- To je zbir nasih juce i svih svjesnih ljudskih bica. Vjecnost je proslost za koju niko ne zna kad je pocela. Ali vjecnost je i sva sadasnjost. Sadasnji trenutak sve nas sadrzi, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.V jecnost je takodje i buducnost koja jos nije stvorena, ali koja postoji, koja pocinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaze da je vrijeme pokretna slika vjecnosti. Vjecnost nam dozvoljava da zivimo na postupan nacin: sate, noci i dane, godine.Imamo pamcenje, sadasnja osjecanja, pa onda imamo buducnost, ciji oblik jos ne znamo, ali je predosjecamo ili se [...]
Ukoliko covek odmice u zivotu i ukoliko stvari pocinje sagledavati s vece visine, ono sto svet obicno naziva lepotom znatno gubi od svoga znacaja; a isto tako i naslada, i mnoge druge gluposti. U ocima koje su izgubile iluzije i postale ubuduce pronicljive, sva godisnja doba imaju svoju vrednost, te zima nije najgora niti najmanje vilinska. Od tog trenutka lepota ce postati samo obecanje srece, Stendal je to, cini mi se, rekao. Lepota postaje oblik koji obezbedjuje najvise dobrote, vernosti zakletvi, lojalnosti u izvrsavanju ugovora, prefinjenosti u opstenju s ljudima. Ruznoca postaje svirepost, tvrdicluk, glupost, laz. Vecina mladih ljudi o [...]
Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju. Od rodjenja se mucimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde pocinje zagrljaj. I neki nevidljiv osmeh vecito nam se guzva na onim najmeksim mestima gde zapocinje cudjenje. Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoci u lice. Nijedan nije smeo da mu skoci za vrat. Pratili su ga rezeci. I kadgod podigne njusku, usrce nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamisljajuci tako da su i sami vukovi. Nismo se pozdravili. Ni jedan drugom poklonili. [...]
Svako od nas ocekuje neverovatna iznenadjenja koja donosi zivot. Cak i onaj koji to nikada ne prepozna. Skrivena ispod njegovih misli, jeste ideja koja ce mu u jednom trenutku doneti, odnekud, najneverovatniji poklon, koji ce sve promeniti i uciniti njegov zivot uzbudljivim i zabavnim kakav nikada nije bio. I kada se nadjemo pred osobom koju smo, kako nam se cini, prepoznali, mislimo da je on ili ona to cudesno iznenadjenje koje smo ocekivali. – A nije? – Tacno. Ponekad uvidimo da smo napravili pogresnu identifikaciju. Ali ako se to ne dogodi, posle nekog vremena pocinjemo da mislimo kako osoba koju [...]
U onom delu gde se bokovi šire, izliveni su, s obe strane, simetricno, u obliku golemih paukova, amblemi firme. Pažljivijom analizom, medutim, otkrivamo, ne bez cudenja, da pauci upleteni u okca gvozdene konstrukcije bokova i nisu zapravo pauci, nego stostruko uvelican mašinski cunak sa mehanickim kalemom iz kojeg se izvija konac (koji je uvelicavanjem postao debeo kao uže, i stoga teško prepoznatljiv) i koji, oponašajuci slovo S, stvara iluziju paukovih nogu. Taj je amblem, kao na plemickim grbovima, obojen zlatnožutim, kao i arabeske na lakiranoj glavi mašine. Te su arabeske vec delimicno oljuštene, pozlata otpada u tankim finim ljuspicama. Stona [...]
„Zahvaljuci obilju slobodnog vremena, pocinjem da uranjam u slojevitu, misterioznu, zapravo misticnu povest „malog kontinenta u istocnom Mediteranu“, kako Fernan Brodel u svom rafinisanom stilu naziva Kipar. Osvrnimo se u prošlost i videcemo da tu još od najstarijih geoloških razdoblja ništa nije jednostavno, jedinstveno, kompaktno. Prema paleogeografskim istraživanjima, u davna vremena, postojala su dva Kipra. Današnja dva planinska venca, Troodos i Pentadaktilos, jedan na severu, drugi na jugu, koji se protežu pravcem istok-zapad. Na satelitskim snimcima jasno se vidi da su ta dva, po svemu razlicita masiva – prvi bi pre pristajao Rodopima, drugi Dolomitima – nasilno spojena prostranim krecnjackim [...]
Pocinjem pothvat kome nikada nije bilo primjera i u kojem me nitko nece slijediti. Hocu svojim bližnjima potpuno istinito prikazati jednog covjeka, a taj cu covjek biti ja. Ja sam. Osjecam svoje srce i poznajem ljude. Nisam nalik ni na koga od onih ljudi koje sam vidio: usudujem se misliti da uopce nisam nalik ni na koga na svijetu. Ako i ne vrijedim više, barem sam drugaciji. Tek onda kad ljudi procitaju ono što sam napisao moci ce prosuditi je li priroda ucinila dobro ili zlo što je razbila kalup u kome me salila. Neka trublja sudnjeg dana zajeci kad [...]
Rastanak je za ljubav ono što je vetar za vatru, malu gasi, veliku još više raspali.“ Lepo zvuci, ali nije tacno. Na žalost! Rastanak nije dobar, nije koristan ni za najvecu ljubav. LJubav živi od iluzije potpunog slaganja, savršene identicnosti dveju licnosti. Mi zamišljamo da voljeno bice ne samo misli i govori u istom pravcu i smislu sa nama nego i da diše i hoda u istom ritmu sa nama. Dok smo zajedno, ta se iluzija održava recima, os-mejcima, fizickim dodirom. Disonancije su retke i lako se popravljaju. Ali cim otputujemo i rastanemo se, mi pocinjemo sve cešce i sve [...]
Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja. Govorio sam: Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko [...]
Na primer, ta vrsta bolnog prezivljavanja: ja postojim, ja ga podrzavam. Ja. Telo, ono samo po sebi zivi, jednom kada je to pocelo. Ali misao, nju ja nastavljam, odmotavam. Ja postojim. Ja mislim da postojim. Oh, dugi serpentin, to osecanje da se postoji – i ja ga odmotavam, polagano … Ako bih sebe mogao spreciti da mislim! Pokusavam, uspevam: cini mi se da mi se glava puni dimom … i eto opet pocinje: „Dim … ne misliti … Necu da mislim … Ja mislim da necu da mislim. Ne treba da mislim da necu da mislim. Jer to je opet [...]
Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja. Govorio sam: Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko [...]
Cesto mi se cini da nije sve izgubljeno na vetrovima i bespucima. Cesto me obraduje misao da je ocaj, haos i bludnja samo nuzan prelazni oblik. Cesto mi se cini da osecam kako izlazim, jos nesiguran i slomljen, iz svega sto je bilo, i da stajem na cvrsto mesto, van sebe, odakle pocinje pucati vidik, sirina i sloboda. Cesto mi se pricinjava da sam jak i stalan, da sam vec dovoljan sam sebi, da sam se izvio nad ropstvom tela i vlasti sudbine i da samo treba da sednem i polozim ruku na dela i da radim, vedra duha i [...]