Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome sto joj je rekao, kada se treci put video sa njom, a ona mu je ponavljala: „Ali zasto me ne pustate da cesce dodjem?“ a on, smejuci se, odgovorio udvaracki: „Iz straha da ne patim“. I sada se jos, avaj, desavalo katkad da mu ona pise iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa stampanim zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. „Ovo je pisano u hotelu Vujmon? Zasto li je tamo otisla? I sa kim? Sta se tamo odigralo?“. Setio se [...]
Mi, istina, kazemo da je smrtni cas neizvestan, ali kad to kazemo, mi taj cas zamisljamo kao da je u nekom neodredjenom i dalekom prostoru, ne mislimo da je u kakvoj bilo vezi s ovim vec zapocetim danom i da moze znaciti da smrt – ili onaj tren kad ona prvi put delimicno zavlada nad nama, posle cega nas vise ne pusta – moze nastupiti jos ovo isto popodne, tako malo izvesno, ovo popodne ciji smo svaki sat unapred rasporedili. Stalo nam je do nase setnje, da bismo za mesec dana nakupili potrebni zbir cistog vazduha, dvoumimo se birajuci koji [...]
Sam, mogao sam da mislim na nju, ali mi je ona nedostajala, nisam je posedovao. Kada bi bila prisutna, govorio sam joj, ali sam bio isuvise daleko od samoga sebe da bih mogao da mislim. Kada bi spavala, nisam vise morao govoriti, znao sam da me ona vise ne gleda, vise nisam morao da zivim na povrsini samoga sebe. Sklanjajuci oci, gubeci svest, Albertina je, jednu za drugom, stresala sa sebe razne svoje ljudske osobine, koje su me razocaravale od dana kada sam se upoznao sa njom. Ona je sada zivela samo nesvesnim zivotom bilja, drveca, zivotom razlicitim od moga, [...]
„(Pravozastupnik je besan) Idiot. To je to. I nista drugo. I sve sto se moglo pricati ili izmisljati samo potvrdjuje ono sto je svako mogao opaziti od prve. Obican idiot. Samo sto on ima pravo da se krece slobodno, da govori sa ljudima, da potpisuje akta i da stvara nesrece. Jer, izgleda da lekari svrstavaju te tipove tako u bezopasne. Dobro. To je njihova stvar. A kad bi se, umesto da se ljudi zadovoljavaju njihovim misljenjem, zatrazilo i misljenje ovakvih kao sto smo mi koji mozda nesto vise znamo o ljudskom rodu nego sva ta gospoda sa fakulteta … Jer, [...]
Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis. Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo… Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni [...]
Na zidu visi ogledalo, ona ne misli na njega, ali ogledalo misli na nju. Kako verno hvata njenu sliku, ono je kao ponizni rob, koji svoju prednost dokazuje vernošcu, rob za koga ona, naravno, nešto predstavlja, ali koji za nju ništa ne znaci, koji je dobro uhvatio njen lik, ali je ne sme uhvatiti. Nesrecno ogledalo koje svakako može obuhvatiti njenu sliku, ali ne nju, to nesrecno ogledalo koje ne može zadržati njenu sliku kao tajnu u sebi, skrivajuci je od pogleda celog sveta, koje, naprotiv, može samo drugima pokazati tu sliku, kao, na primer, sada meni! Kakva nesreca kada [...]
„Kceri moja, ima jedna ljubav koja se nikako ne poverava ljudima, a kad se poveri andjelima, oni tu ispovest prihvataju sa osmesima srece… …Ljubav bez nade, kad ona nadahnjuje zivot, kad u nju unosi zakon odanosti, kad oplemenjuje sve postupke mislju da ce se postici idealno savrsenstvo. Jest, andjeli odobravaju takvu ljubav, posto ona vodi ka poznavanju Boga. Valja da se neko neprestano usavrsava da bi bio dostojan onoga koga voli, da za nj krisom podnosi bezbroj zrtava, da ga obozava iz daljine, da mu daje svoju krv, kap po kap, da mu zrtvuje svoje samoljublje, da ne zna vise [...]
(Pravozastupnik je besan) Idiot. To je to. I nista drugo. I sve sto se moglo pricati ili izmisljati samo potvrdjuje ono sto je svako mogao opaziti od prve. Obican idiot. Samo sto on ima pravo da se krece slobodno, da govori sa ljudima, da potpisuje akta i da stvara nesrece. Jer, izgleda da lekari svrstavaju te tipove tako u bezopasne. Dobro. To je njihova stvar. A kad bi se, umesto da se ljudi zadovoljavaju njihovim misljenjem, zatrazilo i misljenje ovakvih kao sto smo mi koji mozda nesto vise znamo o ljudskom rodu nego sva ta gospoda sa fakulteta … Jer, [...]
Drago mi je bilo sto me docekala kosava. Pustio sam se njenim udarcima i njenom besu, psovao naglas, otkopcavao sinjel da mi vise ne smeta, okretao glavu levo i desno, ulagao nepotreban napor da je savladam. Samo da ne mislim na praznu supljinu stepenista. Ne volim tugu, cini me zlim, zato se zavaravam besom. Dva su mi pisma u torbi, mozda cu ih oba baciti u vetar. Da kosava razvije tudje nevolje, necu da me se ticu, necu da me pritiskaju, jer ce se i mimo mene desiti ono sto mora da se desi, i samo ce mi biti teze [...]
„Kad vas ljubav pozove, podite za njom, premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, premda vas mac, skriven medu perima njenim, može povrediti. A kad vam progovori, verujte joj, premda vam glas njen može uništiti snove, k’o što severac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav ce vas i razapeti. Isto kao što vas podstice da rastete, isto tako ce vas i okresati. Kao što se upinje do visina vaših i miluje vam grancice najtananije što trepere na suncu, tako ce se spustiti i do vašeg korenja i protresti [...]
Izmedju onoga sto vam je borba ucinila i koliko ste se zamorili, izmedju udaljenih stvari sto ste ih vidjeli ili culi i onoga sto ste osobno izgubili od svega sto je razneseno-rat vam je ostavljao mjesto koje je bilo samo vase. Pronaci takvo sto bijese poput slusanja ezotericne glazbe:nju vi niste culi ni na kakav bitan nacin u svim onim ponavljanjima, sve dok vas vlastiti dah nije usao u nju i postao drugom glazbom, a tad to nije bila samo glazba;bio je to dozivljaj.Zivot kao kino predstava, rat kao (ratni) film, rat kao zivot;potpun proces ako ga vi morate upotpuniti;izdvojena [...]
Mnogima se vec pricinilo da je zivot coveka samo san a i mene, ma kuda posao, obuzima to cuvstvo. Kad pomislim na granice kojima su ogranicene istrazivacke i delotvorne snage coveka; kad vidim da svaka delatnost tezi za tim da bismo zadovoljili potrebe koje opet nemaju druge svrhe i cilja nego da nasu bednu egzistenciju produze te da se napokon, mozgajuci o nekim tackama spoznaje, smirimo a da to nije mir nego rezignirano snatrenje, pa zidove medju kojima smo zatvoreni oslikamo sarenim likovima i svetlim vidicima … Sve mi to, Wilheme, oduzima rec pa ostajem nem. Povlacim se u se [...]