine lutao ispod Grmeca, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajuci svoju zaradu cesto vec i na licu mjesta, uz domacina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu nasu, Petrak je osvitao kod nase kuce, svecan i obrijan, i zdravio se s djedom:
– Pobratime Rade, da nam bude srecan danasnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napricao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utjesno prorokuje:
– Brzo cemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajuci se s djedom, on mu pruzi povelik izlizan dzepni sat.
– Evo ti, pobratime, ovo ces mi sacuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra covjeka, pa mi je sve strasivo da ga djegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o caksire i primi sat pobozno kao naforu pred oltarom.
– U redu, pobro, bice pazeno k’o oci u glavi.
Sat je bio zakljucan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz skole ponosito se sepureci:
– Djede, ja znam gledati u sat, ucili nas u skoli.
– Idi, beno, gdje ce dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odsluzio, drugo bi bilo.
– Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
– E, e, lazi samo.
– Daj vamo pa ces vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u djecje ruke, to je za djeda bio odvec velik rizik.
Sljedeceg Miholjdana pobratim Petrak ne pojavi se na nasoj slavi. Djed se zabrinu.
– Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varosi, na stocnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmecom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utjesise pricom kako je stari govorio da ce preko Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
– Bogami ce njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljackati Kauri, lopovi su to – vajkao se djed.

Jednog popodneva, tek sto stigoh iz skole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobicak. Bio je sam kod kuce.
– Odider vamo.
Poceprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
– A znas ga naviti, velis?
– Znam.
– Deder.
Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uvu i sav ozaren prosaputa:
– Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
– A, znao sam ja da je on ziv, rda jedna. Ziv i zdrav.
– Ko to, djede?
– Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je navece cak i u mlin poveo. Do dugo u noc sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale zabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li jos na zemlji ili zajedno s mjesecom ronis kroz rasperjane naviljke oblaka.

Branko Copic

Savršeno srce

Jednoga dana mladić je stajao u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijeloj dolini. Prošla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu složili da je njegovo srce najljepše koje su ikad vidjeli. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada, jedan stari čovjek pojavio se ispred povorke i rekao: „Zašto tvoje srce nije približno lijepo kao moje?” Povorka i mladić pogledali su u to starčevo srce. Udaralo je snažno, ali prepuno ožiljaka, bilo je mjesta gdje su komadići bili premješteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostećenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.

Narod je započeo – kako može reći da mu je srce ljepše nego što on misli? Mladić je pogledao u starčevo srce i vidio njegovo stanje, i nasmijao se. „Mora da se šališ, rekao je. Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno a tvoje je prepuno ožiljaka i suza.

”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savršeno ali nikad se ne bih natjecao s tobom. Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi – izvadim komadić srca i dam je toj osobi, i često mi ta osoba uzvrati dio od svog srca koje se uklapa u prazni dio mog srca, ali budući da dijelovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih završetaka koje dijelim, jer me podsjećaju na ljubav koju dijelimo. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca. To su ti prazni dijelovi-davanje ljubavi je riskiranje. Ovi ožiljci su bolni, otvoreni su, podsjećajući me na ljubav koju imam za ljude također, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje čekam.

Autor Nepoznat

Bozicno drvo iz Sen Martena

Uoci Bozica ,paroh crkve u malenom selu Sen Marten u francuskim Pirinejima spremao se da sluzi misu kad, najedanput,oseti neki cudesan miris.Bila je zima i odavno je nestalo cveca,ali sad je u vazduhu lebdeo taj opojni miris,kao da je inenada granulo prolece,kad mu vreme nije.
Radoznao da otkrije odakle potice to cudo,paroh izadje iz crkve i ugleda nekog decaka kako sedi ispred skolske kapije.Pored njega je stajalo nesto nalik na bozicno drvo,s’ pozlacenim granama.
-Kakvo divno drvo!-uskliknu paroh.-Izgleda kao da je dotaklo nebesa,sudeci po bozanskom mirisu koje siri.A sazdano je od suvoga zlata!Gde si ga samo nasao?
Ove parohove reci kao da nisu narocito obradovale decaka.
-Istina,sto sam duze isao,ovo sto nosim sa sobom bivalo je sve teze i teze,a i grancice su postale tvrde i krute.Ali to ne moze biti zlato i ja se plasim sta ce roditelji da mi kazu.
I tu decak isprica svoju pricu:
,,Jutros rano krenuo sam u veliki grad Tarb s’ novcem koji mi je majka dala da kupim jedno lepo bozicno drvo. Medjutim,prolazeci kroz neko selo sreo sam jednu usamljenu staricu,bez ikog svog s’ kim bi proslavila veliki hriscanski praznik.Dao sam joj nesto novca za veceru jer sam bio ubedjen da cu drvo platiti jeftinije.
Elem,stigavsi u Tarb,prosao sam pored jednog velikog zatvora i tamo video mnostvo ljudi koji su nestrpljivo iscekivali vreme posete.Svi su bili tuzni jer ce provesti noc daleko od svojih milih i dragih,a neki su se zalili da nisu cak uspeli da kupe parce kolaca.Cim sam to cuo,resio sam,iz romanticnih pobuda tipicnih za moje godine,da podelim novac s’ tim ljudima kojima je svakako bio potrebniji nego meni.Zadrzao sam samo neku sitninu za rucak.Uostalom,cvecar je bio nas porodicni prijatelj i sigurno bi mi dao drvo za badava,a ja bih mogao iduce nedelje da mu pomazem u poslu i tako vratim dug.
Ali,kad sam napokon stigao na pijacu,saznao sam da cvecar koga sam poznavao nije tog dana dolazio. Pokusavao sam na sve nacine da nadjem nekog ko bi mi pozajmio novac,ali uzalud.
Ubedio sam sebe da cu bolje da mislim s’ punim stomakom,ali jos nisam stigao ni da udjem u kafanu,kad mi pridje jedan decak koji je delovao kao stranac i zamoli me da mu udelim neki dinar jer vec dva dana nista nije jeo.Tada sam pomislio da je i Isus u detinjstvu sigurno iskusio sta je glad,pa sam zato dao decaku i ono malo sto mi je preostalo i krenuo kuci.Pri povratku,odlomio sam granu sa jedne jelke.Trudio sam se, kako sam znao i umeo,da je ispravim,okresem,ali ona je postala kruta,kao da je od metala,i ni priblizno ne lici na bozicno drvo koje moje majka ocekuje.’’
-Dragi decace-rece paroh-nema nikakve sumnje da miris koje ovo drvo ispusta potice pravo s’ nebesa.Dozvoli da ti ispricam nastavak tvoje price:
,,Cim si ostavio onu staricu,ona je odmah zamolila Bogorodicu koja,kao majka,najbolje razume zene i majke,da te nagradi za dobro koje si joj ucinio.Rodjaci onih zatvorenika bili su ubedjeni da su sreli andjela i zahvaljivali su andjelima sto su im omogucili da kupe kolace za svoje bliznje.Decak koga si sreo ispred kafane zahvaljivao je Isusu sto mu je utolio glad.
Bogorodica,andjeli i Isus uslisili su molitve onih kojima je pruzena pomoc.Kad si odlomio granu sa jelke, Bogorodica joj je udahnula miris milosrdja.Dok si je nosio,andjeli su je doticali preobrazivsi njene grancice i iglice u zlato.Naposletku,kad je delo bilo zavrseno Isus ga je pogledao,blagoslovio i od ovoga casa svakome ko dodirne ovo bozicno drvo grehovi ce biti oprosteni,a zelje ispunjene.’’
I tako je i bilo.Legenda kaze da se sveto drvo i dan danas nalazi u Sen Martenu,ali njegova moc je toliko jaka da svakog ko pomogne svom bliznjem uoci Bozica,ma koliko daleko se nalazio od malenog sela u Pirinejima, prati njegov blagoslov.

(po motivima jedne hasidske legende)
Paulo Koeljo