Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš.

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola. … A sna nema. … Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obijesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom rječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe. … U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja. Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

“Umijece dokolice“ Hermann Hesse

I tako je sve to počelo.

Gospođo Vineti, juče sam opet pokušao da se obesim, a posle sam opet odustao. Čitave noći gledao sam otvorenih očiju u tavanicu i voleo onu drugu ženu. Sećam se jedne rečenice iz Dikensa.
Početka jednog Dombijevog pisma: – Mila moja, ja sam pas. – Sad znate šta sam. A lepo sam vam govorio: ne ostavljajte me samog, sklon sam glumatanju, pravim teatar ni od čega, i toliko se uigram, da posle idem okolo, tražim publiku, i sve to javno prikazujem. Nemojte se iznenaditi ako počnem i sebe da plakatiram.

Ujutro, video sam kroz prozor nebo. Sasvim je ličilo na kuvano plavo goveđe oko nataknuto na viljušku zvonika preko na tvrđavi. Samo nisam video oblake. Sigurno ih je vetar oduvao preko noći na jug i sklonio. Taj vetar ima ukus zemlje i tamjana, i ne bih voleo da vam o tome mnogo govorim. Treba slediti Lao Cea. On kaže: – Priroda se služi sa malo reči. Zato uragan ne traje celo jutro i pljusak ne pada ceo dan. –

Jedino, ako vas interesuje to o pticama. Ptice su one o kojima sam vam pričao da žive dole po močvarama, samo sam opet zaboravio kako se zovu.
Te ptice su došle okukom reke, severnije od Ribarskog ostrva, severnije i od Kamenjara.

I tako je sve to počelo.

Mika Antić