Zene mnogo puta

Zene mnogo puta same sebe dovode u polozaj jos nizi od onoga u kojem se zene opste nalaze,a koji je,neka mi bude dopusteno da sudim nepristojno, i onako vec nizak, one se kazem,same dovode u polozaj nizi od opsteg polozaja zene i pripremaju svoje jos vece ponizenje dopustajuci unapred muskarcima da ih vredjaju, mada moram priznati, nikako ne vidim razloga da bi to zenama bilo potrebno.
Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju i kako se nimalo ne plase da kaze ne. Ja sam medjutim, daleko od toga, da bih uzela kao dokazano da je broj zena tako velik, a broj muskaraca tako malen. Ali,ako zele da kazem istinu,reci cu im da je nepovoljan broj zena strahovito sramota za muskarce, samo za njih i ni za koga drugog; naime pokvarenost naseg vremena i razuzdanost ljudi takvi su da je jednom recju, dosta malen broj muskaraca s kojim bi se cestita zena mogla upustiti. Nijedan razborit covek nece manje ceniti neku zenu zato sto se predala pri prvom nasrtanju, naprotiv morao bi je smatrati za najtraljavije stvorenje kad bi dopustila drugacije, onako kao sto zene danas obicno postupaju.

„Moll Flanders“ ~ Daniel Defo

Devojka sa pomorandzama

Mozda se nijedan druga vrsta intimnosti ne moze uporediti s dva pogleda koja se susrecu s istom sigurnoscu i odlucnoscu i jednostavno odbijaju da se puste.
Ne mozes da mi kazes da priroda nije cudo! Nemoj mi reci da svet nije bajka.Onaj ko to nije uvideo,mozda nece ni shvatiti pre nego sto bajka vec bude pri kraju. Naime,tada dobijamo jos jednom, priliku da skinemo povez sa ociju,da protrljamo oci od iznenadjenja,priliku da se prepustimo tom cudu s kojim se tada oprastamo i napusatmo ga. Niko se ne oprasta,guseci se u susama, od Euklidove geometrije ili periodicnog sistema elemenata. Oprastamo se od sveta, od zivota, od bajke. A oprastamo se i od malog broja ljudi koji su nam zaista dragi.
Svemir je mozda star petnaest milijardi godina. A ipak,niko jos nije uspeo da otkrije kako je stvoren. Zivimo zajedno u jednoj velikoj bajci za koju niko ne zna sta je. Plesemo,igramo se,cavrljamo se i smejemo se u svetu iji postanak ne mozemo da shvatimo. Taj ples i igra su muzika zivota. Pronacices je svuda gde ima ljudi, bas kao sto postoji sum u svakom telefonu.

Justejn Gorder

Zivot je otok u moru samoce i izdvojenosti.

Zivot je otok cije su litice zelje, drvece snovi, cvijece samotinja, vrela zed, a ono je usred mora samoce i izdvojenosti.
Tvoj zivot je, prijatelju, otok odsjecen od svih otoka i kontinenata. Koliko god ladja i camaca poslao ka drugim obalama i koliko god ladja stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u ceznji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedis na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrst zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mislju i sto spaja njihove teznje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaca, vodis vojske i trijumfalne legije na jake tvrdjave te ih razaras, zatim ides na druge utvrde te i njih osvajas.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoci i izdvojenosti, kao sto drhti zedan covjek u kavezu nacinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedis na prijestolju slave, a oko tebe ljudi sto opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrdja i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duse odlucnoscu svoje duse i vodi ih izmedju zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledas lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono sto je dusa za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno bice kako stoji uz tvoje prijestolje krunisuci se otudjenoscu i grcajuci u samoci. Zatim vidjeh kako tvoje bice na sve strane ispruza ruku, kao da trazi samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bice kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome nicega nema osim njegove samoce i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu zenu, kako med svoga srca tocis na njen razdjeljak, ruke joj obasipas poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjecanja u ocima i majcinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samocu ovoga covjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraca i spaja sa Sveopcim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlaci k sebi ono sto se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj zeni, ali ne moze; vidjeh iza tvoje duse sto se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dusu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moze.
Tvoj zivot je, prijatelju, izdvojeno boraviste, daleko od svih drugih boravista i zivih stvorova.
Tvoj unutarnji zivot je boraviste daleko od svega sto ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mracno, ne mozes ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne mozes ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne mozes ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne mozes ga spustiti u dolinu kojom tudje noge stupaju.
Tvoj dusevni zivot je, prijatelju, okruzen samocom i izdvojenoscu. Da nije te samoce i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoce i izdvojenosti, tada bih, cuvsi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Khalil Gibran