A sad me pusti da skupim svoju snagu…

… A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na mirijade života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u ustima, na mirijade mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na rane, na bol slepaca…

„Enciklopedija mrtvih“, Danilo Kiš

Vreme nije samo reka

„Vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da covek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih leda, da ne mora da beži u buducnost, praznih ruku, bez icega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladenost, umor cula, nestvarna snaga secanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru, izbaceni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabana secanja, koja više ne prave razliku izmedu sveta kroz koji smo usput prošli i senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu, dok smo bežali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrecemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret, i reci kojima cemo ga nazvati, ipak ce biti beznadežno neadekvatne, i tako bežimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do prica koja govori o svemu što smo propustili.“

Kristijan Grendal

Pomislio sam da vreme nije samo reka

„Pomislio sam da vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da covek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih ledja, da ne mora da beži u buducnost, praznih ruku, bez icega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kada iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladjenost, umor cula, nestvarna snaga secanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru, izbaceni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabava secanja, koja više ne prave razliku izmedu sveta kroz koji smo usput prošli i senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu, dok smo bežali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrecemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret, i reci kojima cemo ga nazvati, ipak ce biti beznadežno neadekvatne, i tako bežimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do prica koja govori o svemu što smo propustili…“

J.K.Grendal, „Tišina u oktobru“

Pomislio sam da vreme nije samo reka

Pomislio sam da vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da covek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih leda, da ne mora da beži u buducnost, praznih ruku, bez icega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kada iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladenost, umor cula, nestvarna snaga secanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru, izbaceni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabava secanja, koja više ne prave razliku izmedu sveta kroz koji smo usput prošli i senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu, dok smo bežali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrecemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret, i reci kojima cemo ga nazvati, ipak ce biti beznadežno neadekvatne, i tako bežimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do prica koja govori o svemu što smo propustili….”

Jens Kristijan Grendal “Tišina u oktobru”

I Ljepota ode svojim putem.

Jednoga dana Ljepota i Ruglo sretoše se na morskome žalu. I rekoše jedno drugom: „Hajde da se okupamo u moru“.
Skidoše se tad i zaplivaše u vodi. Ubrzo potom, Ruglo izađe na obalu, obuče ruho Ljepote i ode svojim putem.
I Ljepota izađe iz mora i ne nađe odeždu svoju, a bi je stid da obnažena hodi te se obuče u ruho Rugla. I Ljepota ode svojim putem.
I još dan-danas muškarci i žene miješaju jedno sa drugim.
Al’ ima onih što ugledaše lice Ljepote, te ipak poznaju njeno ruho. I takvih ima što lice Rugla znaju, te ga čoha ne da skriti od očiju njinih.

Halil Džubran

A sad me pusti da skupim svoju snagu

A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na miljarde života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u ustima, na miljatde mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na rane, na bol slepaca…

Danilo Kiš

Sunce

Rodio se na Jonskom moru, na obalama punim sunca, tamnih vrtova, i bledih statua, i kao galeb, okupao se u azuru, svetlosti i mirisu vecito zagrejanih mora. Majka ga je cesto nosila po studenim senkama nekog drveca cije je lišce mirisalo mirisom sna.
Nesrecni pesnik! Detetom je otišao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po cijim obalama placu vetrovi. I jedna misao, kao rana, opominjala ga je vecito na njegovu suncanu obalu, tamne vrtove i mirne statue. Zajedno sa talasima i vetrovima, on je plakao gorko i neutešno na žalovima melanholicnog tudeg mora.

Ali kad su njegove kose, plave kao uvelo lišce, postale bele; Kada su njegove strasne i lepe oci, koje su nekad imale boju zimskog limunovog granja ili plitkog mora, postale mutne; kada je u svojim venama osetio zimu koja nema svoga proleca, Usud ga je vratio ponovo u Joniju. Sve je tamo bilo kao i pre. Ali on ne beše više onaj isti: i suncane obale veselog i strasnog Jonskog mora nije mogao da pozna! Bolno, on stište oci i pogleda u se. I, gle, tamo on vide ono nekadašnje sunce, ono cudno i ogromno sunce, što cinjaše nekada da sve oko njega živi, da lišce ima miris sna , i da vidi belu i hladnu krv statua gde struji kroz mirni kamen, i cini da on pati dubokom i silnom strašcu ljudi.
To je bilo Sunce Mladosti što je minula, sunce što je svetlilo još samo duboko u vecernjem sutonu jedne duše i koje je davalo svemu što je obasjavalo cudnu i magijsku lepotu Iluzije.
Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dadne naša duša…

Jovan Ducic

Tvoja i moja misao

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.
Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.
Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“
Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.
Moja me bodri na skromnu sluzbu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.
Moja je prosto nacelo.
Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.
Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.
Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.
Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu – rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.
Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.
Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.
Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

Khalil Gibran

Brod u magli

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
„Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh „drugaricu“ i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: „Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili“. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san – cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.“
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
„Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi – ljudi, mi – treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac – iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!“

Khalil Gibran

Oprosti mi Catherine

„…Prelistao sam silne knjige nadajuci se da ce Tajna samo zasjati medu stranicama, kao presovani listak staniola, prelistao sam silne oblake, grickajuci onu sladunjavu travku koja raste jedino u podnožju Mladosti, slušao sam šta zbore Pametni, poturao ogledalce pred Opsenare, loveci Rešenje u njihovim obrnutim likovima, a onda sam preplivao cak na drugu obalu Cekanja, i tek otud video da su crkve mudrosti tamo odakle dolazim…
Srecom njihovi vrhovi dizali su se iznad šume vremena dovoljno visoko da se po njima dalje orijentišem…“
„…I na poslednjoj ploci nisu stigli dalje od toga da prepišu imena muzicara, i dami još jednom zamere što sam onako uvlakacki pevao Titu, u martu sedamdeset i osme…
Cujem da kolege nisu?
Zašto? Nisu ih zvali?
Ma, godine su prošle pune muka i svima njima, svi su oni stajali mirno dok zbori Tito, da bi posle sve brže i brže letele njihove krampe, samo što se to zataškalo.
Ali necu dalje da denunciram, ko mi je uostalom kriv, moje pesme se naprosto duže pamte, šta god da im je tema, u tome je jedini nesporazum…
Savest mi je, znaci, cista?
O, koješta. Naravno da nije…
Da su se svi ti bucovi koji mi zameraju na podilaženju i udvoravanju, samo malo spustili ispod površine po kojoj plove, mogli su se pošteno zabaviti sa „Triput sam video Tita“, to je tek nezamisliva ljiga…
I ja sam video Tita maršala…
Legendu tu… Slobodotvorca…
Coveka tog… Druga i borca…
Tada sam ja video Tita drugi put…
Ma, što bi rekao Makijaveli, mala Jovana je imala pet meseci i ja sam bio spreman da napišem i „Triput sam video feldmaršala Geringa“, samo da na dva dana klisnem iz kasarne i vidim moju devojcicu i njenu lepu mamu.“
„…Momak koji mi je preprecio put kad sam se uvredeno uputio niz hol, ucinio je to gipkošcu koja me je iznenadila. Ima stamenih tipova za koje se kaže da ih je lakše preskociti nego obici, ovaj je bio od onih koje ne možeš ni preskociti ni obici, a opet se kretao macje meko, i pricao bibliotekarski tiho…
– Ðorde? Nemoj nas razocarati… Prevalili smo dug put da te vidimo…
Nosio je ridu bradu, kratak kaput i kariranu košulju, i prateci njegov pogled ugledao sam u prikrajku još nekolicinu Istih Takvih, koji su mi cutke klimnuli glavama…
– Mi smo rudari iz Labina… Puno te slušamo… Ti si Naš, to znaš?
O, sveca mu…
Pišuci pesme uvek sam gledao u nebo, cickao stihove sa oblacima, pticama i zvezdama, a negde duboko pod zemljom, sa tri planine na ledima, neki Dobri Divovi su slušali pijanu ispovest Vase Ladackog, žalili za nesretnim Stevom Cenejcem i cekali da Protina Kci promakne lavirintom hodnika, rasipajuci latice krina kao dijamante za sobom…“
„… Slavio se moj dvadeseti rodendan, svi su se okupili kao za svetac, i tek mnogo godina kasnije sam shvatio da je to bio moj precutni ispracaj u Svet Velikih. Rodendani odraslih nisu se u našem kalendaru obeležavali crvenim slovima i nijednog narednog jedanaestog maja nisu mi doneli onu odurnu tortu od ananasa, ali to je definitivno najmanja šteta…
Znate l’ pricu o Vasi Ladackom? I ja sam je tek onomad cuo…
Niko nije vrisnuo.
Zažmurio sam, misleci da cu tako samo sebi prigušiti svetlo, ali i ostali su se zacas primirili na svojim mestima zagledani u film koji se projektovao iz rupe na gitari…
Cak i oni slicni njemu…Kada razmisle o svemu…
Kažu da je bio…Cudna sorta…
Dugo nisam digao pogled, a ipak sam bio prvi koji ga je digao. Pre toga me nikad nisu culi kako sviram, nisu znali ni da pomalo komponujem, bilo im je poznato,
štaviše, da sam svojeglav i vetropirast, da sam najuren iz škole, a opet me niko nije ni pitao cija bi to pesma mogla biti, kao da su je od mene godinama ocekivali…
Izgleda da su ipak tajno verovali u mene…
Ali, eto…
Nisu baš umeli da pokažu…
-Bože, Jovice…ja i ne znam da ovaj naš Ðoliško tako lepo peva?…“
„… – Hm, da… Gitara je raštimovana… Sad je poplava tih molskih pesmica Baš smo jednu istu ovakvu radili za festival… Neda, Miljenko i Dario… Iz Rijeke…
Culi ste za tu grupu? Dosta teško može da se prati ovaj tekst… Konfuzno je… Taj španski ritam opterecuje refren… Ko ševi onu crnu?
Priznajem da sam bio šokiran, skoro kao onda kad sam otkrio da Deda Mraz nosi pantalone i cipele moga tate…
– Molim?
– Ovu crnu što peva s tobom… Je l’ to ti peglaš?
I pre i posle toga Producent i ja smo bili „na vi“, to je bio jedini slucaj da mi se obratio sa „ti“, ali po mom pogledu je u momentu zakljucio da sa mnom moraš biti jako „na ti“ da bi mi postavio takvo pitanje…
– Dobro… Harmonski je, znaci potpuno predvidivo… Šablon, obican… Ali nije samo to… Melodija je monotona… Ucinili biste sebi medvedu uslugu da to snimite… Bolje se držite pisanja tekstova… To vam sasvim dobro ide…
Ne secam se ni da li sam se zahvalio coveku na dragocenim savetima. Ta monotona, konfuzna molska pesmica, zvala se, inace „Oprosti mi Catherine“, i bandoglavo sam ucinio sebi medvedu uslugu, snimivši je nešto kasnije…“.

Djordje Balasevic – Dodir Svile