Srecan je ko ume da voli

Gde god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom, bilo je satkano od emocija. Novac nije nista, moc nije nista. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni. Lepota nije nista, video sam lepe muskarce i lepe zene koji su bili nesrecni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseca, bilo je bolesnika punih volje za zivotom koji su se negovali do samog kraja, i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje. Ali sreca je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i ziveo za svoja osecanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruza radost onom ko je poseduje, vec onom ko ume da je voli i da joj se divi…

Srecan je ko ume da voli – Herman Hese

Muzika svira tako veselo

Muzika svira tako veselo, čilo i čovek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vreme i mi ćemo otići zauvek, ljudi će nas zaboraviti, zaboraviće nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živeti posle nas, sreća i mir zavladaće na zemlji i ljudi će pomenuti lepom rečju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije završen… Hajde da živimo! Muzika svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo… i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo… Da nam je znati to, da nam je znati!

Čehov, Tri sestre

Ovo je put koji vodi do prestanka patnje

Ovako sam cuo. Jednom je prilikom Blaženi boravio kraj Kosambija, u simsapa šumi. Tada, uzevši u ruku nekoliko simsapa listova, upita monahe: „Šta mislite, monasi, cega ima više, ovih nekoliko simsapa listova u mojoj ruci ili listova u ovoj šumi?“
„Listova u ruci Blaženog je manje, gospodine. Više je listova u ovoj šumi.“
„Isto tako, monasi, onih stvari koje saznah neposrednih znanjem, ali kojima nisam poducavao, daleko je više [od onih kojima sam poducavao]. A zašto ih nisam poducavao? Zato što nisu povezane sa ciljem, ne odnose se na temelje svetackog života i ne vode ka otrežnjenju, smirivanju strasti, nestanku, smirenju, direktnom znanju, samoprobudenju, utrnucu. Zato ih nisam poducavao.
„A cemu sam poducavao? ’Ovo je patnja… Ovo je nastanak patnje… Ovo je prestanak patnje… Ovo je put koji vodi do prestanka patnje’. Tome sam poducavao. A zašto sam tome poducavao? Zato što su povezane sa ciljem, ne odnose se na temelje svetackog života i ne vode ka otrežnjenju, smirivanju strasti, nestanku, smirenju, direktnom znanju, samoprobudenju, utrnucu. Zato sam ih poducavao.
„Otuda je vaša dužnost kontemplacija: ’Ovo je patnja… Ovo je nastanak patnje… Ovo je prestanak patnje’. Vaša je dužnost kontemplacija: ’Ovo je put koji vodi do prestanka patnje’.

Samyutta Nikaya

Sve mi to, Wilheme, oduzima rec pa ostajem nem

Mnogima se vec pricinilo da je zivot coveka samo san a i mene, ma kuda posao, obuzima to cuvstvo. Kad pomislim na granice kojima su ogranicene istrazivacke i delotvorne snage coveka; kad vidim da svaka delatnost tezi za tim da bismo zadovoljili potrebe koje opet nemaju druge svrhe i cilja nego da nasu bednu egzistenciju produze te da se napokon, mozgajuci o nekim tackama spoznaje, smirimo a da to nije mir nego rezignirano snatrenje, pa zidove medju kojima smo zatvoreni oslikamo sarenim likovima i svetlim vidicima … Sve mi to, Wilheme, oduzima rec pa ostajem nem. Povlacim se u se i nalazim citav jedan svet! A opet vise slutnjom i mracnom pozudom nego predocavanjem ili zivom snagom. I sve to razljeva i pliva u mojoj svesti, a ja se onda smeskam i nastavljam snatriti gledajuci u svet

J.V. Gete “Patnje mladog Vertera“.

Patnje mladog Werthera

Divna neka vedrina obuzela mi je dusu,nalik na blago proljetno jutro, a ja je cijelim srcem uzivam.Sam sam i osjecam radost zivota u ovome kraju sto je stvoren za dusu poput moje.Tako sam sretan , dragi moj, i tako utonuo u osjecaj mirnoga opstojanja da od toga trpi moja umjetnost.Ne bih sada mogao crtati ni jedan jedini potez, a ipak, nikada nisam bio veci slikar nego u ovim trenucima.Kada na drugu dolinu oko mene padne magla, visoko sunce zastane povrh neprobojne tmine moje sume, a samo se poneke zrake prokradu unutra u svetiliste, dok lezim u visokoj travi kraj potoka sto se rusi s kamena na kamen, i blize zemlji zapazam da su znacajne tisuce raznovrsih travki, a bezbrojne , nedokucive oblike crvica i musica , gmizanje malenog sveta izmedju vlati osjecam blize srcu , i kad osjecam prisutnost svemogucega , koji nas stvori, po slici svojoj, dah sveljubecega, koji nas, lebdeci u vjecitoj milini, nosi i odrzava– prijatelju moj, kada mi onda pred ocima svice , a nebo i svijet oko mene miruju mi u dusi kao lik ljubljene, tad me cesto obuzme ceznja , pa mislim : ah,kad bi ti to mogao izraziti, kada bi mogao da papiru udahnes ono sto u tebi zivi, tako puno i toplo – i da to bude ogledalo tvoje duse , kao sto je tvoja dusa ogledalo beskonacnog boga! – Prijatelju moj!Ali zbog toga propadam , podlijezem sili velicanstvenoga sto je u tim pojavama.

J.W. Goethe

Pri kraju leta, u strašnoj zapari…

Pri kraju leta, u strašnoj zapari, Isakovič je živeo, tako, teškim životom, od danas do sutra, jednako uveren da se iz ovog rata neće vratiti. Ćutljiv, video je sve što se oko njega dešava i gorko se kajao što je uopšte tražio viši čin. Bilo je jasno da se vremena turskih ratova više neće vratiti, i da su njegov i Vuičev i Horvatov puk, Karlu šesta briga.
Nepoznata zemlja, po kojoj je ratovao, sasvim ga je zamorila, a imao je i mnogo mrtvih. Sastanak sa onom matorom Princezom grizao ga je u mozgu kao neki crv, a nekoliko dana bilo mu je nezimerno žao svoga sluge Arkadija, čije mrtvo telo nije nađeno, kao ni ona njegova dva konja. Svakako da su seljaci bili našli i opljačkali mrtvaca, konje odveli, a leš, možda, bacili u Rajnu.
Isakovič je, bar je on tako mislio, završavao svoj život, tu, pred Štrasburgom. Njegove teške čizme behu izgubile svaku boju, a njegove čakšire, natrag kao džak, svaki oblik. On ih je krpio sam. Od hoda, vetrova i Sunca beše u licu došao kao bakar, zadrigo i očvrsnuo od napora. Opet se činjaše kao puno, teško bure, sa velikim svojim trbuhom. Omatoreo sasvim, počeo je ipak, posle dva dana spavanja, da čkilji za seljankama, kraj sve tuge u duši. Misleći da će umreti, beše se raznežio, ali je konje udarao pesnicom.
Nije se uopšte brijao i lice mu zato bi mirnije, skoro blagog izraza. Tek kada i njegovom puku dodeliše jednog katoličkog sveštenika, njegove žute oči, sa malim, crnim tačkicama, dobiše neki grozničavi sjaj, koji na putu nisu imale. Govoreći drukčije nego svi njegovi oficiri, blagočestivo, kao pop, birao je tih dana Ijude, koje je mislio da treba otpustiti kućama. »Pročitaite sie so userdiem, — reče kapetanu Antonoviču, predajući mu spisak odabranika — i ispravljaite me, ašče negde pogrešenii obreščete. Napišite: črez Lorenu rukoju voenuju proidoše i voevaše; domu priidoše, i pri nem v službah voenih biti…« U stvari, bilo mu je žao, što, šaljući svoje Ijude u Varadin, ne može da ih, tako, svojim kitnjastim potpisom uputi u Rusiju.
Jer, mučen bolešću o kojoj nije hteo da brine, a razočaran u svom iščekivanju proizvodstva, doveden do besnila teškoćama oko nabavke brašna i mesa za vojnike, čestnjejši Isakovič, za vreme tog primirja, pred Štrasburgom, ležeći u svojoj jazbini, najposle konačno uvide da je postao smešan i uzaludan, kao neki matori, odebljao pop, koji jednako popuje, ali koji u stvari nije više ni za šta. Kao što to biva u početku starosti, pred njim se jasno ukaza bezdana praznina, u kojoj nema ničega.
Polazeći u ovaj rat, četvrti put u svom životu viđajući smrt, on se nadaše pri polasku da će se nešto najposle svršiti i ispuniti, što se eto nikada ne svršava. U nekoj vanrednoj vojsci, u nekoj divljoj bici, mišljaše da će se pojaviti on i njegovi Ijudi, silni, proslavljeni i nagrađeni nečim, što nije znao šta će biti, ali što je zamišljao, kao nešto osobito prijatno i značajno, i za njega i za njih. Pošavši, on je ostavljao za sobom brige, koje mu tog proleća naročito dodijaše, svađu s bratom oko ženinog novca, bolesno dete, krastavo po celom telu, otužnu ženu koju više nije mogao da savlada, najposle celo to selo, u blatu, pod Varadinom, što je počelo da nabija kuće od zemlje. Tužakajući se svaki dan, očekujući od njega i da mu da jesti, i da mu nađe balvane i grede, i da ga upiše u vojsku, seljakajući se pri tom i bežeći od njega u starija sela i bogatija, okolna naselja. Mučeći se poslednjih dana, pred polazak, oko kopanja bunara, tražeći pijaću vodu, i oko dizanja crkve nasred sela, Isakovič ode rado, uveren da je to sve bedno i ništavno, a da je ono što ga u ratu čeka, silovito i svetlo i može da se završi nečim divnim, i za njega, i za sve te njegove ljude.
Pred polazak, život mu beše dodijao ne samo zbog nemaštine i bede koju je sretao u svojoj kući, u svojim kolibama, svojim oborima i u celoj okolini svoga sela, duž reke, sve do Varadina, već i zbog neprijatnosti što ih je imao sa markizom Gvadanji, komandantom Oseka, radeći na novoj raspodeli slavonskih sela, upleten u isto vreme u moljakanje i pismene peticije patrijarha Šakabente. Tako da mu se činjaše da svi, kao i on, osećaju uzaludnost svega toga što žive, što se naseljavaju, što tumaraju, što leleču i što se plode, tu duž Dunava. Iz maglovitih isparavanja baruština i blata, Iz jedne neizmerne patnje, koja se ponavljala svaki dan, pri seobama, pri davljenju stoke, pri oranju u blatištu i po slatinama, činilo mu se da će odjahati na neki visok breg, u proletno, toplo jutro, gde će dobiti nešto što će im svima pomoći, što će ih sve razveseliti. Predosećajući da se neće vratiti, ipak je pomišljao da će pri povratku, kad siđu na drugoj strani toga, što mu se činjaše kao breg, jahati kući svi zadovoljni, nalazeći sve izmenjeno i radosno. Decu i ženu ostavljaše u bratovljevoj kući spokojno, a što se tiče naselja, i onih što ostadoše na domu, činilo mu se da će možda i o njima neko brinuti, tako da će ih zateći u visokom žitu, što je već i u ravnici nicalo, oslobođene pomora i boleština. Krađe i ubistva, o kojima je imao kod svoje kuće svaki dan da raspravlja, mislio je da će zaboraviti, a nad svim tim njegovim vojnicima, i kolima, duž celog puta na ratište, nadao se da će biti ispružena kao neka Božja ili ćesarska ruka. Zato je naročito pazio da se lepo ispišu imena i stanje pojedinih sela i četa, u popisu koji je Komesar imao da pošalje, po naročitom kuriru, Ratnom Savetu u Beč.
Odrastao uz oca koji je još Savojskom prodavao stoku i koji je svu svoju decu, braću, rodbinu, i sva svoja kumstva i poznanstva terao u austrijsku vojsku koja je potiskivala Turke, imao je u mladosti čak i lep život u toj vojsci. Mažen i često nagrađen, on je nosio u sebi neki maglovit, ali duboki pojam sreće i zadovoljstva, u nadi da će se sve to ratovanje svršiti nekim opštim mirom, u kom će i on, i njegovi srodnici i poznanici, i svi njegovi vojnici biti odeveni u neko naročito svečano i gizdavo odelo, pa će tako, u krug, obići ratište i carevinu, na vidik celome svetu, koji će uzviknuti: gle, Srbi!
Pod uticajem očevih obećanja, koji mu je punio glavu o povratku u popaljenu i poklanu, opustelu Serbiu, on je u vojsci živeo ne samo u miru, već i u sva tri svoja rata, bezbrižno i zadovoljno, očekujući jednako nešto prijatno što će svima njima da se dogodi. Tek posle očeve smrti, zapadajući sve dublje u taj vojnički život, naseljavanja, popisivanja, gomilanja Ijudi i stoke, po tvrđavama i vojnički raspoređenim selima, Isakovič oseti da ništa bolje ne biva i tek tada primeti oko sebe blatišta i baruštine, bedu svojih Ijudi, život, svaki dan isti čemerni život, u selima i šančevima, po kućama na vodi, po kolibama i oborima, po rupama iskopanim u zemlji…

Miloš Crnjanski – Seobe

Ljubav je uvijek nova

Počeh razmišljati kakva bih voljela biti u tom trenutku. Voljela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života.
Vjerovati ponovo u snove. Biti kadra da se borim za ono što želim.
Voljeto čovjek koji me voli.
Da, to je bila žena kakva bih ja voljela biti – i koja je iznenada zaživjela i ušla u meoje tijelo.
Osjetih kako mi dušu preplavljuje svjetlost jednog Boga – ili Božice – u kojeg više nisam vjerovala. I osjetih kako, u tom času, Drugo Ja napušta moje tijelo i sjeda u ugao male sobe.
Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam do tada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uvjerava kako to nije strah – već rarboritost onoga tko je spoznao realnost. Što zazidava prozore kroz koje može prodrijeti sunčeva vedrina – kako njen stari namještaj ne bi izblijedio.
Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe – krhko, umorno razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvijek trebalo biti na slobodi.: svoje osjećaje.
Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljenje patnje.
Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu – uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gdje ona bila, čak i kad to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.
Kad je Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovo počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tijek, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovo slušam.
Moje srce je govorilo da sam zaljubljena.
I ja sam zaspala zadovoljna, s osmjehom na usnama.

Paolo Coelho

Brod u magli

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
„Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh „drugaricu“ i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: „Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili“. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san – cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.“
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
„Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi – ljudi, mi – treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac – iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!“

Khalil Gibran

Peta gora

– Sluzio sam jednog Gospoda koji me sada ostavlja u sakama mojih neprijatelja-rece Ilija.
-Bog je Bog-odgovori Levit.- On nije kazao Mojsiju da li je dobar ili zao, rekao je jedino: Ja jesam. Dakle, On je sve sto postoji pod suncem:grom koji razara kucu i ruka covekova koja je obnavlja.
Razgovor je bio jedini nacin da se zavara strah, svakoga casa vojnici ce otvoriti vrata stale u kojoj su se nalazili, otkriti njih dvojicu i ponuditi im jedini moguci izbor:da obozavaju ala-fenicanskog Boga-ili da budu pogubljeni.Pretrazivali su kucu po kucu, preobracajuci ili pogubljujuci proroke.
Mozda ce se Levit odreci vere i umaci smrti.Ali Ilija nije imao izbora:sve se dogodilo njegovom krivicom, i Jezavelja je po svaku cenu zelela njegovu glavu.
Andjeo Gospodnji me je primorao da odem i govorim sa carem Ahavom i da ga upozorim da nece pasti kisa sve dok u Izrailju budu obozavali Vala-rece, kao da moli za oprostaj sto je poslusao ono sto mu je Andjeo govorio.- Ali Bog sporo radi, kad se budu osetile posledice suse, Jezavelja ce vec potamaniti sve one koji budu i dalje ostali verni Gospodu.
Levit ne rece nista. Razmisljao je o tome da li da se prikloni Valu ili umre u ime Gospodnje.
-Ko je Bog? – nastavi Ilija. – Da li to On drzi mac vojnika koji pogubljuju one sto nisu izdali veru nasih patrijarha? Da li je On bio taj koji je postavio jednu tudjinsku princezu na presto nase zemlje, kako bi sve te nesrece mogle da zadese nase pokoljenje? Da li to Bog ubija vernike, neduzne, one koji slede Mojsijev zakon?
Levit je doneo odluku, radije ce umreti. Tada je prsnuo u smeh jer ga pomisao na smrt vise nije plasila. Okrenuvsi se prema mladom proroku pored sebe pokusao je da ga umiri:
-Pitaj Boga licno, kad vec sumnjas u Njegove odluke-rece – Ja sam vec prihvatio svoju sudbinu.
-Gospod ne moze zeleti da budemo nemilosrdno pobijeni-navaljivao je Ilija.
-Bog sve moze. Kad bi cinio iskljucivo ono sto nazivamo Dobrim, ne bismo mogli da ga zovemo Svemogucim, On bi vladao samo jednim delom Vaseljene, a postojao bi neko mocniji od Njega, koji bi nadzirao i procenjivao njegove postupke. U tom slucaju, ja bih obozavao tog nekog, mocnijeg.
-Ako On vec sve moze, zasto ne postedi patnje one koji ga vole? Zasto nas ne spase, umesto sto daje moc i slavu Svojim neprijateljima?
-Ne znam-odgovori Levit. – Ali neki razlog postoji, i nadam se da cu ga uskoro saznati.
-Ti nemas odgovor na ovo pitanje.
-Nemam
obojica ucutase.Iliju je oblivao hladan znoj.
-Ti si prestrasen, ali ja sam vec prihvatio svoju sudbinu-primeti Levit.-Izaci cu i okoncati ovu agoniju. Kad god zacujem neki krik napolju, patim zamisljajuci kako ce biti kad kucne moj cas. Otkako samo ovde , umirao sam vec stotinu puta, a mogao sam umreti samo jednom. Kad vec treba da mi odrube glavu, neka to bude sto pre.
Bio je u pravu. Ilija je slusao iste krike, i vec je patio preko granice svoje izdrzljivosti.
-Idem sa tobom. Umorila me je ova borba za jos nekoliko sati zivota.
Ustao je i otvorio vrata stale, pustajuci da udje sunce i otkrije dvojicu ljudi koji su se unutra sakrili.

Paulo Koeljo

Man Gave Names to All the Animals

…U tom trenutku disk dzokej pusti „Man Gave Names to All the Animals“ Boba Dilana i on otkri jednu posve novu Unu koju do tada nije poznavao. Bacila se sama u epicentar uzavrele mase igraca sto je kljucala u tami i, predajuci se sklopljenih ociju tom kovitlacu, nudila se svima istovremeno… Una , izgleda, zivi jedino kad igra.Profesor , prateci pogledom njene egzibicije( pa ona ce se potucati sa citavom diskotekom), prepoznaje ljubomoru bez ikakvog izgleda na utehu: degradiran, odbacen u ugao, u senku sanka, nepotreban uljez u ovaj tajni krug mladih i lepih, opasnih i nimalo naivnih; vrelina mu pali lice, obuzima ga mucnina, povraca mu se od straha sto je uleteo u zamku. Gospode, ako te ima, naredi disk-dzokeju da prekine ovo mucenje, ovu sporu stvar, i zameni je nekom brzom , djuskavom, uz koju se ne moze igrati tako blizu, tako uvredljivo blizu- promeni plocu!A onda profesor prelazi granice patnje i mirno shvata da je zauvek izgubio Unu, gotovo je i sta se tu moze, bilo je lepo dok je trajalo,a on je samo imao srece sto je jedno vreme bila njegova;sada je s tim svrseno , pa neko cudno olaksanje oslobadja mu telo, celo, ruke, noge , stomak, sve;mirno placa svoj i Unin racun, pa slobodan, ponovo svoj, nezavisan macak, prolazi pored gorila na vratima i zakoraci u svezu noc … Neka se potuca s kim god hoce, mislio je , jutro ce svima biti isto! Prljavo i besmisleno.Isto osecanje krivice, iste zguzvane plahte, neistresene pepeljare, gorcina na nepcu, pikavac koji se davi u napola popijenoj casi, prasnjave cipele nasred tepiha, razbacana odeca, sivilo kroz koje se ljubavnici vracaju kuci u vecernjoj odeci, koja tako odudara od snuzdenih ljudi koji odlaze nas posao…Jutro ce sve izbrisati. Zapalio je cigaretu i povukao dubok dim i u tom casu zacuo grebanje na vratima- Unin uobicajeni znak da se macka-skitara vratila kuci. -Bas imas srece!-rekla je skidajuci mindjuse.-Koliko me je samo njih nocas zelelo, a imaces me jedini ti! Bas imas srece! -Zar?-kazao je hladno, i divlje zaronio u njenu mirisljavu kozu, vracen iz svog naivnog bekstva. Dok mu je ravnomerno disala na ramenu, znao je: bice to duga , iscrpljujuca bitka na zivot i propast da se oslobodi ove devojke koju mu je poklonio slucaj…

Momo Kapor

Zašto moramo da slušamo svoje srce?

Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće.
– Jer tamo gde ono bude, tamo će biti tvoje blago.
– Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahteva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju.
– To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ima da ti kaže.
Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su videli na horizontu. Mladićevo srca je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Sveta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli. Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspeti da nadje blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike.
– Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim.
– To je dobro. To je dokaz da ti je srce živo. Prirodno je da se plašiš da promeniš sve što si do sada stekao – za jedan san.
– Zašto onda trebam da slušam svoje srce?
– Zato što nikad nećeš uspeti da ga ućutkaš. Čak i ako se budeš pravio da ga ne slušaš, ono će uvek biti u tvojim grudima, stalno ponavljajući šta misli o životu i o svetu.
– Čak i kad je sklono izdaji?
– Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, onda to njemu nikad neće poći za rukom. Jer ćeš poznavati njegove snove i njegove želje i umećeš da se nosiš sa njima.
Niko nije uspeo da pobegne od svog srca. Zato je bolje slušati šta govori. Kako nikad ne bi došlo do udaraca koje ne očekuješ.

Mladić je nastavio da sluša svoje srce dok su putovali pustinjom. Počeo je da upoznaje njegove smicalice i trikove, a samim tim je počeo i da ga prihvata onakvo kakvo je. Tako je mladić prestao da oseća strah i više nije želeo da se vrati jer mu je srce jednog popodneva reklo da je zadovoljno. „Čak i ako malo izvoljevam“, govorilo je njegovo srce, „to je zbog toga što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvarenja svojih najvećih snova, jer smatraju da to ne zaslužuju ili da će doživeti neuspeh. Mi premiremo od straha i pri samoj pomisli na ljubavi koje su zauvek otišle, na trenutke koji su mogli biti lepi, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvek skrivena u pesku. Jer kad se to dogodi, mnogo patimo“.
– Moje srce se boji patnje – reče mladić Alhemičaru jedne noći kad su posmatrali nebo bez meseca.
– Reci mu da je strah od patnje gori od same patnje. I da nikad nijedno srce nije patilo kada je krenulo u potragu za svojim snovima, jer svaki trenutak potrage jeste trenutak sretanja s Bogom i s Večnošću.
„Svaki trenutak potrage je trenutak susretanja“ – reče mladić svom srcu. „Dok sam tragao za svojim blagom, svi dani su bili svetli, jer sam znao da je svaki taj čas deo sna o potrazi. Tragajući za tim svojim blagom, na putu sam otkrio stvari koje ni u snu nisam sanjao da ću sresti, a sve to zahvaljujući hrabrosti s kojom sam pokušao da dosegnem stvari nedostižne pastirima.“
Onda je čitavo jedno popodne njegovo srce ostalo mirno. Tokom noći, mladić je mirno spavao, a kada se probudio njegovo srce je počelo da mu priča neke stvari iz Duše Sveta. Ispričalo mu je kako je sretan svaki čovjek koji nosi Boga u sebi. I da je sreću moguće naći i u zrnu pustinjskog peska, kao što mu je Alhemičar već rekao. Jer zrno peska je trenutak Stvaranja, a Vaseljeni su bile potrebne hiljade miliona godina da bi ga stvorila. „Svakog čoveka na kugli zemaljskoj čeka njegovo blago“, reče njegovo srce. Mi, srca, nemamo često običaj da govorimo o tom blagu, jer ljudi već više ne žele da ga pronađu. O njemu pričamo samo deci. Onda ostavljamo da život uputi svakoga smerom koji mu je odredila sudbina. Ali nažalost malobrojni su oni koji slede put koji im je obeležen, a to je put Lične Legende i sreće. Smatraju da je svet pun pretnji – i da zbog toga taj svet postaje opasan.
Zato mi, srca, počinjemo da govorimo sve tiše, ali nikada ne prestajemo. A potajno se nadamo da se naše reči čuju, jer ne želimo da ljudi pate zato što nisu sledili svoje srce.“
– A zašto srca ne kažu ljudima da treba da nastave da slede svoje snove? – upita mladić Alhemičara.
– Zato što bi u tom slučaju srce najviše patilo. A srca ne vole da pate.
Od tog dana mladić je shvatio svoje srce. Zatražio je da ga više nikad ne napušta. Zatražio je od njega da se stegne u grudima i da mu da znak za uzbunu kada se udalji od svojih snova. Mladić se zakleo da će uvek očekivati taj znak i da će ga slediti.
Te noći je sve ispričao Alhemičaru. I Alhemičar je shvatio da se mladićevo srce vratilo Duši Sveta.

Alhemicar, Paolo Koeljo

Na obali rijeke Piedre…

Počeh razmišljati kakva bih voljela biti u tom trenutku. Voljela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života. Vjerovati ponovo u snove. Biti kadra da se borim za ono što želim.
Voljeti čovjeka koji me voli.
Da, to je bila žena kakva bih ja voljela biti – i koja je iznenada zaživjela i ušla u moje tijelo.
Osjetih kako mi dušu preplavljuje svjetlost jednog Boga – ili Božice – u kojeg više nisam vjerovala. I osjetih kako, u tom času, Drugo Ja napušta moje tijelo i sjeda u ugao male sobe.
Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam do tada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uvjerava kako to nije strah – već razboritost onoga tko je spoznao realnost. Što zazidava prozore kroz koje može prodrijeti sunčeva vedrina – kako njen stari namještaj ne bi izblijedio.
Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe – krhko, umorno razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvijek trebalo biti na slobodi.: svoje osjećaje. Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljenje patnje.
Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu – uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gdje ona bila, čak i kad to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.
Kad je Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovo počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tijek, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovo slušam.
Moje srce je govorilo da sam zaljubljena.
I ja sam zaspala zadovoljna, s osmjehom na usnama.

Paolo Coelho ”Na obali rijeke Piedre…!