Patnje mladog Werthera

Divna neka vedrina obuzela mi je dusu,nalik na blago proljetno jutro, a ja je cijelim srcem uzivam.Sam sam i osjecam radost zivota u ovome kraju sto je stvoren za dusu poput moje.Tako sam sretan , dragi moj, i tako utonuo u osjecaj mirnoga opstojanja da od toga trpi moja umjetnost.Ne bih sada mogao crtati ni jedan jedini potez, a ipak, nikada nisam bio veci slikar nego u ovim trenucima.Kada na drugu dolinu oko mene padne magla, visoko sunce zastane povrh neprobojne tmine moje sume, a samo se poneke zrake prokradu unutra u svetiliste, dok lezim u visokoj travi kraj potoka sto se rusi s kamena na kamen, i blize zemlji zapazam da su znacajne tisuce raznovrsih travki, a bezbrojne , nedokucive oblike crvica i musica , gmizanje malenog sveta izmedju vlati osjecam blize srcu , i kad osjecam prisutnost svemogucega , koji nas stvori, po slici svojoj, dah sveljubecega, koji nas, lebdeci u vjecitoj milini, nosi i odrzava– prijatelju moj, kada mi onda pred ocima svice , a nebo i svijet oko mene miruju mi u dusi kao lik ljubljene, tad me cesto obuzme ceznja , pa mislim : ah,kad bi ti to mogao izraziti, kada bi mogao da papiru udahnes ono sto u tebi zivi, tako puno i toplo – i da to bude ogledalo tvoje duse , kao sto je tvoja dusa ogledalo beskonacnog boga! – Prijatelju moj!Ali zbog toga propadam , podlijezem sili velicanstvenoga sto je u tim pojavama.

J.W. Goethe

Boze, kako su ljudi nesrecni.

Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komesanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a slusanje je vaznije od razumijevanja.
Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.
A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: – Boze, kako su ljudi nesrecni.

Mesa Selimovic

Zovem Se Crvena

Ali, da je život tijesna košulja, to postane jasno tek kad se izide iz tamnica vremena i prostora. Nažalost, nitko prije nego što umre ne može shvatiti sljedece: koliko je duša bez tijela u svijetu mrtvih stvarni razlog za srecu, toliko je i tijelo bez duše medu živima izvor najvece srece. Zbog toga sam – s bolom motreci tijekom svoje dženaze najmiliju Šekuru kako zbog mene uzalud place u kuci trgajuci sve sa sebe preklinjao uzvišenog Allaha da nam u džennetu podari dušu bez tijela, a na ovome svijetu tijelo bez duše.

Orhan Pamuk

O prijateljstvu

Temelj njihove pouzdanosti i stalnosti koju tražimo u prijateljstvu, jest vjernost.
Jer ništa nije postojano što je nevjerno. Uostalom, za prijatelja treba birati onoga tko je neposredan,druželjubiv,tko misli i osjeca kao mi sami: a sve je to stvar povjerenja. Jer dvolicna i podmukla duša ne može biti vjerna.
Ovome treba dodati da prijatelj ne treba da se raduje izmišljenim optužbama ni da vjeruje ogovaranjima,jer je sve to važno za cvrstinu prijateljstva.
Zbog toga je tocno,  da prijateljstvo može postojati samo medu dobrim ljudima.Jer dobar covjek za koga se slobodno može reci da je i mudar, mora da ima u vidu ovo dvoje kad se radi o prijateljstvu: prvo, da kod njega ne bude niceg lažnog i prikrivenog; jer slobodnom covjeku više prilici da i mržnju izražava otvoreno, nego da izrazom lica prikriva svoju misao; zatim, on treba ne samo da odbije necije optužbe protiv prijatelja, nego ni on sam ne smije biti nepovjerljiv i vjecito smatrati da ga prijatelj može ugroziti na neki nacin.

M.T.Ciceron – De amicitia

Na ovome svijetu

Hollis i March su znali da su kod Cooperovih nepozeljni, ali su svejedno dosli brojiti konje. Hollis jos cuje vjetar kakav je puhao onog dana kad su ih uhvatili. Cuje ga u svojim snovima i dok sece preko pasnjaka ciji je sad vlasnik. Bilo je nemoguce razumijeti sto je March govorila iznad huke vjetra, ali je Hollis vidio da joj je noga zaglavila izmedu dva kamena. Pudlica Annabeth Cooper je skljocala zubima;imala je iznenadujuce velike zube za psa svoje vrste i jamacno je zahvatila meso jer je iz Marchine ruke krvarilo.
„Nazvat cu policiju“, viknuo je Jimmy Parrish, dovoljno glasno da ga cuju.
March je imala na sebi bijelu kosulju koja se na vjetru nadimala poput zastave. Znala je da je Hollis vec imao nekoliko okrsaja s policijom. U ljekarni su ga uhvatili u kradi nekih casopisa koje si nije mogao priustiti, a vlasnik prodavaonice alkoholnih pica cinkao ga je kad je pokusao kupiti pakiranje od sest limenki piva. On je bio gradski decko, doveden na Lisicji brijeg netaknutih gradskih navika, i March mu to nije zamjerala. No svejedno, jos jedna kap i casa bi se mogla preliti.
„Kreni“, March mu poruci bezglasno, pokretima usana. „Idi“, bila je uporna.
U strahu od policije, sluden vjetrom, Hollis se okrene i potrci. Hollis je bio brz, ali ne prode ni dan a da se ne upita sto bi se dogodilo da nije bio tako brz, da su ga uhvatili ili da je ostao na mjestu. Sto da su on i March proveli taj dan kod Maslinova jezeru umjesto sto su spijunirali na farmi?Zar se tako odreduju sudbine i buducnosti?Slucajan izbor, vjetrovit dan, pas koji ne zna gledati svoja posla?
Neki ljudi znaju tocan trenutak kad su sve izgubili. Mogu se vratiti u proslost i vidjeti to jasno kao na dlanu, ali ni za zivu glavu ne mogu shvatiti zasto to nisu primjetili dok se dogadalo. Zasto Hollis nije prestao trcati?Zasto nije ostao uz nju? Cekao je March – njemu se to cinilo cijelu vjecnost – na grbavoj sporednoj cesti koja je vodila od farme do Hilla.  Kako je poslijepodne prolazilo vjetar je jenjavao, ali je krv koja je sumjela u Hollisovoj glavi zamijenila njegovu huku. U glavi mu je bubnjalo i sto je protjecalo vise vremena, to mu se glavobolja pogorsavala. Naposljetku, nebo je poprimilo boju tinte. Kad se pojavila March, gatalinke su se vec glasale a mjesec je plovio po nebu.
Drzala je u ruci pregrst ruza odrezanih u vrtu Annabeth Cooper;dok je trcala prema njemu stiskala je na prsima ruze vrste Unity, Double Delight i Peace. Eto sto je Hollis najprije ugledao:ruzicaste ruze u crnoj noci. Doslo mu je da zaplace i bio bi se rasplakao, da se March nije raspricala. Zapravo, nije slusao sto mu ona govori – u svakom slucaju nije mu se slusalo o tome kako je Richard Cooper faca ili kako je njegova sestra Belinda tako dobra srca da drzi oposuma za kucnog ljubimca i da ga hrani kruhom omeksanim u toplom mijeku i dopusta mu da spava na dekici u podnozju njezina kreveta, premda je gospoda Cooper zabranila bilo kakve zivotinje u kuci osim svojih pudlica. Ne, nije zelio cuti te pojedinosti, jer mu je bio dovoljan jedan pogled na Marchino lice da shvati sto se dogodilo. U jedno jedino poslijepodne, a sve zbog jednog glupog psa i kemanog zida, to se dogodilo. Izgubio ju je.
(…) Proslog proljeca nasao je crvenu ruzu na zemlji ispod ograde i to ga je osupnulo kao da je ugledao lokvu krvi. Nogom je odbacio ruzu ispod zivice zimzelena, no ipak ju je i dalje vidio kutom oka. Vidio je tu ruzu dugo nakon sto je usahnula i uvenula.

Alice Hoffman

O prijateljstvu

Temelj pouzdanosti i stalnosti koju tražimo u prijateljstvu jest vjernost. Jer ništa nije postojano što je nevjerno.
Uostalom, za prijatelja treba birati onoga tko je neposredan, druželjubiv, tko misli i osjeca kao mi sami: a sve je to stvar povjerenja. Jer dvolicna i podmukla duša ne može biti vjerna.
Ovome treba dodati da prijatelj ne treba da se raduje izmišljenim optužbama ni da vjeruje ogovaranjima, jer je sve to važno za cvrstinu prijateljstva. Zbog toga je tocno da prijateljstvo može postojati samo medu dobrim ljudima.
Jer dobar covjek, za koga se slobodno može reci da je i mudar, mora imati u vidu ovo dvoje kad se radi o prijateljstvu: prvo, da kod njega ne bude niceg lažnog i prikrivenog jer slobodnom covjeku više prilici da i mržnju izražava otvoreno, nego da izrazom lica prikriva svoju misao.
Zatim, on treba ne samo da odbije necije optužbe protiv prijatelja, nego ni on sam ne smije biti nepovjerljiv i vjecito smatrati da ga prijatelj može ugroziti na neki nacin.

Marko Tulije Ciceron

Pravo ispred sebe daleko se ne stize

Trebalo mi je dosta vremena da shvatim odakle je dosao. Mali princ, koji mi je postavljao mnogo pitanja, kao da nikad nije cuo moja. Reci izgovorene slucajno, malo-pomalo su mi sve otkrile. Tako, kad je prvi put spazio moj avion (necu da crtam svoj avion, te je isuvise tezak crtez za mene) on me upita:
-Kakva je to stvar?
-To nije stvar. To leti. To je avion. To je moj avion.
Bio sam ponosan da mu ispricam kako letim. Tada on uzviknu:
-Kako! Ti si pao sa neba!
-Da, priznadoh skromno.
-O! Kako je to cudno…
I mali princ se nasmeja grohotom, sto me je mnogo naljutilo. Zelim da ljudi ozbiljno shvataju moje neprilike. Zatim on nastavi:
-Znaci da i ti dolazis sa neba! Sa koje si planete?
Tracak svetlosti kao da osvetli tajnu njegovog prisustva, te ga upitah iznenada:
-Ti, dakle, dolazis sa neke druge planete?
Ali on ne odgovori. Klimao je lagano glavom gledajuci moj avion:
-Da, zbilja, u ovome nisi mogao doci iz velike daljine…
I on utonu u sanjarenje koje potraja dugo. Zatim, izvadi iz dzepa moju ovcu i predade se posmatranju svoga blaga.
Mozete zamisliti koliko je radoznalosti probudilo u meni to polupoverljivo saopstenje o „drugim planetama“. Nastojao sam da o tome saznam sto vise:
-Odakle dolazis, malisa? Gde je to „kod tebe“? Kuda hoces da odneses moju ovcu?
On mi odgovori posle dubokog cutanja:
-Kutija koja si mi dao ima tu dobru stranu sto moze nocu da joj posluzi kao kuca.
-Naravno. I ako si dobar, dobices i konopac da je danju vezes. I kocic.
Izgleda da je taj predlog zgranuo malog princa:
-Da je vezem? Kakva cudna misao!
-Ali ako je ne vezes, odlutace, pa ce se izgubiti…
Moj prijatelj prasnu u smeh:
-Ali kud hoces da odluta?
-Ma kud. Pravo ispred sebe…
Tada mali princ primeti ozbiljno:
-Nista ne mari, kod mene je sve tako malo!
I sa malo tuge, mozda, dodade:
-Pravo ispred sebe daleko se ne stize

Antoan de Saint-Exupery
Mali Princ

Dubliners

Ovoga puta nije mu bilo spasa: bio je to treci udar. Iz noci u noc sam prolazio pored te kuce (bio je raspust) i pazljivo promatrao osvetljeno prozorsko okno: a iz noci u noc sam ga zaticao osvetljenog na isti nacin, slabo i ravnomerno. Da je umro, mislio sam, video bih odsjaj sveca na zatamnjenim zastorima, jer sam znao da dve svece moraju biti postavljene pored glave pokojnika. Cesto mi je govorio:“Necu ja jos dugo na ovome svetu“, a ja sam mislio da tek tako prica. Sada znam da je govorio istinu. Svake noci, kada bih pogledao u prozor, tiho bih sam sebi izgovorio rec – paraliza. Uvek mi je cudno zvucala u usima, kao i rec gnomon kod Euklida i rec simonija u katehezisu. Sada mi je zvucala kao ime nekog zlog i gresnog bica. Ispunjavala me je strahom, a ipak sam ceznuo da joj se priblizim i posmatram njeno razorno dejstvo…

…Zeleo sam da udjem i da ga pogledam, ali nisam imao hrabrosti da zakucam. Otisao sam lagano suncanom stranom ulice, citajuci u prolazu pozorisne oglase po izlozima. Izgledalo mi je cudno da ni ja ni taj dan nismo bili raspolozeni za zalost, pa sam se cak i naljutio kada sam u sebi otkrio osecanje slobode – kao da sam se njegovom smrcu necega oslobodio. Studirao je na Irskom seminaru u Rimu i ucio me da pravilno izgovaram latinski. Pricao mi je price o katakombama i Napoleonu i objasnio mi znacenje raznih obreda Sluzbe i odezdi koje su svestenici nosili. Ponekad se zabavljao postavljajuci mi teska pitanja, pitajuci me sta bi covek trebalo da ucini u ovoj ili onoj prilici, ili da li je tamo neki greh smrtan ili oprostiv, ili su to samo nedostaci. Njegova pitanja su mi pokazivala koliko su slozene i tajanstvene bile pojedine institucije Crkve, za koje sam ja smatrao uvek da  su najprostije cinjenice. Duznosti svestenika prema tajnosti ispovesti i pricescu izgledale su mi tako ozbiljne da sam se pitao kako uopste bilo ko moze da smogne toliko hrabrosti u sebi te da ih se prihvati; a nisam se ni iznenadio kada mi je rekao da su pojedine knjige, koje objasnjavaju sva ta komplikovana pitanja i koje su napisali crkveni oci, debele kao Postanski Imenik i stampane tako gusto kao sudski oglasi po novinama. Kada sam mislio o tome, cesto nisam mogao da pronadjem nikakav odgovor, ili tek neki glupav i manjkav, na sta bi se se on osmehnuo i dva-tri puta klimnuo glavom. Ponekad bi me preslisao sva otpevavanja na Sluzbu, koja me je treao da ucim napamet, i dok sam ih mrmljao, zamisljeno se osmehivao i klimao glavom; povremeno bi uguravao gomilice duvana u obe nozdrve naizmenicno. Kada bi se osmehnuo, otkrivao je velike pozutele zube, dok mu je jezik lezao na donjoj usni – navika zbog koje sam se osecao nelagodno u pocetku naseg poznanstva, pre nego sto sam ga dobro upoznao.

James Joyce

Muškarci obicno slabo razlikuju boje

Muškarci obicno slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naci. Njegov spektar svodio se na svega cetiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je cica dobre volje!), na neki vrlo neodreden opis: “Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.”
Kako je na ovome našem šarenom svijetu vecina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noci, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuce crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna suncana jutra zracio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaci cak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundao majuci se po dvorištu:
– Pazider ga, sva se bašta modri kao civit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rodak Sava Damjanovic, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispicutura i pricalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed prica, on ti ga istom zacudeno prekine.
– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beci se djed. – Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružicast baburast nos i vreci:
– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaca znaju daje žuta, a ti…
Savin svijet prostire se do Bihaca, jer je cica nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali cak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
– Hm, Bihaca! I drugi su ljudi ležali u bihackoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i cuti, ne kvari mi unucadi.
A unucad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i cekamo kad ce Sava zapoceti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, vec na prvom koraku od kuce, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine uciteljica nam je pricala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok ce ti odjednom upitati:
– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
– Evo ga, Branko ce nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.
Uciteljica se trže i zacudeno nadiže obrve.
– Bog s tobom, dijete, gdje si to cuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tacno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je! – neocekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk cestitog djeda Rade.
Uciteljica mi pride sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuce me za uvo.
– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro placuci otklipsao sam toga dana kuci i šmrcajuci ispricao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva ce se bura oko toga podici.
Šta! Pred citavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje receno, budalom! Dotle li smo došli? I još reci da vuk nije zelen vec nekakav… hm! E, to ne može tek tako proci.
Sjutradan, pušuci poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom djecurlijom razgalamio se na uciteljicu:
– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, citavog vijeka s njima muku mucim, a ona ti tu… Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom nauciš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se uciteljica, a mi daci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Vec sljedeceg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mucaljiv, on mi navece poprijeti prstom.
– A ti, jezicko, nek te ja još jednom cujem da blejiš kakav je ko, pa cu ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tice kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da cutiš, pa kvit.
Sljedeceg proljeca, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rodaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijece ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Branko Copic

Mama Leone

Ovoga se moraš sjecati! rekao sam. Cega se moram sjecati? pitala je mama. Ne govorim tebi, govorim sebi. Ona me je držala za ruku, duboko frustrirana jer nije majka kao druge majke, a ni sin nije kao drugi sinovi, nego govori uglavnom nerazumljivo i preozbiljno za svoje godine. Ne smiješ govoriti sa samim sobom. Možeš misliti, ali ne i govoriti, ako govoriš, na kraju ceš poludjeti. Ocito je nervozna. Zato sam samo klimnuo glavom. Kad god je nervozna, klimnem glavom, da ne pocne vikati, da se ne stane prepirati bez smisla i reda i da, u krajnjem slucaju, ne dobijem po labrnji. Rijec labrnja mi je odvratnija od svakog šamara. Kad bi mama rekla labrnja, vec mi je bilo dosta. Dobit ceš po labrnji zvucalo bi tako gadno da sam radije prešutio sve.

Išli smo tako, sve uz more, skoro do Zaostroga. Držala me je za ruku i nije puštala. Mislila je da cu nestati ako me pusti da slobodno hodam. Mama je bila kakve mame ne smiju biti. Nije se osjecala dovoljno mamom, pa je u strahu glumila. Zapravo, najviše se plašila da možda nisam odrasliji od nje, da nisam neki njezin minijaturni predak koji je greškom izišao iz njezina uterusa i želi je provjeravati u životu i stavljati pred mature kojima nije dorasla, pa je izigravala odraslost i nastojala me podcijeniti tim cudnim frazama o ludilu do kojega dolazimo kad razgovaramo sami sa sobom.

Primjetio sam da šuti jer ocekuje od mene da nešto kažem, pa da se za to nešto uhvati i pocne raspetljavati slucaj. Prikovao sam jezik za nepce i disao tiše, da joj se iz disanja ne bi pricinile rijeci. Šutio sam kao svemir. Ona nije izdržala: Cega se moraš sjecati?

Munjevito sam morao birati strategiju: ili da se pravim da ne razumijem njezino pitanje, ili da pokažem kako sve vrijeme mislim upravo o tome cega se moram sjecati. Jednog sasvim odredenog trenutka se moram sjecati, onog trenutka kad sam odjednom osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Stala je, pustila mi ruku, pogled joj je bio zaprepašten, ali bezopasan. Nasmiješila se i rekla je: Ti si moj sin! Pa me je cvrsto zagrlila i pitala: ko je tebi mama, koga najviše voliš?

To je vec bilo glupo, pa se ne sjecam što se dalje dogadalo. Ne pamtim jesmo li otišli u Zaostrog, jesmo li tamo išli u slasticarnicu na kolace ili smo išli u gostionicu na oru koju sam ja kao na reklamama zvao oratalismaribor. Jesmo li sjedili unutra jer mama nije mogla pušiti na zraku ili smo sjedili vani jer nije bila toliko nervozna da bi morala pušiti, jesmo li se vratili istim putem, preko plaže, ili smo išli magistralom… Ništa, ništa, ništa se od svega toga ja više ne sjecam. Sve poslije pitanja ko je tebi mama, koga najviše voliš ja sam zaboravio i nikada se necu sjecati. Taj je dio moga života mrtav. Ubila ga je mama.

Petnaest godina kasnije, bilo mi je vec dvadest dvije, posvadao sam se u kampu na mrtvo ime s Natašom. Tako si odvratan dok govoriš sa mnom! rekla je pretvarajuci lice u gadenje. Nitko prije ni poslije nje nije to znao ciniti, pretvoriti baš sasvim cijelo svoje lice, ukljucujuci i uši, u gadenje. Meni bi se noge podsjekle od užasa. Moja draga postajala je cudovište. Nije tada bila gadna i odvratna, niti se pretvarala u gnojni cir zbog kojega bih svaku dragu na svijetu ostavio. Njeno lice postajalo je gadenje, kao što u filmovima strave i užasa dijete postane štakor. Obicno bih je u tom trenutku uhvatio za rame, privukao bih je sebi, ona se otimala i otimajuci se ponovo vracala svoje staro oblicje. Morala bi se nasmijati i vratiti se jer se Nataša uvijek vracala.

Ali toga dana na Korculi ja sam bio bijesan. Okrenuo sam se i poceo koracati. Vec kod petog koraka nisam znao kamo idem, htio sam se zaustaviti, ali nisam mogao, nije bilo smisla u daljem koracanju, no kakva bi smisla imalo da stanem, i tako sam išao, išao, išao… I, naravno, bio povrijeden jer Nataša nije pošla za mnom. Ostala je ispred šatora ili gdje je vec bila. Nije mi spustila ruku na rame. To nikada nije ucinila, niti ce ikada uciniti. Želio sam je mrziti zbog toga.

Kad si na otoku koliko god bio bijesan i ne znao kamo ideš, na kraju ceš doci do mora. Zaustavio sam se na nekim stijenama, oštrim kao konacna odluka, ispred valova koji su bili jako uznemireni jer je pokraj otoka upravo prolazio veliki brod. Na brodu su se vidjeli mali ljudi koji nekome mašu. Osjetio sam se usamljenim jer nisu mahali meni. Ili sam se tako osjecao iz desetog razloga, ali dobro pamtim da sam se osjecao upravo tako i da sam tada osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Bože dragi, šta ja to sebi radim! rekao sam naglas ili sam samo pomislio, ne znam, jer sam vec trcao natrag, preko stijenja, pa kroz borovu šumu, pa kroz kamp, zapinjuci preko konopaca i gazeci po tudim rucnicima. Nataša više nije bila ispred šatora. Nije bila ni unutra. Trcao sam do cesme. Ugledao sam je s desetak metara, i cesmu i Natašu. Nataša je prala velik okrugao paradajz. Neki su ljudi stajali iza nje. Nisam imao vremena za zaustavljanje. Nisam mogao ništa promijeniti. Ja sam trcao, dugo trcao, sad mi se cini da sam trcao satima, a najduže tih deset metara. Zapamtio sam svaki trenutak, svaku kap koja je zalijevala masnu površinu paradajza i njezine ruke, svaku kap koje je kapnula ispred njenih stopala. Pred cesmom je, kao i u svim kampovima na Jadranu, bilo blato. Nisam usporio ni preko blata. Prskao sam sebe, one ljude i nju koje se pocela osvrtati. Trajalo je dugo, to prskanje i osvrtanje, ali se nije stigla okrenuti, nije stigla vidjeti tko to stiže, nije znala da sam to ja, da se bacam na nju, da padamo u blato, paradajz joj ispada iz ruku, da ispušta malen, kratak krik, da ležim iznad nje, da ležim na njoj i cvrsto je stežem.

Pusti me sad vec! pazeci dobro da nijedna rijec, nijedan glas, ne zvuce grubo, nego da sve u tom trenutku, i tijelo, i kosa, i blatnjava odjeca, i disanje odaju nju koja želi da ostanem. Ja je nisam mogao pustiti jer mi se cinilo da ce nestati, kao što je nestalo sve ono, davno kod Zaostroga. Htio sam da šuti, da bude tu, besmrtna u tom trenutku i više nikad, u blatu pokraj cesme, u kampu na Korculi, pola metra od paradajza koji ce ostati napušten i kojega se više nitko nikada nece sjecati. Paradajz je umro cim je ispao iz njezinih ruku.

Vec sledeceg trenutka, Bože blagi, prošlo je još pet godina. Nataša je bila u Beogradu, a ja sam bio u Sarajevu. Trajao je rat. Rat moga života, jedini koji pamtim i jedini u kojem cu, sva je prilika, i poginuti, iako sasvim živ, neokrznut, citav, kao Ahil kojega cak ni u petu nije pogodilo. Nisu radili telefoni. Bio sam u Jevrejskoj opštini kod Drvenije mosta, oko mene su bili ljudi koji cekaju vezu, ispred mene radioamater s nekim cudnim aparatom, kao iz Drugog svjetskog rata. Iz aparata se cuo šum svih svjetskih mora i svih brodoloma. Odjednom sve to. A izmedu valova probijao se glas. Glas je govorio: Ona pita kako si?

Obracam se radioamateru: Dobro, kako si ti? Radio amater skoro proguta mikrofon: Dobro je, kako je ona, ponavljam dobro kako je ona, prijem. I opet lomljava starih brodova, grohot valova, užas mornara: Ona je dobro, šta da mu pošalje? Neugodno mi je što pedeset ljudi sluša moj razgovor. Naginjem se i na uho govorim radioamateru: Pošalji mi novina i slanine! On se nevidljivo stresa od daha u svome uhu i nastavlja: Neka mu pošalje novina i slanine, ponavljam novina i slanine! Jevrejska opština se glasno nasmijala, valjda zbog novina, a glas s one strane šumio je: Misli na njega i moli ga da se cuva! Došlo je vrijeme kad je razgovor morao biti završen. Ljudi su cekali na svoj red, a ja sam morao izvgovoriti još jednu recenicu, onu koja vrijedi više od svake šutnje i koja bi morala uciniti isto ono, mislio sam, što je ucinio zagrljaj u korculanskom blatu. Bio sam užasnut pred rijecima, rijecima, rijecima što sam ih mogao reci, što ih nisam morao reci, što su se rasipale kao pijesak iz razbijenoga sata, kao živa na drvenome podu kemijskog kabineta, kao sitna smrt koja raste u meni, smrt paradajza pokraj cesme, tad sam ga se sjetio, tog paradajza, a mislio sam da je umro, ne nije, pojavio se posljednji put, dok ispada iz njezinih ruku, vraca se meni, evo sad usred skoka u prazno jer s druge strane više nema nikoga, nema ni mene, ni kampa, ni Korcule, ni svade, ni njezina lica pretvorena u gadenje, lijepo drago gadenje kojega više nema… Nisam primakao usne muškome uhu, niti sam šaptao. Rekao sam glasno, kao da smo zbilja tu, u njezinoj dnevnoj sobi, sami jer je general otišao sa ženom na more: Volim te najviše na svijetu! Radioamater se okrenuo prema meni. Prvi put u životu vidio mi je lice. Otkako smo se sreli bio sam mu za ledima. I vjerovatno me više nikad nece vidjeti. To ceš reci sam, šapnuo je, skinuo slušalice, a ja sam sjeo na njegovo mjesto. U slušalicama šum je bio još mnogo jaci. Nisam znao kamo idu moje rijeci, niti tko ih sluša, u kakvim se valovima gube i ima li igdje mirnoga mjesta s kojega se one mogu cuti cisto, onako cisto kako ce još samo sada biti izgovorene: Nataša, volim te najviše na svijetu!

Jevrejska opština plakala je kao nakon dobre predstave. Plakali su svi, i muško i žensko. Jedna recenica rasplakala je tolike ljude. Ta recenica je, istina, bila važna, ali samo onome tko ju je tada izgovarao i njoj koja ju je cula, svi drugi komotno su mogli spavati toga trenutka ili cackati nos, ili pucati iz pušaka, ili se moliti Bogu, ili izgovarati neke opcenite istine i rijeci koje mogu spasiti svijet, ali su plakali, valjda zato što su se tada opraštali od svojih života jer ih je jela još jedna mala smrt. Nijedno od uplakanih lica danas ne pamtim.

Ne pamtim te važne trenutke, zaboravim cim kažem ovoga se moraš sjecati. Život bi bio dug kad bih se više sjecao. Zaboravio sam skoro sve. Osim ono kad trcim od obale do kampa ili ono kad pazim da mama ne kaže labrnja. Drugo je nestalo. Nestale stvari dijele se na one koje sam mogao sacuvati i one koje su se pretvorile u niz mojih malih smrti. Te su smrti kao sive mrlje na nekoj davnoj geografskoj karti. Nitko ne zna što je tamo, ako nije još jedna Indija. Mogao sam sacuvati recenicu volim te najviše na svijetu, ali nisam znao kako se to radi ili nisam želio znati da mi strah nije najbolji saveznik u životu. Nataša je još neko vrijeme bila u Beogradu, a onda je otišla u Kanadu jer se ja više nikada nisam javio. Pokušavao sam u novim okolnostima govoriti volim te najviše na svijetu i osjecao sam se obicno kao radioamater koji prevodi rijeci preko voda i mora, pa svako ja postaje on, a svako ti postaje ona. Ili tako nekako. U svakom slucaju, nitko više nije plakao.

Malopre, ukljucim radio, bog te pita koja stanica, ali naša svakako nije, kao ono svira pjesma Mama Leone. Opet sam se sjetio mirisa mora, mirisa borovine i mirisa maslinova ulja u isto vrijeme. I svega što je iz mirisa nastalo. Ne znam kakve veze ima ta pjesma, ali sigurno ima jer dolazi iz necega što sam zaboravio, iz neke od onih malih smrti. Tu Mamu Leone trebalo bi negde smjestiti, ali ne znam gdje i kako jer u ovome što pricam nema više mjesta. Nije ga nikad ni bilo. Moja mama u meduvremenu je postala prava, odrasla mama, a ja sam sada vec njezin sin. Nikako predak. Više ne govori labrnja, ali nekad to tako zvuci.

Miljenko Jergovic