“Dopade mu se tad jedna lepa i pametna devojka, i on se uskoro oženi njome, maštajući da će ženidbom odagnati svoju usamljeničku tugu i da će se, stupivši na nov put i vršeći revnosno svoju dužnost prema ženi i deci, sasvim osloboditi starih uspomena. Još prvog meseca braka poče ga uznemiravati neprekidna misao: “Eto, žena me voli, a šta bi bilo kad bi doznala?” Kad je ostala trudna sa prvim detetom i kazala mu to, on se najednom zbuni: “Ja dajem život, a ovamo sam oduzeo život.” Naiđoše deca: “Kako ja smem voleti, učiti i vaspitavati, kako ću im govoriti o vrlini kad sam krv prolio!” Deca rastu divna, hteo bi da ih miluje: “A ja ne mogu da gledam njihova nevina, vedra lica, nisam dostojan toga.” Naposletku poče grozno i gorko da mu se priviđa krv ubijene žrtve, pogubljen njen mladi život-krv koja vapije za osvetom. On poče sanjati strašne snove. Ali kako je bio krepka srca, dugo je podnosio to mučenje. “Sve ću ja to iskupiti svojim tajnim mučenjem.” Ali i ta nada bi uzaludna: što dalje, patnja je postajala sve jača. U društvu počeše ga uvažavati zbog dobrotvorne naravi; a njemu, što su ga više poštovali bivalo je sve nepodnošljivije.”
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, “Braća Karamazovi”
