Goustave Flaubert piše Louisi Colet Croisset

Govoriš mi vrlo nježne stvari, draga Muzo. Eh bien, za­uzvrat primi sve ono još nježnije no što bi mogla zami­sliti. Tvoja ljubav prodire u mene poput mlake kiše, i ja osjećam kako me nataplja do same srži moga srca.
Ne imaš li ti sve što mi je potrebno da bih te ljubio – tijelo, um, nježnost? Proste si duše i tvrde glave, vrlo malo si kao pjesma, ali krajnje pjesnička; u tebi nema do dobrote, i sva si poput svojih grudi, sva bijela i meka na dodir.
One koje sam poznavao, nisu se mogle mjeriti s tobom, i dvojim da se one za kojima sam žudio mogu mjeriti s tobom. Ponekad pokušavam zamisliti kako će izgledati tvoje lice u starosti, a meni se čini da ću te vo­ljeti kao što te danas volim, a možda i više.