Ona je volela

Ona je volela kako on piše, i on je pisao.
On je voleo kako ona diše i ona je disala.

Stvorena da joj povlađuju, laskaju i lažu, a on je govorio šta misli i kad to boli, ne priznajući premoć lepote pred istinom. Od prvog dana.

Lepota je bogom dana a duh je srcem i umom stvaran. Pred njenom hrabrošću se poklonio, jer je ravna njemu bila. Imao je šta i naučiti od nje, iako mlađe i sa manje ožiljaka od borbi. Nauči da gubiš, da bi znala pobeđivati, govorio joj je, a učio je od nje posmatrajući je.

Strah je igrao u njenim očima dok je mirno disala. Voleo je kako diše. I njen mir. I iskru lucidnosti. Plamen u potaji izvire iz očiju koje sijaju dok govori. Sve i da ne čuje, samo te oči posmatrajući savršeno bi je razumeo. O tim slikama je pisao. Iz njenih očiju. Da sačuva trenutak. Jer, izgovoreno se brzo zaboravi.

I voleo je kako ona diše, a ona je disala ritmom koji voli.

Ona je volela kako on piše, i on je pisao, da bi videla njegovim očima svoje.

Saša Jovanović – Ona je

Nije tada ni bio svestan …

Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome sto joj je rekao, kada se treci put video sa njom, a ona mu je ponavljala: „Ali zasto me ne pustate da cesce dodjem?“ a on, smejuci se, odgovorio udvaracki: „Iz straha da ne patim“. I sada se jos, avaj, desavalo katkad da mu ona pise iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa stampanim zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. „Ovo je pisano u hotelu Vujmon? Zasto li je tamo otisla? I sa kim? Sta se tamo odigralo?“. Setio se kako su gasili plinske svetiljke na Italijanskom bulevaru kad ju je ono sreo izgubivsi vec svaku nadu, medju senkama sto su se sunjale, u onome mraku sto mu se cinio gotovo natprirodan, a ta je noc – ta noc kad nije morao cak ni da se pita nece li joj biti krivo sto je on trazi, niti kad je nadje, toliko je bio siguran da nema za nju vece radosti nego da se sretne sa njim i zajedno sa njim vrati kuci – ta je noc odista pripadala jednome tajanstvenom svetu u koji se nikad vise ne mozemo vratiti kad mu se vrata jednom sklope. I Svan ugleda, nepomicnog, suocenog sa tako ponovo prozivljenom srecom, nesrecnika, na koga se sazali, jer nije ga odmah prepoznao, tako da je morao da obori oci da svet ne bi video da su mu oci pune suza. To bese on sam.

Marsel Prust – „U Svanovom kraju“

Predlog za jedan aranzman

… Lepo bi bilo umreti za pisacom masinom umesto sa dupetom nabijenim u tvrdu gusku. Posetio sam prijatelja pisca u bolnici koji je umirao, milimetar po milimetar, na najgori moguci nacin. Ipak je tokom svake posete (kad je bio pri svesti) nastavljao da mi prica o svom pisanju (ne kao dostignucu vec kao magicnoj opsesiji) i nisu mu smetale moje posete, jer je znao da tacno razumem ono to govori.
Na njegovom pogrebu ocekivao sam da se digne iz kovega i kaze: „Kinaski, bila je to dobra trka, vredelo je.“ Nikada nije saznao kako izgledam jer je oslepeo pre nego to sam ga upoznao, ali znao je da sam shvatio njegovu sporu i uzasnu smrt. Rekao sam mu jednom, da ga bogovi kaznjavaju zato to je tako dobro pisao.
Nadam se da nikada necu tako dobro pisati, zelim da umrem nad ovom pisacom masinom, tri reda pre kraja stranice, s dogorelom cigaretom medju prstima, dok radio i dalje svira.
Hocu samo da pisem tek toliko dobro da zavrsim tako…

Bukovski – Predlog za jedan aranzman

Želim vazduha, slobode, lagodnosti

Leto, ferije, prašina i vrucina, vrucina i prašina. Mucno je ostati u gadu. Svi su se razišli. Ovih dana sam bio poceo da cistim rukopise, koji su se nakupili u Redakciji… No, o rukopisima cu posle, iako i o njima ima šta da se kaže. Želim vazduha, slobode, lagodnosti; no, umesto vazduha i slobode, ideš sam ulicama zasutim peskom i krecom, bez cilja i osecaš se kao da te je neko uvredio – baš tako, takvo neko osecanje, slicno. Poznato je da polovina tuge otpada ako samo pronadješ nekoga ko je za to kriv pred tobom, a još je mucnije ako nikako ne nadješ nikoga…

F. M. Dostojevski, „Dnevnik pisca“, XIII „Slicice“

Sve ima svoje granice

„Sve ima svoje granice.“ – Kako je jednostavno ponoviti te reci banalne klasicne istine.
Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u cemu nije osetio potrebu ni pokusao da ide daleko i tako se nije ni mogao naci na nekoj granici. Uostalom, u detinjstvu, dok su covekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladoscu i zrelim godinama pocinju nasi sudari i nasi obracuni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do poslednje granice nasih granica i naseg trajanja. Tada je i samo nase postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I nasi najveci usponi i ‘uspesi’ u stvari su samo granice nasih moci i nastojanja, tek obrnuto protumacene i drugim imenom nazvane. Ono sto ponekad u nasem ili tudjem zivotu nazivamo ‘vrhunac srece’ samo je jedna od tih granica, a nas grob, koji nas pouzdano ceka negde, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od nasih granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i secanju, mozemo se nadati da cemo se osloboditi prokletstva granice i uci, valjda, u bezgranicno carstvo nepostojanja.
. . .

„Gotovo svaki covek nosi svoju tajnu.“ To ne mora biti netacno mada je malo romanticno kazano. Mozda zaista svaki od nas nosi tako neku tajnu. Necija je manja, necija veca, dublja po smislu i vaznija, necija beznacajnija, a necija kao i da ne postoji. Neko svoju tajnu cuva bolje, neko gore, neko apsolutno i potpuno. I kad bismo umeli tumaciti izraz ljudskog lica, stvarni a skriveni smisao covekovih reci i pokreta, otkrili bismo dosta cudesno lepih i neverovatno strasnih stvari o kojima nasa mudrost i ne sluti, o kojima nikad ne govorimo i ne pisemo. I znali bismo vise, bar nesto vise, nego sto znamo o coveku i njegovim putevima i bespucima.
. . .

Biva da naidje u ljudskom zivotu trenutak kada se izlaz nigde ne vidi i ne naslucuje, kad covek oseca da je izgubljen, on i sve sto je ikad njegovo bilo ili moglo biti. Tada pritesnjenom i ugrozenom stvorenju ne ostaje do jedna misao, obicna i slaba, ali jedina. I covek se hvata za nju. I misli.
Tako je, izgubljeno je sve i potpuno! Pa ipak postoje, jer mora biti da postoje, na svetu i drugi krajevi, sa drugim ljudima, drugacijim odnosima i uslovima zivota, sa drugim izgledima, pa i sa stvarnim izlazom za onog koji se krece i zivi. Znaci da ne moramo prihvatiti bezizlaznost ovog polozaja kao stvarnu, svudasnju, potpunu i konacnu, ma kako ona izgledala ocigledna.
U toj sumnji u potpunu stvarnost nase nesrece ima zracak nade koji moze biti spasonosan, pokazati nam put ka izlazu i pomoci da donesemo pravu odluku i u trenutku kad sve izgleda izgubljeno.
Nije ta misao sama ona koja nas izbavlja i spasava, nego mogucnost njenog postojanja u nama.

„Znakovi pored puta“ – Ivo Andric

People I respect ~ Charles Barkley

Charles Barkley
… I Bog stvori eBay …

Pre 10+ godina, kada sam se i ja bavio sportom koliko god sam ozbiljno to mogao, i kada su igrali ljude koje i dan danas smatram sportskim uzorima, vecina mojih vrsnjaka je imala razne vrste memorabilija svojih idola… Ja nisam… Para nije bilo, a kada bi ih i bilo, postojali su prioriteti i ovakve stvari nisu mogle doci na red… Zato danas, kada pogledam fioke i ormare, sem par knjiga i svesaka nemam bas mnogo stvari koje bi me podsecale na taj period… Mozda i najlepsi u mom zivotu, uprkos silnim problemima…
Kako mogu da zapevam onu Bulatovu „Krenulo mi u zivotu, ja sam dete srece, a rekli su da od mene nista biti nece…“ doslo je vreme da se prisetim nekih stvari i ljudi… Vremena ocigledno nemam, jer poslednjih post u ovoj kategoriji.. poslednji post koji je uopste i dosao iz moje glave, napisan je mnooogo davno… Ipak… Eto… 2007. se zavrsava, vreme je podvuci crte… Radilo se mnogo, ali to je valjda i ocekivano… Zaradilo se lepo… Ispravljene su neke nepravde i danas zahvaljujuci podnaslovu ovog pasusa ja imam neke stvarcice koje su mi bile uskracene kad je za njih bilo vreme. Prvo je dosao Ericov dres iz 1994-1995, a nedugo zatim i Charlesov iz poslednje godine u Sunsima…

Charles Wade Barkley… Sir Charles… „The Round Mound of Rebound“…

I debela deca mogu da skacu.
Debela deca mogu cuda, samo ako hoce.

Za neupucene… Charles Barkley je igrao profesionalnu kosarku (NBA) od 1984. do 2000. i to igrajuci za Filadelfiju (era koju su obelezila zivotinjska zakucavanja), Finiks (najbolje partije karijere, rivalitet sa Jordanom, titula MVP uprkos porazu u finalu playoff-a), Hjuston (poslednje cetiri sezone u kojima nas je zabavljao svojim cudima).
Bio je mali, celav, debeo i smesan, ali to uopste nije bilo bitno, pored onakvog srca u grudima. Legenda kaze da su ga u srednjoj skoli zvali Fatsy, da, uprkos neverovatnim brojkama u srednjoskolskim godinama, niko nije hteo da mu da stipendiju, dok u polufinalu drzavnog prvenstva nije razorio jednog od najperspektivnijih igraca lige. Tada je Sonny Smith, u to vreme asistent u Auburn-u svom glavnom treneru rekao „a fat guy… who can play like the wind“, i istorija je pocela da se pise…
I moze sad da se pise u njegovim kosarkaskim majstorijama… ali onda me ne bi okrpila ni slobodna nedelja a kamoli par sati koje sada imam… Ovakvi tekstovi su i do sada bili samo teaseri da pogledate sami ili se prisetite ako ste voleli slicne ljude…

Zasto sam cenio bas njega?

Iako je bio nizak, nije hteo da se pomiri sa tim… Uvek je sebi dodavao 5-6 cm kada je govorio o svojoj visini. Uprkos tome, on je godinama bio jedan od najboljih igraca lige. Jedan od najboljih skakaca… Kako to Bill Walton rece jednom prilikom: Barkley is like Magic [Johnson] and Larry [Bird] in that they don’t really play a position. He plays everything; he plays basketball. There is nobody who does what Barkley does. He’s a dominant rebounder, a dominant defensive player, a three-point shooter, a dribbler, a playmaker. E … to je bio merak gledati… Kako naizgled mali covek zverski uzima skokove, kako neverovatno sutira, asistira… kako igra odbranu koja i najvece igrace razoruzava… I jel to sve? Naravno da nije… Charles je isti ko Chuck (Chuck Norris will not take shit from anyone)… Uostalom, sto kaze Gojko u Munjama… Lepo kaze Charles Barkley – „Sto ulazis u frku kad si slabiji“… Nikada necu zaboraviti on i off court tuce u kojima je ucestvovao… Koliko prokleto lud treba da budes da se pobijes sa Shaq-om?!
Neverovatan igrac, neverovatan covek… Beskompromisan… Nekad nepromisljen ali uglavnom iskren…

Samo nekoliko citata za kraj…

I don’t use numbers, I use logic.
People always ask me if I had any regrets in my career, remember when I threw that guy out the window, I regret I was on the first floor
I voice my opinion, if people don’t like it they know what they can kiss.
I don’t care what people think. People are stupid.
I figure if I kill the first one, word will get out. (on how he plans to handle his daughter being old enough to date)
Do I have a gambling problem? I do have a gambling problem, but it’s not really a problem because I can afford to gamble.
All I know is, as long as I led the Southeastern Conference in scoring, my grades would be fine. (regarding maintaining his GPA while at Auburn)
This is my schedule: I wake up in the morning, decide where to play golf and drink beer all day
Bunch of high school kids with $70 million contracts. Damn! I hate my mother for having me too soon! (on the influx of high-schoolers into the NBA)
I’m still trying to get my grandmother off her old behind and into the Olympics. Why not? She can dust. (on the sport of curling)
I heard Tonya Harding is calling herself the Charles Barkley of figure skating. I was going to sue her for defamation of character, but then I realized I have no character.
These are my new shoes. They’re good shoes. They won’t make you rich like me, they won’t make you rebound like me, they definitely won’t make you handsome like me. They’ll only make you have shoes like me. That’s it.
(Charles in response to Kenny Smith’s jokes about his weight) I am not fat, it’s the camera, it puts on 10 pounds. (Kenny Smith) Well, there must be a whole lot of cameras!

Smrt mi je zavrtela glavu

Smrt mi je zavrtela glavu jer nisam voleo da zivim : time se objasnjava uas koji mi je ulivala. Time sto sam je poistovetio sa slavom, postala je moje opredeljenje. Hteo sam da umrem; ponekad bi se od uzasa sledilo moje nestrpljenje: ali to nikad nije dugo trajalo; moja zdrava radost ponovo bi se pojavila i ja sam cekao na trenutak da blesne munja koja ce me sagoreti do kostiju. Teznje usadjene duboko u ama su planovi i bekstva nerazlucno povezani i u ludom poduhvatu da pisem kako bih opravdao svoje postojanje lepo vidim da je, i pored hvalisanaj i lazi, bilo i neceg stvarnog : dokaz je i to sto pisem, pedeset godina kasnije. Ali ako se vratim prapocecima, vidim teznju da pobegnem napred, da izvrsim samoubistvo kao brzoplet smetenjak; tako je, smrt sam trazio vise nego epopeju, vise nego mucenistvo. Dugo sam strahovao da cu zavrsiti kao sto sam poceo, pa gde bilo i kako bilo, i da ce ta neodredjena smrt biti samo odraz mog maglovitog rodjenja. Moj poziv je sve izmenio : udarci maca iscezavaju, a ostaju spisi, ja otkrih da se Darodavac, u Knjizevnosti, moze preobraziti u svoj Dar, to jest u cist predmet. Zahvaljujuci slucaju, ja sam covek, a zahvaljujuci svojoj pelemenitosti, postacu knjiga; svoju brbljivost i savest svoju moci cu da izlijem u olovna slova, da zamenim huku zivota neizbrisivim zapisima, svoju put stilom, neotporne spirale vremena vecnoscu, moci cu da se pojavim pred Svetim Duhom kao talog jezika, da za ljudski rod postanem opsesija i , najzad, da budem drugi, drugi nego sto jesam, drugi nego ostali, drugi nego bilo sta. Pocecu time sto cu stvoriti sebi telo koje se ne moze istrositi, a onda cu se prepustiti potrosacima. Necu pisati iz prostog zadovoljstva da pisem, vec da to telo slave isklesem u recima. Posmatrano sa visine groba, moje rodjenje mi se ucinilo kao nuzno zlo, kao potpuno privremeno otelotvorenje koje ce pripremiti moj preobrazaj: da bih se ponovo rodio treba da pisem, a za pisanje treba imati mozak, oci, ruke; kad posao zavrse, ti organi ce sami od sebe nestati : oko 1955, jedna larva ce se raspuci, dvadeset i pet leptira in-folio prhnuce iz nje, leprsajuci svima svojim stranicama, da bi sleteli na policu Narodne biblioteke. Ti leptiri nece biti niko drugi do ja. Ja : dvadeset pet knjiga, osamnaest hiljada stranica teksta, tri stotine gravira od kojih je jedna piscev portret. Moje kosti su od koze i kartona, mesto pretvoreno u pergament mirise na tutkalo i gljive, preko sezdeset kilograma hartije, dobijam cetvrtast oblik, i sasvim mi je lepo. Ponovo se radjam, postajem najzad pravi covek, koji misli, govori, peva, grmi, koji se potvrdjuje nepobitnom inercijom materije.

Zan-Pol Sartr “Reci“

Junak naseg doba

Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladas mladom dusom sto tek rascvjetala.Ona je kao cvijetak kojemu najljepsi miris ishlapi od prve suncane zrake;treba ga u taj cas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; mozda ga tkogod podigne! Ja osecam u sebi onu neugasivu zedju koja sve guta sto god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podrzava dusevnu snagu. Mene samoga ne moze vise strast da obezumi; prilike su u meni ugusile castoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer castoljublje nije drugo nego zedja vlasti , a meni je najveca naslada — podvrci svojo volji sve sto me okruzava. Probuditi osjecaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveci trijumf vlasti? Da budes nekomu razlogom boli ili radosti , a da nemas na to nikakva posebnog prava – nije li to najsladja hrana naseg ponosa? A sto je zapravo sreca? Nasicen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najbojleg i najmocnijeg covjeka na svijetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, nasao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo radja zlo; prva nam bol pokazuje  kako je ugodno druge muciti.Ideja zla ne moze ti uci u glavu , a da je ne bi zazeleo i ostvariti.Ideje su – organski stvorovi, rekao je netko; vec kad se rode dobiju oblik , a taj oblik je cin. Onaj u cijoj se glavi rodilo vise ideja, onaj i viseradi. Zato genij, prikovan za cinovnicki stol, mora umrijeti ili s uma sici, upravo kao sto covjek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sjedi i skromno se vlada.
Stasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da ce one za citava zivota njime vladati. Mnoge se mirne reke pocinju bucnim slapovima, a nijedna ne skace i ne pjeni se do samog mora. Ali taj je mir cesto znak velike , iako skrivene snage;kad su misli pune i duboke , ne mogu bijesno da provale, dusa koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu tacan racun i uverava se da tako mora biti; ona zna  da ce je bez oluje isusiti stalna sunceva zega ;ona se prozimlje svojim vlastitim zivotom — mazi se i kaznjava kao ljubljeno dete. Samo u tom visem stanju poznavanja samog sebe moze covek oceniti Bozju pravednost.
Citajuci ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali cemu?… Ta ovaj dnevnik pisem ja za sebe , pa zato ce sve sto u nj unesem, s vremena biti dragocena uspomena…

,,Junak naseg doba“  M.J. Ljermontov

To be, or not to be

To be, or not to be: that is the question:
Whether ’tis nobler in the mind to suffer
The slings and arrows of outrageous fortune,
Or to take arms against a sea of troubles,
And by opposing end them? To die: to sleep;
No more; and by a sleep to say we end
The heart-ache and the thousand natural shocks
That flesh is heir to, ’tis a consummation
Devoutly to be wish’d. To die, to sleep;
To sleep: perchance to dream: ay, there’s the rub;
For in that sleep of death what dreams may come
When we have shuffled off this mortal coil,
Must give us pause: there’s the respect
That makes calamity of so long life;
For who would bear the whips and scorns of time,
The oppressor’s wrong, the proud man’s contumely,
The pangs of despised love, the law’s delay,
The insolence of office and the spurns
That patient merit of the unworthy takes,
When he himself might his quietus make
With a bare bodkin? who would fardels bear,
To grunt and sweat under a weary life,
But that the dread of something after death,
The undiscover’d country from whose bourn
No traveller returns, puzzles the will
And makes us rather bear those ills we have
Than fly to others that we know not of?
Thus conscience does make cowards of us all;
And thus the native hue of resolution
Is sicklied o’er with the pale cast of thought,
And enterprises of great pith and moment
With this regard their currents turn awry,
And lose the name of action. – Soft you now!
The fair Ophelia! Nymph, in thy orisons
Be all my sins remember’d.

William Shakespeare

Brod u magli

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
„Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh „drugaricu“ i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: „Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili“. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san – cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.“
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
„Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi – ljudi, mi – treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac – iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!“

Khalil Gibran

In memoriam

Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antic.
Zdere moj hleb. Pravi moju decu. Nosi moja odela.
Sa mojom zenom leze u krevet na moje rodjene oci,
jer zna da sam tog trenutka sigurno negde daleko u Lenjingradu.

I taj Antic sto me je upropastio i kao pisca i kao coveka,
dakle: taj, koji ce na kraju leci u moju sopstvenu grobnicu,
pita me jedno jutro: sta vam je, boga mu, covece,
izgledate mi nekako bolesni ?
A sta se, izvinite za izraz, bas njega tice kako je meni i dokle mi je ?

O meni se najlepse brinu oni koji me ostavljaju na miru.
A on pere ruke mojom rakijom. Ima kljuc od mog ateljea.
Ljudi, taj me tera da citam knjige. Petlja sa mojim plavusama.
Dere se u mojoj kuci. Ogovara me. Svasta laze.

Deca mi lice na njega, a on nosi kravatu.
Brije se, poznaje neke ljude. Radi.
Svako jutro se tusira. Pravi se da zna sve o zenbudizmu.
Prevodi knjige. Cini mu se da ima prijatelje.
Mom sinu, zamislite svinjariju, mome jedinom sinu, kupuje sladoled.

Bio sam mornar. Bezao sam, ili odem, na primer, u Pariz.
Pokrijem se cebetom preko glave. Pustim brkove.
A on me i tu pronadje, u nekoj ulici Zolive, u nekom bednom hotelu,
i vrati kuci. I rasplace me.

Mati moja Melanija, koja ne zna da je rodila mene, a ne njega,
vise ga voli. Vise mu veruje. I on to jos kako koristi.
A on je, uveravam vas, on je ta upeglana stoka kojoj ja dizem spomenik.

On je ta uvazena zivotinja kojoj ja pisem biografiju
ovako popljuvan i sam, i do krajnosti zgadjen
sto moram da mu javno pozajmimoci i dusu
i ono malo para koje sam jedva pozajmio.

Kad sam ja, na primer, skocio sa Petrovaradinske tvrdjave,
on je uskakao u djacke citanke.
Kad me je doktor Savic lecio od alkohola,
on se pravio kao da ima neke veze sa filmom.

Gde god se pojavim, gurao me je da ga ne obrukam.
Pristajao je na kompromise. Cerekao se na prijemima.
Primao je moje nagrade. Mesao se u moje snove.
Jedan licemer.

Jedan stvarni licemer. Jedan provincijalac !
Jedan koji je trpeo sve ono sto ja nikada necu trpeti.
I koji sada tako fino zuri da crkne umesto mene,
da bi umesto mene,
svinja jedna,
da bi umesto mene sto pre jedini ziveo.

Mika Antic

O ljubomori

Ljubav i tuga su nerazdvojni, a nisu nerazdvojni ljubav i radost. Stoga je bol jedino merilo ljubavi. Ako smo nekoliko puta u zivotu bili zaljubljeni, a ovakav je slucaj odista sviju ljudi od srca, onda se najduze secamo ljubavi koja nam je najvise bola nanela.
Sujeta igra u zenskim ljubavima veliku ulogu, a ponekad i glavnu. Najveci broj zena ne ide za covekom koji se njima samima dopada, nego najpre za covekom za kojeg se zna da se dopada drugim zenama, narocito njihovim prijateljicama, ili cak njihovim neprijateljicama. Ovaj slucaj je vrlo zanimljiv u pogledu zenskih osecanja: zene vole ljude slavne medju zenama, vecma nego ljude slavne medju drugim ljudima. Zene koje vole ljude slavne medju drugim ljudima, sasvim su razlicne od onih zena koje vole ljude cuvene kao dopadljive ili zavodjacke u krugu drugih zena. Cini mi se cak da je vrlo cudna ova zbrka osecanja u jednom istom spolu.
Da zena nema nesto intuicije, ona nikad ne bi pogodila ni vrata na koja izlazi iz svoje kuce. A zena koja zna sta hoce, po karakteru je obicno muskobanjasta, kao sto je zena koja uvek zna bar ono sto nece, po karakteru uvek dete.
Makar izvesne zene i imale dosta vrlina, nikad ih nijedna nema dovoljno. Zenine su pogreske obicno malobrojnije nego covekove, ali obicno vece nego covekove. Zena napravi najvise pogresaka bas nastojeci da bude nepogresna i bezgresna. Kazu da na Malabaru na Madagaskaru zene ne lazu, zato sto rade sve sto hoce, i sto zive kako znaju, ne dajuci nikom nikakva racuna…
U ljubavi se treba boriti kao stari Skiti na bojnom polju: bezeci od neprijatelja… Odista, bezanje je jedini nacin da covek razazna u ljubavi da li je jos gospodar svoje pameti i svoje snage, otputovavsi kad hoce, i oslobodivse se kad mu je volja. Ali onog casa kad covek zaljubljen oseti da su mu djonovi postali tezi od olova, on je pobedjen. A to je cesto i dovoljno da ga zena vise ne voli; jer zena ne trpi pobedjenog i okrece glavu od svoje pobede. Zena se ne daje, nego se podaje; i uvek hoce da sama ima utisak, cak i izgled, da je oteta i silovana.
Zanimljivo je da se ljudi razumeju najbolje sa zenama u koje nisu zaljubljeni. O ljubavi sa takvim zenama govorimo uvek ubedljivo i razumno; i one su same ushicene da najzad cuju reci o takvim krupnim stvarima srca, bez ikakve zadnje pomisli onoga s kim razovaraju. Zena voli prijateljstvo vise nego covek. Za zenu je jedini odmoran i dobar covek onaj koji ne pokusava da je zaludjava i osvaja kad ona ovo ne zeli. Nezaljubljen covek cesto izgleda bez cara, ali i bez zloce; hladan, ali i human.
Ljubomoran covek zivi u kuci sa duhovima i vampirima, u sumi zivi sa azdajama, na vodi i kad je mirna, zivi u olujama. On se u svojoj ljubomori ni na jednom tlu ne oseca drugacije nego bi se osecao na vulkanu ili zemljotresu. Kad bi ljubomora trajala celog zivota covekovog taj bi zivot morao trajati vrlo kratko.
Ljubomora postoji i gde nema ljubavi. Neko je ljubomoran i pre nego je postao zaljubljenim, a ostao je ljubomoran cak i posle nego sto je bio zaljubljen.
Ljubomoran zeli nekom lucu u koje je zaljubljen zlo i nesrecu, cak i onda kad je inace tome istom licu u stanju da rado zrtvuje sve svoje sto ima, cak i zivot. A zivot mozda pre i brze nego li ma sta ista drugo.
Ljubomoran covek nikad nema srece u ljubavi; a najcesce se smatra nesrecnim i kad ima najvise uspeha.
Istina, najobicniji je slucaj da se zena sveti nevernom coveku time sto i sama postane nevernom.
O ljubavi prema zenama, danomice se pise i govori vec vekovima; a medjutim, obrnite se oko sebe da vidite sa koliko se malo ljubavi zivi na svetu.
Ima zena koje nisu nicije, i zena koje su svacije, i najzad ima zena koje su po prirodi samo zene jednog jedinog coveka. Ali ima i zena koje su pre svega majke svoje dece… Pogodite izmedju ovih koja je vasa, a koja vaseg neprijatelja, a koja je sposobna i da bude, u izvesnim slucajevima, i svacijom zenom! Utoliko, dakle, strasnije izgleda ljubomora covekova ako ona ne pogodi prestupnicu, nego prijateljicu ili nego majku!

Jovan Ducic