Muzika svira tako veselo

Muzika svira tako veselo, čilo i čovek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vreme i mi ćemo otići zauvek, ljudi će nas zaboraviti, zaboraviće nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živeti posle nas, sreća i mir zavladaće na zemlji i ljudi će pomenuti lepom rečju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije završen… Hajde da živimo! Muzika svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo… i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo… Da nam je znati to, da nam je znati!

Čehov, Tri sestre

Nije tada ni bio svestan …

Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome sto joj je rekao, kada se treci put video sa njom, a ona mu je ponavljala: „Ali zasto me ne pustate da cesce dodjem?“ a on, smejuci se, odgovorio udvaracki: „Iz straha da ne patim“. I sada se jos, avaj, desavalo katkad da mu ona pise iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa stampanim zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. „Ovo je pisano u hotelu Vujmon? Zasto li je tamo otisla? I sa kim? Sta se tamo odigralo?“. Setio se kako su gasili plinske svetiljke na Italijanskom bulevaru kad ju je ono sreo izgubivsi vec svaku nadu, medju senkama sto su se sunjale, u onome mraku sto mu se cinio gotovo natprirodan, a ta je noc – ta noc kad nije morao cak ni da se pita nece li joj biti krivo sto je on trazi, niti kad je nadje, toliko je bio siguran da nema za nju vece radosti nego da se sretne sa njim i zajedno sa njim vrati kuci – ta je noc odista pripadala jednome tajanstvenom svetu u koji se nikad vise ne mozemo vratiti kad mu se vrata jednom sklope. I Svan ugleda, nepomicnog, suocenog sa tako ponovo prozivljenom srecom, nesrecnika, na koga se sazali, jer nije ga odmah prepoznao, tako da je morao da obori oci da svet ne bi video da su mu oci pune suza. To bese on sam.

Marsel Prust – „U Svanovom kraju“

Jadni ljudi.

Jadni ljudi. Ne mogu reci da mi se gade, ali me napunjaju neizmernim milosrdjem. Od svih tajni ljudskoga zivota jednu sam misteriju shvatio. Najveca nasa muka u zivotu proizlazi odatle sto smo vecno sami, a sva nasa nastojanja, svi nasi cinovi teze za tim da izmaknemo toj samoci.
Od nekog vremena patim, zivinski patim jer sam shvatio, jer sam otkrio uzasnu samocu u kojoj zivim, a znam da je nista ne moze dokoncati, cujes li, nista! Sto god pokusali, sto god ucinili, kakav bio i polet nasih srca, doziv nasih usana i zagrljaj nasih ruku-uvek smo sami, sami. Otkako sam osetio samocu svoga bica, cini mi se da svakoga dana dublje silazim u mracno podzemlje. Idem, a nikoga nema iza mene, ponirem sve dublje, a niko oko mene. Niko ziv koji bi krenuo krenuo istim ovim putem u mrak. Ovo je podzemlje zivot. Katkada cujem zamor, glasove, krikove.. Napredujem tepajuci kako bih dosegao ovaj nejasni zagor. No, nikada ne znam pravo odakle dopire, nikada ne srecem nikoga.

Guy de Maupassant ~ „Yvette“ i druge novele

Danas na sve gledate mračno, majstore dragi

„Danas na sve gledate mračno, majstore dragi“.
-„Uvjek gledam tako, sinko moj, a i vi ćete za nekoliko godina gledati kao i ja. Život je brdo. Čovjek se penje gleda vrhunac i ćuti se sretnim; ali kad stigne gore odjednom spazi padinu i kraj koji se zove SMRT ! Uspinje se sporo ali se silazi brzo. U vašoj je dobi čovjek radostan. Nada se koječemu, što se međutim nikad ne ostvari. U mojoj se dobi neočekuje više ništa…….. osim smrti“.
-“Dođavola, od vaših me rijeći podilaze trnci“. –“Ne, vi me danas ne razumijete, ali ćete se jednom sjetiti onoga što vam sad govorim. Osvane jedan dan, znate, mnogo prije vremena, dan kad je gotovo sa smjehom, kako se kaže, jer čovjek u svemu što promatra vidi smrt. Ah, vi čak ne razumijete ni tu rječ, ne razumijete što znači smrt. U vašim godinama ona ne znači ništa. U mojim je godinama stravična. Jest, čovjek je svati odjednom, a da nezna ni zašto ni zbog čega, i tada sve u životu mijenja obličje.
Ja je već petnaest godina osjećam kako me nagriza baš kao da je u meni neki glodavac. Čutio sam malo-pomalo, mjesec po mjesec, sat po sat, gdje me uništava kao ruševnu kuću. Toliko me je izobličila da ne poznajem sam sebe. Više u meni i nema ništa od mene, od onog veselog, svježeg i snažnog čovjeka kakav sam bio u tridesetoj godini. Doživio sam da mi je objelila crnu kosu i to kako znalaćki i opako sporo.! Oduzela mi čvrstu kožu, mišice, zube, cjelo moje negdašnje tijelo, ostavivši mi samo ojađenu dušu koju će također doskora dograbiti.
Jest, smrvila me prokletnica, polagano i strašno, časak po časak, razorila mi tjelo. I sad osjećam kako umirem, u svemu što radim. Svakim joj se korakom bližim, svaki pokret, svaki dah požuruje njenu odvratnu rabotu. Disati, spavati, piti, jesti,putovati, sanjati, sve što god radili znači umirati. Oh, pojmit će te !
Pomislite samo na četvrt sata, vidjetćete je. Šta vi očekujete ? Ljubav ? Još nekoliko poljubaca i postat ćete nemoćan. A šta onda ? Novac ? Šta će vam ? Da plaćate žene ? Jeli to nešto ? Da se prežderavate, odebljate i cjele noći urlate od napada uloga ? I što još preostaje ? Slava ? Čemu će vam ona kad je ne možete ubrati u obliku ljubavi ? A šta onda ? Na kraju je opet smrt.
Ja je sad već vidim tako blizu da često poželim ispružiti ruku kako bih je odgurnuo. Prekrila je zemlju i ispunila uzduh. Svugdje je nalazim. Zgnječene životinjice na putu, lišče koje opada, sjeda dlaka na prijateljevoj bradi, sve mi to kida srce i govori: “Evo je“ ! Ona mi kvari sve što radim, sve što vidim, što jedem i što pijem, sve što volim, mjesečinu, sunčev izlazak, morsku pučinu, lijepe rijeke, i zrak ljetnih večeri što je tako ugodan za udisanje.
I nitko se nikada ne vrača, nikad………Čuvamo odljeve kipova, matrice koje uvjek iznova otiskuju iste predmete; ali moje tijelo, moje lice, moje misli, moje želje nikada neće uskrsnuti. A svejedno će se roditi milijuni, milijarde bića kojima će se nos, oći, čelo, obrazi i usta jedva za koji kvadratni centimetar razlikovati od mojih i koji će imati dušu kao i ja, a da se ja ipak neću povratiti, a da, štoviše nijedan dijelić u kome bi se mene moglo poznati, neće uskrsnuti u tim bezbrojnim i različitim stvorenjima, toliko različitim iako malne potpuno istim.
Za šta da se uhvatimo ? Kome da uputimo očajnički zov ? U što bi smo mogli vjerovati ? Sve su vjere ograničene, odvratno glupe u svojoj djetinjastoj poučnosti i svojim sebičnim obećanjima. Jedino je smrt pouzdana.
Mislite o svemu tome mladiću, mislite o tome cijele dane, mjesece i godine i doživjet će te život na drugi način. Pokušajte se osloboditi svega što vas sputava, učinite taj nadljudski napor da još živ napustite vlastito tijelo, sve što vas zanima, vaše misli i cijelo čovjećanstvo, kako bi ste pogledali prijeko, i shvatit će te kako su beznačajne raspre romantićara i naturalista ili diskusije o budžetu. A osjetit će te i grozovit jad očajnika. Koprcat ćete se gubeći se i utapajući u neizvjesnosti. Zvat ćete “u pomoć“ na sve strane i niko vam neće odgovoriti. Pružat ćete ruke, zazivat ćete da vas izbave, vole, tješe, spase; a nitko neće doći.
Zašto mi toliko patimo ? Zato što smo zacijelo rođeni da živimo više tjelesno, a manje duhovno; ali, zbog toga što mislimo, nastao je nesklad između stupnja našeg povećanog razuma i neizmijenjenih životnih uvijeta. Pogledajte prosjećne ljude: ne snađu li ih velike nevolje, oni su zadovoljni i ne pate zbog sveopče nesreće. Kao što je i životinje ne osječaju.
Ja sam propao čovjek. Nemam ni oca, ni majke, ni brata, ni sestre, ni žene, ni djece, ni boga. –I dometnu pošto je malo pošutao: Imam samo stihove.
Oženite se prijatelju moj, vi ne znate što znaći u mojoj dobi živjeti sam. Danas me samoća ispunja groznom tjeskobom; ta samoća u stanu, navečer kraj vatre, onda mi se čini da sam sam na zemlji, stravično sam, ali okružen nejasnim opasnostima, koječim neznanim i užasnim, a pregrada što me dijeli od susjeda koga ne poznam, udaljuje me od njega koliko i od zvijezda koje vidim kroz prozore. Spopadne me neka vrst groznice, groznice od bola i straha, a mir odaje me užasava. Kako je duboka i žalosna tišina sobe u kojoj živi samac. Ta tišina ne obuhvata samo tijelo nego i dušu, a kad pokučstvo zapucketa, streseš se do dna duše, jer se nikakvu zvuku ne nadaš u tom sumornom stanu.
-Još jednom zašutje pa dometnu: Kad čovjek ostari ipak bi ljepo bilo imati djece. –Stigoše do polovice ulice. Pjesnik zastade pred visokom kučom, rukova se s Duroyom i reće mu: Zaboravite mladiću cijelo ovo staračko naklapanje i živite kako dolikuje vašim godinama; Zbogom ! I isčezne u mrku hodniku.
Duroy nastavi put zgrčena srca. Činilo mu se kanda mu je neko pokazao jamu punu kostura, neizbježnu jamu, u koju jednoga dana mora pasti. I promrmlja: Do đavola, u njega sigurno nije veselo. Ne bih htio imati mjesto na balkonu odakle bih promatrao smotru njegovih misli…“

Guy de Maupassant

Brod u magli

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
„Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh „drugaricu“ i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: „Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili“. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san – cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.“
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
„Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi – ljudi, mi – treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac – iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!“

Khalil Gibran

Peta gora

– Sluzio sam jednog Gospoda koji me sada ostavlja u sakama mojih neprijatelja-rece Ilija.
-Bog je Bog-odgovori Levit.- On nije kazao Mojsiju da li je dobar ili zao, rekao je jedino: Ja jesam. Dakle, On je sve sto postoji pod suncem:grom koji razara kucu i ruka covekova koja je obnavlja.
Razgovor je bio jedini nacin da se zavara strah, svakoga casa vojnici ce otvoriti vrata stale u kojoj su se nalazili, otkriti njih dvojicu i ponuditi im jedini moguci izbor:da obozavaju ala-fenicanskog Boga-ili da budu pogubljeni.Pretrazivali su kucu po kucu, preobracajuci ili pogubljujuci proroke.
Mozda ce se Levit odreci vere i umaci smrti.Ali Ilija nije imao izbora:sve se dogodilo njegovom krivicom, i Jezavelja je po svaku cenu zelela njegovu glavu.
Andjeo Gospodnji me je primorao da odem i govorim sa carem Ahavom i da ga upozorim da nece pasti kisa sve dok u Izrailju budu obozavali Vala-rece, kao da moli za oprostaj sto je poslusao ono sto mu je Andjeo govorio.- Ali Bog sporo radi, kad se budu osetile posledice suse, Jezavelja ce vec potamaniti sve one koji budu i dalje ostali verni Gospodu.
Levit ne rece nista. Razmisljao je o tome da li da se prikloni Valu ili umre u ime Gospodnje.
-Ko je Bog? – nastavi Ilija. – Da li to On drzi mac vojnika koji pogubljuju one sto nisu izdali veru nasih patrijarha? Da li je On bio taj koji je postavio jednu tudjinsku princezu na presto nase zemlje, kako bi sve te nesrece mogle da zadese nase pokoljenje? Da li to Bog ubija vernike, neduzne, one koji slede Mojsijev zakon?
Levit je doneo odluku, radije ce umreti. Tada je prsnuo u smeh jer ga pomisao na smrt vise nije plasila. Okrenuvsi se prema mladom proroku pored sebe pokusao je da ga umiri:
-Pitaj Boga licno, kad vec sumnjas u Njegove odluke-rece – Ja sam vec prihvatio svoju sudbinu.
-Gospod ne moze zeleti da budemo nemilosrdno pobijeni-navaljivao je Ilija.
-Bog sve moze. Kad bi cinio iskljucivo ono sto nazivamo Dobrim, ne bismo mogli da ga zovemo Svemogucim, On bi vladao samo jednim delom Vaseljene, a postojao bi neko mocniji od Njega, koji bi nadzirao i procenjivao njegove postupke. U tom slucaju, ja bih obozavao tog nekog, mocnijeg.
-Ako On vec sve moze, zasto ne postedi patnje one koji ga vole? Zasto nas ne spase, umesto sto daje moc i slavu Svojim neprijateljima?
-Ne znam-odgovori Levit. – Ali neki razlog postoji, i nadam se da cu ga uskoro saznati.
-Ti nemas odgovor na ovo pitanje.
-Nemam
obojica ucutase.Iliju je oblivao hladan znoj.
-Ti si prestrasen, ali ja sam vec prihvatio svoju sudbinu-primeti Levit.-Izaci cu i okoncati ovu agoniju. Kad god zacujem neki krik napolju, patim zamisljajuci kako ce biti kad kucne moj cas. Otkako samo ovde , umirao sam vec stotinu puta, a mogao sam umreti samo jednom. Kad vec treba da mi odrube glavu, neka to bude sto pre.
Bio je u pravu. Ilija je slusao iste krike, i vec je patio preko granice svoje izdrzljivosti.
-Idem sa tobom. Umorila me je ova borba za jos nekoliko sati zivota.
Ustao je i otvorio vrata stale, pustajuci da udje sunce i otkrije dvojicu ljudi koji su se unutra sakrili.

Paulo Koeljo

Zašto moramo da slušamo svoje srce?

Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće.
– Jer tamo gde ono bude, tamo će biti tvoje blago.
– Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahteva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju.
– To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ima da ti kaže.
Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su videli na horizontu. Mladićevo srca je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Sveta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli. Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspeti da nadje blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike.
– Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim.
– To je dobro. To je dokaz da ti je srce živo. Prirodno je da se plašiš da promeniš sve što si do sada stekao – za jedan san.
– Zašto onda trebam da slušam svoje srce?
– Zato što nikad nećeš uspeti da ga ućutkaš. Čak i ako se budeš pravio da ga ne slušaš, ono će uvek biti u tvojim grudima, stalno ponavljajući šta misli o životu i o svetu.
– Čak i kad je sklono izdaji?
– Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, onda to njemu nikad neće poći za rukom. Jer ćeš poznavati njegove snove i njegove želje i umećeš da se nosiš sa njima.
Niko nije uspeo da pobegne od svog srca. Zato je bolje slušati šta govori. Kako nikad ne bi došlo do udaraca koje ne očekuješ.

Mladić je nastavio da sluša svoje srce dok su putovali pustinjom. Počeo je da upoznaje njegove smicalice i trikove, a samim tim je počeo i da ga prihvata onakvo kakvo je. Tako je mladić prestao da oseća strah i više nije želeo da se vrati jer mu je srce jednog popodneva reklo da je zadovoljno. „Čak i ako malo izvoljevam“, govorilo je njegovo srce, „to je zbog toga što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvarenja svojih najvećih snova, jer smatraju da to ne zaslužuju ili da će doživeti neuspeh. Mi premiremo od straha i pri samoj pomisli na ljubavi koje su zauvek otišle, na trenutke koji su mogli biti lepi, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvek skrivena u pesku. Jer kad se to dogodi, mnogo patimo“.
– Moje srce se boji patnje – reče mladić Alhemičaru jedne noći kad su posmatrali nebo bez meseca.
– Reci mu da je strah od patnje gori od same patnje. I da nikad nijedno srce nije patilo kada je krenulo u potragu za svojim snovima, jer svaki trenutak potrage jeste trenutak sretanja s Bogom i s Večnošću.
„Svaki trenutak potrage je trenutak susretanja“ – reče mladić svom srcu. „Dok sam tragao za svojim blagom, svi dani su bili svetli, jer sam znao da je svaki taj čas deo sna o potrazi. Tragajući za tim svojim blagom, na putu sam otkrio stvari koje ni u snu nisam sanjao da ću sresti, a sve to zahvaljujući hrabrosti s kojom sam pokušao da dosegnem stvari nedostižne pastirima.“
Onda je čitavo jedno popodne njegovo srce ostalo mirno. Tokom noći, mladić je mirno spavao, a kada se probudio njegovo srce je počelo da mu priča neke stvari iz Duše Sveta. Ispričalo mu je kako je sretan svaki čovjek koji nosi Boga u sebi. I da je sreću moguće naći i u zrnu pustinjskog peska, kao što mu je Alhemičar već rekao. Jer zrno peska je trenutak Stvaranja, a Vaseljeni su bile potrebne hiljade miliona godina da bi ga stvorila. „Svakog čoveka na kugli zemaljskoj čeka njegovo blago“, reče njegovo srce. Mi, srca, nemamo često običaj da govorimo o tom blagu, jer ljudi već više ne žele da ga pronađu. O njemu pričamo samo deci. Onda ostavljamo da život uputi svakoga smerom koji mu je odredila sudbina. Ali nažalost malobrojni su oni koji slede put koji im je obeležen, a to je put Lične Legende i sreće. Smatraju da je svet pun pretnji – i da zbog toga taj svet postaje opasan.
Zato mi, srca, počinjemo da govorimo sve tiše, ali nikada ne prestajemo. A potajno se nadamo da se naše reči čuju, jer ne želimo da ljudi pate zato što nisu sledili svoje srce.“
– A zašto srca ne kažu ljudima da treba da nastave da slede svoje snove? – upita mladić Alhemičara.
– Zato što bi u tom slučaju srce najviše patilo. A srca ne vole da pate.
Od tog dana mladić je shvatio svoje srce. Zatražio je da ga više nikad ne napušta. Zatražio je od njega da se stegne u grudima i da mu da znak za uzbunu kada se udalji od svojih snova. Mladić se zakleo da će uvek očekivati taj znak i da će ga slediti.
Te noći je sve ispričao Alhemičaru. I Alhemičar je shvatio da se mladićevo srce vratilo Duši Sveta.

Alhemicar, Paolo Koeljo