Ako me ona ljubi…

Ako me ona ljubi, u sta verujem i sto znam,zasto se ne odluci, zasto se ne odvazi da pobegne
i da se baci u moj zagrljaj? Ona bi to trebala uciniti, pomisljam katkad, ona bi to mogla uciniti.
Kad se nesto pokrene u predvorju, gledam prema vratima. Neka udje. Mislim i nadam se. Ah, pa kad su moguce stvari nemoguce pomisljam u sebi, mora da su i nemoguce moguce. Neka nocu kad se probudim, kad svetiljka baca nesigurno svetlo kroz spavaonicu, neka tada njezin lik, njen duh, tek jedna slutnja o njoj, probledi, priblizi se, obujmi me, samo za trenutak, da mi to bude neko jamstvo, da misli na mene, da je moja. Preostaje mi jos jedna jedina radost. Dok sam bio u njenoj blizini, nisam nikad sanjao o njoj; a sada, udaljeni jedno od drugog, mi smo u snu zajedno i zacudo, tek sada otkad sam ovde u susedstvu upoznao druge ljubazne ljude, javlja mi se u snu njezina slika, kao da mi zeli reci: „Gledaj samo,i tamo i amo. Neces naci nista lepse i milije od mene.“
I tako se njezina slika mesa u svaki od mojih snova.. no ubrzo se menja njena slika, to je neka druga.
No, ja sam ipak izmucen, nezadovoljan i rastrojen.

Gete ~ „Srodne duse“

Ljubavna

Sjedeci na izrešetanom metalu sterilne klupe na stanici, okrecem profil i puštam da me tramvaj iz daljine fotografira. Cujem iskre kako se sudaraju s molekulama mraka i padaju na smrznute tracnice. Držim te za ruku, hladnoca nam se zbraja. Kroz prozore vagona žute se prazna lica plasticnih sjedala. Saginjem se da pobjegnem pogledima i ugrijem ti ruke, ali na njima moj dah pretvara se u inje.
Uzbrdo je bolnica, iznad bolnice je groblje, iza groblja je disko klub gdje smo se prvi put poljubile, ne sjecaš se. Ležala si na podu wc-a, majica ti se podigla i otkrila trbuh bjelji od papira. Tvog decka nisu pustili u ženski wc pa je cekao pred vratima, a kasnije za šankom. Sklopila sam dlanove na tvom zatiljku i povukla ih prema sebi. Mrlje na papiru. Obrisala sam ti usta svojima.
Jedino zimi voliš se voziti tramvajem, nocu, u tjednu, kad ni pijanaca nema jer im je svaka stanica budilica ciji zvuk razbija staklene stijenke njihovih beskucnih snova. Vozimo se od okretišta do okretišta, sve smo ih isprobale. Najviše voliš onaj koji ide preko rijeke, kad možeš gledati skliski autoput, drveni brod zarobljen u ledu, jutro kako drobi zaledene krijesnice grada.
– Zar te nikad ne pita gdje si bila? – kažem, znajuci da nece odgovoriti, znajuci odgovor.
Kad dode k meni usred noci i zavuce mi se u krevet jer tamo ne može zaspati, pricam joj o putovanjima u tracnicama, o transsibirskoj željeznici, o golemoj sajli trapeza što se spušta s Mjeseca i klati se preko citave površine zemaljske kugle. Kad je njihanje uspava, pricam joj o pernatim prekrivacima, o jastucima od peludi, o naslonjacima pletenim od zimzelenih borovih iglica. Pricam joj o macki i djetetu koji spavaju u istoj košari, o blatnjavim otiscima stopala i šapa, o torti razodjevenoj macjim jezikom. Dlanom prelazim preko topline kože, udišem njezin dah i pretvaram ga u svoj. Na vratu joj njime ostavljam poruke, nevidljive tetovaže, pentagrame. Jutro lašti prozore mog stana i smekšava kožu njezinih kapaka. Odlazi ne budeci me, iako i ja i ona znamo da sam budna, da nisam spavala.
Sjedamo sucelice jedna drugoj, voliš se voziti u smjeru suprotnom od vožnje tramvaja. Voliš gledati kako svijet bježi od tebe, radije nego da te prestiže. Ruke su ti skrivene pod kaputom, inje na papiru. Gledaš kroz prozor, pored mene, pecati semafora lijepe se na stakla. Iz vozaceve kabine dopire zvuk radija, snimka vijesti od prethodnog dana – u ovo doba i spikeri spavaju. Ukrštam noge s tvojima, koljena nam se preklapaju, tkanine se trljaju, no boje su trajne i ne puštaju.
Kad se sretnemo u gradu, tvoj decko gleda me nezainteresirano, pa cak i kad te u zagrljaju zadržim dulje negoli se to obicno radi. Kad ti popravim kapu, prislonim lice na vrat, on se smiješi kao da je to nešto sasvim obicno, kao da ti to radi baš svatko, bilo tko.
Odlazite – u kino, iz kina, s plocnika na tramvaj, gledam za tobom i brojim ti korake, pogledom ti cuvam mjesto, ono naprijed, ono naopako…

Mima Simic

Na ovome svijetu

Hollis i March su znali da su kod Cooperovih nepozeljni, ali su svejedno dosli brojiti konje. Hollis jos cuje vjetar kakav je puhao onog dana kad su ih uhvatili. Cuje ga u svojim snovima i dok sece preko pasnjaka ciji je sad vlasnik. Bilo je nemoguce razumijeti sto je March govorila iznad huke vjetra, ali je Hollis vidio da joj je noga zaglavila izmedu dva kamena. Pudlica Annabeth Cooper je skljocala zubima;imala je iznenadujuce velike zube za psa svoje vrste i jamacno je zahvatila meso jer je iz Marchine ruke krvarilo.
„Nazvat cu policiju“, viknuo je Jimmy Parrish, dovoljno glasno da ga cuju.
March je imala na sebi bijelu kosulju koja se na vjetru nadimala poput zastave. Znala je da je Hollis vec imao nekoliko okrsaja s policijom. U ljekarni su ga uhvatili u kradi nekih casopisa koje si nije mogao priustiti, a vlasnik prodavaonice alkoholnih pica cinkao ga je kad je pokusao kupiti pakiranje od sest limenki piva. On je bio gradski decko, doveden na Lisicji brijeg netaknutih gradskih navika, i March mu to nije zamjerala. No svejedno, jos jedna kap i casa bi se mogla preliti.
„Kreni“, March mu poruci bezglasno, pokretima usana. „Idi“, bila je uporna.
U strahu od policije, sluden vjetrom, Hollis se okrene i potrci. Hollis je bio brz, ali ne prode ni dan a da se ne upita sto bi se dogodilo da nije bio tako brz, da su ga uhvatili ili da je ostao na mjestu. Sto da su on i March proveli taj dan kod Maslinova jezeru umjesto sto su spijunirali na farmi?Zar se tako odreduju sudbine i buducnosti?Slucajan izbor, vjetrovit dan, pas koji ne zna gledati svoja posla?
Neki ljudi znaju tocan trenutak kad su sve izgubili. Mogu se vratiti u proslost i vidjeti to jasno kao na dlanu, ali ni za zivu glavu ne mogu shvatiti zasto to nisu primjetili dok se dogadalo. Zasto Hollis nije prestao trcati?Zasto nije ostao uz nju? Cekao je March – njemu se to cinilo cijelu vjecnost – na grbavoj sporednoj cesti koja je vodila od farme do Hilla.  Kako je poslijepodne prolazilo vjetar je jenjavao, ali je krv koja je sumjela u Hollisovoj glavi zamijenila njegovu huku. U glavi mu je bubnjalo i sto je protjecalo vise vremena, to mu se glavobolja pogorsavala. Naposljetku, nebo je poprimilo boju tinte. Kad se pojavila March, gatalinke su se vec glasale a mjesec je plovio po nebu.
Drzala je u ruci pregrst ruza odrezanih u vrtu Annabeth Cooper;dok je trcala prema njemu stiskala je na prsima ruze vrste Unity, Double Delight i Peace. Eto sto je Hollis najprije ugledao:ruzicaste ruze u crnoj noci. Doslo mu je da zaplace i bio bi se rasplakao, da se March nije raspricala. Zapravo, nije slusao sto mu ona govori – u svakom slucaju nije mu se slusalo o tome kako je Richard Cooper faca ili kako je njegova sestra Belinda tako dobra srca da drzi oposuma za kucnog ljubimca i da ga hrani kruhom omeksanim u toplom mijeku i dopusta mu da spava na dekici u podnozju njezina kreveta, premda je gospoda Cooper zabranila bilo kakve zivotinje u kuci osim svojih pudlica. Ne, nije zelio cuti te pojedinosti, jer mu je bio dovoljan jedan pogled na Marchino lice da shvati sto se dogodilo. U jedno jedino poslijepodne, a sve zbog jednog glupog psa i kemanog zida, to se dogodilo. Izgubio ju je.
(…) Proslog proljeca nasao je crvenu ruzu na zemlji ispod ograde i to ga je osupnulo kao da je ugledao lokvu krvi. Nogom je odbacio ruzu ispod zivice zimzelena, no ipak ju je i dalje vidio kutom oka. Vidio je tu ruzu dugo nakon sto je usahnula i uvenula.

Alice Hoffman

Prijatelji

Prijatelji, vi se s radoscu sjecate zore svoje mladosti i zalite za njezinom prolaznoscu, a ja je se sjecam onako kako se zatvorenik sjeca resetki i okova zatvora. Godine izmedju djetinjstva i mladosti za vas su zlatno doba bez briga i ogranicenja, a za mene su te godine doba tihog bola, koje je poput sjemena palo u srce i raslo s njim ne mogavsi naci nikakvog izlaza u svijet znanja i mudrosti, sve dok ljubav nije srcu otvorila vrata i oblila ga svjetloscu. Ljubav mi je poklonila govor i suze. Vi se sjecate vrtova i orhideja i sastajalista i uglova ulica, koji su prisustvovali vasim igrama i slusali vase neduzno saputanje, pa i ja se sjecam prekrasnog grada u sjevernom Libanonu. Svaki put, kad zatvorim oci, vidim te doline, pune cara i dostojanstva, i te gore, prekrivene sjajem i velicanstvenoscu, koje pokusavaju dodirnuti nebo. Svaki put, kad zacepim usi pred gradskom bukom, cujem zubor potoka i treperenje granja. Sve ljepote, o kojima govorim i za kojima ceznem, poput djeteta koje cezne za majcinim grudima, razjedaju mi duh, zatvoren u tami mladosti, jednako kao sto sokol, zatvoren u krletki, pati kad vidi jato ptica koje slobodno lete prostranim nebom.
Te doline i brezuljci pobudjuju mi mastu, a gorke mi misli pletu mrezu beznadja oko srca. Svaki put, kad odem medu polja, vratim se razocaran, ne znajuci uzroka svom nezadovoljstvu. Svaki put, kad pogledam u sivo nebo, stisne mi se srce. Svaki put, kad zacujem pjev ptica i tepanje proljeca, zaboli me, a da ni ne znam uzroka svojoj patnji. Kazu, da su jednostavni ljudi prazni i da su zato bez briga. Mozda to vrijedi za one, koji su se rodili mrtvi i koji su smrznuta trupla, no osjetljivi djecak, koji mnogo osjeca a malo zna, najnesretnije je bice pod suncem jer dvije ga sile vuku svaka na svoju stranu.
Prva ga uzdize u oblaku snova i pokazuje mu ljepotu bivanja, dok ga druga vezuje s tlom, baca mu pijesak u oci i pobjedjuje ga strahovima i tamom. Osamljenost ima meke, njezne ruke, premda jakim prstima stisce srce i uzrokuje mu gorucu bol. Osamljenost je saveznica bola i isto tako druzbenica duhovnog zanosa.
Djecija tuga, koju tuku udarci bola, nalikuje otvorenom ljiljanu. Drhti na vjetru, u zoru otvori svoje srce i, kad na nju padne sjenka noci, ponovno svije svoje listove. Nema li to dijete razonode ili prijatelja ili drugova pri svojim igrama, njegov ce zivot biti bijedan zatvor u kojem ce vidjeti samo paucinu i gmizanje insekata.
Bolu, koji me opsjedao u mladosti, nije bio uzrok pomanjkanje prijatelja jer mogao sam si ih naci. Bol je uzrokovala unutarnja bolest, zbog koje ljubljah samocu. U meni je ugusila svu ljubav prema igrama i zabavi. S ramena mi je zbacila krila mladosti i postah poput jezera usred gora, na cijoj se mirnoj povrsini odrazavaju sjene duhova i boje oblaka i drveca, no ne moze naci prolaza kroz kojeg bi se pjevajuci izlilo u more.
Takav je bio moj zivot, dok nisam dospio do osamnaestog ljeta zivota. To ljeto gleda iz mog zivota poput gorskog vrha jer u meni je probudilo znanje i naucilo me razumjeti nestalnost covjecanstva. Bio sam ponovno rodjen. Ne rodi li se covjek ponovno, ostane njegov zivot praznim listom u knjizi zivota. Te godine vidjeh nebeske andjele, koji gledahu u mene kroz oci prekrasne zene. Vidjeh i djavole koji bjesnjese u srcu pakosnog muskarca. Onaj ko ne vidi andjele i djavole u ljepoti i zlu zivota, bit ce odgurnut od znanja i u njegovoj dusi nece biti ljubavi.

Khalil Gibran

Sjemenke kontemplacije

Opravdaj moju dušu, Bože, i napuni sa Svog izvora ognjem moju volju. Zasvijetli u moj um, iako to možda znaci „tama mom iskustvu“, osvoji moje srce Svojim silnim Životom. Neka moje oci ne vide ništa u svijetu osim Tvoje slave, i neka moje ruke ne doticu ništa što nije za Tvoju službu. Neka moj jezik ne okusi kruha koji me nece prisiliti da hvalim Tvoju slavu. Hocu da cujem Tvoj glas i hocu da cujem sav sklad koji si stvorio i da pjevam Tvoju pohvalnicu. Ovcja ce me vuna i poljski pamuk dovoljno grijati da mogu živjeti u Tvojoj službi; ostatak cu dati Tvom siromahu. Daj da se služim svim stvarima zbog jednog jedinog razloga: naci svoje veselje dajuci Ti vecu slavu.
Zbog toga cuvaj me, iznad svega, od grijeha. Cuvaj me od smrti smrtnog grijeha koji stavlja pakao u moju dušu. Cuvaj me od putenog kvarenja koje zasljepljuje i truje moje srce. Cuvaj me od grijeha koji izjeda ljudsko tijelo neodoljivom vatrom dok ga ne proždere. Cuvaj me od ljubavi k novcu u kom je mržnja, od lakomosti i castohleplja koji guše moj život. Cuvaj me od mrtvih djela taštine i nezahvalnog posla u kom umjetnici uništavaju sami sebe zbog ponosa, novca i glasa a sveti se dave pod lavinom svoje vlastite nezgodne revnosti. Iscijeli u meni tešku ranu pohlepe i glada koja iscrpljuje moju narav njezinim krvarenjem. Pogazi zmijsku zavist koja bode otrovom ljubav i ubija svaku radost. Odveži moje ruke i oslobodi moje srce od lijenosti. Oslobodi me od besposlice koja obilazi prerušena u aktivnost tamo gdje se aktivnost ne traži od mene i od kukavicluka koji cini što nije zamoljen zato da izbjegne žrtvu.
Daj mi jakost koja ceka Tebe u šutnji i miru. Daj mi poniznost u kojoj je jedinoj smirenost i oslobodi me od oholosti koja je najteži teret. I zaposjedni cijelo moje srce i dušu bezazlenom ljubavlju. Obuzmi citav moj život jednom misli i jednom željom ljubavi, da mogu ljubiti ne zbog zasluga, ni zbog savršenstva, ni zbog kreposti, ni zbog svetosti nego jedino radi Boga.

Thomas Merton

Osveta

Neki seljak, kad je kosio na svojoj livadi travu, spazi jedno leglo (gnijezdo) lasice. U leglu spavahu goli mali lasici, ali sami bez svoje majke. Seljak se sagne i uzme leglo te ga prenese na drugo mjesto, da ga ne bi sa nepažnjom kakogod kosom utamanio. Seljak nastavi opet svoj rad sa kosom. Najedanput spazi, gdje ide lasica i približuje se svome mjestu, na kome je ostavila leglo sa mladijem. Seljak stane posmatrati, šta ce lasica raditi kad ne nade svoje leglo. Lasica došavši na ono mjesto, na kome je ostavila svoje mlade, vidje da joj je neko digao njezine drage lasice. Uzvrti se i pocne tražiti tamo amo svoje mlade, ali joj bi uzaludu traženje. Onda pocne gledati na svaku stranu stojeci na jednom mjestu; dok najedanput poleti i uspuže se uz jedno drvo o kome je bio ovješen istog seljaka jedan kabao (vedro) pun mlijeka. Stane na kabao te otruje sve mlijeko nekom travom. Dok je to ona cinila, seljak brzo uzme leglo sa lasicima i stavi ga na ono mjesto, odaklen ga je digao. Lasica kad side s drveta ode opet tražiti svoje drage lasice, i na radost njezinu nade svoje male, gole lasice. Omiluje ih i nahrani. Sad se lasica opet odvoji od mladijeh. Uspuže se ponovo na isto drvo, gdje visaše kabao pun mlijeka, i grizuci zubima duže vremena kanavu (konopac), kojom je bio privezan kabao, prekine je a kabao pane na zemlju iz koga se proli sve mlijeko.
Seljak, kad je vidio ovu mudrost ovako male životinje, rece: „Cini dobro ne samo ljudstvu, nego i životinji, pa ce ti biti dobro“. „Zlo cini, zlo ce te i snaci“. Životinja, pa i ona zna šta je „osveta“.

Aleksa Santic

Djevojcica na putu

Išao je tako Hlapić, išao po cesti i razmišljao je tako kao da ide u četvrti razred pučke škole. Ali on nije išao u školu, nego je išao po svijetu tražiti svoje čizmice, a to je gotovo još i teže.
Kad je Hlapić tako hodao već po sata, opazi pred sobom na cesti jednu lijepu malu djevojčicu.
Djevojčica je imala spuštene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Išla je brzo, jer je i ona putovala. Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari.
Ta je djevojčica bila iz jednoga cirkusa, a zvala se Gita. To je malo čudno ime, ali u cirkusu ima mnogo čudnih stvari.
Hlapiću se Gita već izdaleka činila vrlo lijepa, jer je imala plavu opravicu sa srebrnom vrpcom opšivenu. Opravica je doduše bila dosta poderana, ali ništa zato! Gita je imala i bijele cipele sa zlatnom kopčom. I cipele su bile dosta stare i pokrpane, ali i opet ništa zato! Gita se Hlapiću ipak jako lijepa učinila, pa se požurio da je stigne.
„Dobro jutro!“ reče Hlapić kad je došao do Gite. Ali pomislite kako li se začudio kad mjesto Gite odgovori njezina papiga:
„Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!“
Tri puta rekla je papiga „dobro jutro“. Bila je tako brbljava da bi osam dana neprestano govorila „dobro jutro“ da je nije Gita primila za kljun. Zatim počnu Gita i Hlapić razgovarati.
Gita je Hlapiću pripovijedala da ju je njezin gospodar ostavio u jednom selu jer je bila bolesna. Gospodar je otišao s cirkusom dalje preko dva sela i jednoga grada u treće selo i rekao je Giti da dođe.
„Sada putujem pješice u treće selo“, reče Gita. „To je vrlo daleko i dosadno.“
„I ja putujem“, reče Hlapić, „hajdemo zajedno.“
„Hajdemo“, reče Gita. „Ja sam vrlo žalosna. Jutros mi je netko ukrao na cesti škatulju dok sam išla na zdenac da se napijem vode. U škatulji sam imala svašta, i moje zlatne naušnice bile su unutra.“
„A meni je netko ukrao čizmice“, reče Hlapić. „Nemoj se žalostiti. Naći ćemo i naušnice i čizmice. Hajdemo samo dalje.“
„Hajdemo“, reče opet Gita, „ali sam jako gladna!“
„Bože moj“, mislio je Hlapić, „teško je s djevojčicama! Malo prije bila je žalosna, a sada je opet gladna.“
Ipak se Gita sve većma sviđala Hlapiću, pa zato reče on naglas:
„Naći ćemo već u selu posla, pa onda nećemo biti gladni. A kakav posao ti umiješ raditi, da se možemo ponuditi kakvom seljaku u službu?“
To je pitao Hlapić, a Gita odgovori ponosno:
„O, ja znadem svašta! Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obruč, znam se loptati s dvanaest jabuka najedanput, mogu gristi najdeblju staklenu čašu, a i pojesti je i još svašta takva znam što se radi u cirkusu.“
Sada se Hlapić počeo tako jako smijati da vi sebi to ne možete zamisliti! Tako se smijao da mu je s glave kapa pala.
„Ovo sve što ti znaš neće nam baš mnogo koristiti u nijednoj službi. Ako se budeš loptala s jabukama, pa grizla i gutala čaše, onda te neće nijedan seljak u službu primiti!“ rekao je Hlapić.
Gita se na to rasrdila. Ali Hlapić joj dade posljednji komadić kruha iz torbe, a zatim pođu svi skupa dalje na put da traže posla u selu. S jedne strane išao je Hlapić, a s druge Gita, a u sredini Bundaš. Giti na ramenu bila je papiga. To je bilo vrlo šareno i čudno društvo na cesti.

Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

Mama Leone

Ovoga se moraš sjecati! rekao sam. Cega se moram sjecati? pitala je mama. Ne govorim tebi, govorim sebi. Ona me je držala za ruku, duboko frustrirana jer nije majka kao druge majke, a ni sin nije kao drugi sinovi, nego govori uglavnom nerazumljivo i preozbiljno za svoje godine. Ne smiješ govoriti sa samim sobom. Možeš misliti, ali ne i govoriti, ako govoriš, na kraju ceš poludjeti. Ocito je nervozna. Zato sam samo klimnuo glavom. Kad god je nervozna, klimnem glavom, da ne pocne vikati, da se ne stane prepirati bez smisla i reda i da, u krajnjem slucaju, ne dobijem po labrnji. Rijec labrnja mi je odvratnija od svakog šamara. Kad bi mama rekla labrnja, vec mi je bilo dosta. Dobit ceš po labrnji zvucalo bi tako gadno da sam radije prešutio sve.

Išli smo tako, sve uz more, skoro do Zaostroga. Držala me je za ruku i nije puštala. Mislila je da cu nestati ako me pusti da slobodno hodam. Mama je bila kakve mame ne smiju biti. Nije se osjecala dovoljno mamom, pa je u strahu glumila. Zapravo, najviše se plašila da možda nisam odrasliji od nje, da nisam neki njezin minijaturni predak koji je greškom izišao iz njezina uterusa i želi je provjeravati u životu i stavljati pred mature kojima nije dorasla, pa je izigravala odraslost i nastojala me podcijeniti tim cudnim frazama o ludilu do kojega dolazimo kad razgovaramo sami sa sobom.

Primjetio sam da šuti jer ocekuje od mene da nešto kažem, pa da se za to nešto uhvati i pocne raspetljavati slucaj. Prikovao sam jezik za nepce i disao tiše, da joj se iz disanja ne bi pricinile rijeci. Šutio sam kao svemir. Ona nije izdržala: Cega se moraš sjecati?

Munjevito sam morao birati strategiju: ili da se pravim da ne razumijem njezino pitanje, ili da pokažem kako sve vrijeme mislim upravo o tome cega se moram sjecati. Jednog sasvim odredenog trenutka se moram sjecati, onog trenutka kad sam odjednom osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Stala je, pustila mi ruku, pogled joj je bio zaprepašten, ali bezopasan. Nasmiješila se i rekla je: Ti si moj sin! Pa me je cvrsto zagrlila i pitala: ko je tebi mama, koga najviše voliš?

To je vec bilo glupo, pa se ne sjecam što se dalje dogadalo. Ne pamtim jesmo li otišli u Zaostrog, jesmo li tamo išli u slasticarnicu na kolace ili smo išli u gostionicu na oru koju sam ja kao na reklamama zvao oratalismaribor. Jesmo li sjedili unutra jer mama nije mogla pušiti na zraku ili smo sjedili vani jer nije bila toliko nervozna da bi morala pušiti, jesmo li se vratili istim putem, preko plaže, ili smo išli magistralom… Ništa, ništa, ništa se od svega toga ja više ne sjecam. Sve poslije pitanja ko je tebi mama, koga najviše voliš ja sam zaboravio i nikada se necu sjecati. Taj je dio moga života mrtav. Ubila ga je mama.

Petnaest godina kasnije, bilo mi je vec dvadest dvije, posvadao sam se u kampu na mrtvo ime s Natašom. Tako si odvratan dok govoriš sa mnom! rekla je pretvarajuci lice u gadenje. Nitko prije ni poslije nje nije to znao ciniti, pretvoriti baš sasvim cijelo svoje lice, ukljucujuci i uši, u gadenje. Meni bi se noge podsjekle od užasa. Moja draga postajala je cudovište. Nije tada bila gadna i odvratna, niti se pretvarala u gnojni cir zbog kojega bih svaku dragu na svijetu ostavio. Njeno lice postajalo je gadenje, kao što u filmovima strave i užasa dijete postane štakor. Obicno bih je u tom trenutku uhvatio za rame, privukao bih je sebi, ona se otimala i otimajuci se ponovo vracala svoje staro oblicje. Morala bi se nasmijati i vratiti se jer se Nataša uvijek vracala.

Ali toga dana na Korculi ja sam bio bijesan. Okrenuo sam se i poceo koracati. Vec kod petog koraka nisam znao kamo idem, htio sam se zaustaviti, ali nisam mogao, nije bilo smisla u daljem koracanju, no kakva bi smisla imalo da stanem, i tako sam išao, išao, išao… I, naravno, bio povrijeden jer Nataša nije pošla za mnom. Ostala je ispred šatora ili gdje je vec bila. Nije mi spustila ruku na rame. To nikada nije ucinila, niti ce ikada uciniti. Želio sam je mrziti zbog toga.

Kad si na otoku koliko god bio bijesan i ne znao kamo ideš, na kraju ceš doci do mora. Zaustavio sam se na nekim stijenama, oštrim kao konacna odluka, ispred valova koji su bili jako uznemireni jer je pokraj otoka upravo prolazio veliki brod. Na brodu su se vidjeli mali ljudi koji nekome mašu. Osjetio sam se usamljenim jer nisu mahali meni. Ili sam se tako osjecao iz desetog razloga, ali dobro pamtim da sam se osjecao upravo tako i da sam tada osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Bože dragi, šta ja to sebi radim! rekao sam naglas ili sam samo pomislio, ne znam, jer sam vec trcao natrag, preko stijenja, pa kroz borovu šumu, pa kroz kamp, zapinjuci preko konopaca i gazeci po tudim rucnicima. Nataša više nije bila ispred šatora. Nije bila ni unutra. Trcao sam do cesme. Ugledao sam je s desetak metara, i cesmu i Natašu. Nataša je prala velik okrugao paradajz. Neki su ljudi stajali iza nje. Nisam imao vremena za zaustavljanje. Nisam mogao ništa promijeniti. Ja sam trcao, dugo trcao, sad mi se cini da sam trcao satima, a najduže tih deset metara. Zapamtio sam svaki trenutak, svaku kap koja je zalijevala masnu površinu paradajza i njezine ruke, svaku kap koje je kapnula ispred njenih stopala. Pred cesmom je, kao i u svim kampovima na Jadranu, bilo blato. Nisam usporio ni preko blata. Prskao sam sebe, one ljude i nju koje se pocela osvrtati. Trajalo je dugo, to prskanje i osvrtanje, ali se nije stigla okrenuti, nije stigla vidjeti tko to stiže, nije znala da sam to ja, da se bacam na nju, da padamo u blato, paradajz joj ispada iz ruku, da ispušta malen, kratak krik, da ležim iznad nje, da ležim na njoj i cvrsto je stežem.

Pusti me sad vec! pazeci dobro da nijedna rijec, nijedan glas, ne zvuce grubo, nego da sve u tom trenutku, i tijelo, i kosa, i blatnjava odjeca, i disanje odaju nju koja želi da ostanem. Ja je nisam mogao pustiti jer mi se cinilo da ce nestati, kao što je nestalo sve ono, davno kod Zaostroga. Htio sam da šuti, da bude tu, besmrtna u tom trenutku i više nikad, u blatu pokraj cesme, u kampu na Korculi, pola metra od paradajza koji ce ostati napušten i kojega se više nitko nikada nece sjecati. Paradajz je umro cim je ispao iz njezinih ruku.

Vec sledeceg trenutka, Bože blagi, prošlo je još pet godina. Nataša je bila u Beogradu, a ja sam bio u Sarajevu. Trajao je rat. Rat moga života, jedini koji pamtim i jedini u kojem cu, sva je prilika, i poginuti, iako sasvim živ, neokrznut, citav, kao Ahil kojega cak ni u petu nije pogodilo. Nisu radili telefoni. Bio sam u Jevrejskoj opštini kod Drvenije mosta, oko mene su bili ljudi koji cekaju vezu, ispred mene radioamater s nekim cudnim aparatom, kao iz Drugog svjetskog rata. Iz aparata se cuo šum svih svjetskih mora i svih brodoloma. Odjednom sve to. A izmedu valova probijao se glas. Glas je govorio: Ona pita kako si?

Obracam se radioamateru: Dobro, kako si ti? Radio amater skoro proguta mikrofon: Dobro je, kako je ona, ponavljam dobro kako je ona, prijem. I opet lomljava starih brodova, grohot valova, užas mornara: Ona je dobro, šta da mu pošalje? Neugodno mi je što pedeset ljudi sluša moj razgovor. Naginjem se i na uho govorim radioamateru: Pošalji mi novina i slanine! On se nevidljivo stresa od daha u svome uhu i nastavlja: Neka mu pošalje novina i slanine, ponavljam novina i slanine! Jevrejska opština se glasno nasmijala, valjda zbog novina, a glas s one strane šumio je: Misli na njega i moli ga da se cuva! Došlo je vrijeme kad je razgovor morao biti završen. Ljudi su cekali na svoj red, a ja sam morao izvgovoriti još jednu recenicu, onu koja vrijedi više od svake šutnje i koja bi morala uciniti isto ono, mislio sam, što je ucinio zagrljaj u korculanskom blatu. Bio sam užasnut pred rijecima, rijecima, rijecima što sam ih mogao reci, što ih nisam morao reci, što su se rasipale kao pijesak iz razbijenoga sata, kao živa na drvenome podu kemijskog kabineta, kao sitna smrt koja raste u meni, smrt paradajza pokraj cesme, tad sam ga se sjetio, tog paradajza, a mislio sam da je umro, ne nije, pojavio se posljednji put, dok ispada iz njezinih ruku, vraca se meni, evo sad usred skoka u prazno jer s druge strane više nema nikoga, nema ni mene, ni kampa, ni Korcule, ni svade, ni njezina lica pretvorena u gadenje, lijepo drago gadenje kojega više nema… Nisam primakao usne muškome uhu, niti sam šaptao. Rekao sam glasno, kao da smo zbilja tu, u njezinoj dnevnoj sobi, sami jer je general otišao sa ženom na more: Volim te najviše na svijetu! Radioamater se okrenuo prema meni. Prvi put u životu vidio mi je lice. Otkako smo se sreli bio sam mu za ledima. I vjerovatno me više nikad nece vidjeti. To ceš reci sam, šapnuo je, skinuo slušalice, a ja sam sjeo na njegovo mjesto. U slušalicama šum je bio još mnogo jaci. Nisam znao kamo idu moje rijeci, niti tko ih sluša, u kakvim se valovima gube i ima li igdje mirnoga mjesta s kojega se one mogu cuti cisto, onako cisto kako ce još samo sada biti izgovorene: Nataša, volim te najviše na svijetu!

Jevrejska opština plakala je kao nakon dobre predstave. Plakali su svi, i muško i žensko. Jedna recenica rasplakala je tolike ljude. Ta recenica je, istina, bila važna, ali samo onome tko ju je tada izgovarao i njoj koja ju je cula, svi drugi komotno su mogli spavati toga trenutka ili cackati nos, ili pucati iz pušaka, ili se moliti Bogu, ili izgovarati neke opcenite istine i rijeci koje mogu spasiti svijet, ali su plakali, valjda zato što su se tada opraštali od svojih života jer ih je jela još jedna mala smrt. Nijedno od uplakanih lica danas ne pamtim.

Ne pamtim te važne trenutke, zaboravim cim kažem ovoga se moraš sjecati. Život bi bio dug kad bih se više sjecao. Zaboravio sam skoro sve. Osim ono kad trcim od obale do kampa ili ono kad pazim da mama ne kaže labrnja. Drugo je nestalo. Nestale stvari dijele se na one koje sam mogao sacuvati i one koje su se pretvorile u niz mojih malih smrti. Te su smrti kao sive mrlje na nekoj davnoj geografskoj karti. Nitko ne zna što je tamo, ako nije još jedna Indija. Mogao sam sacuvati recenicu volim te najviše na svijetu, ali nisam znao kako se to radi ili nisam želio znati da mi strah nije najbolji saveznik u životu. Nataša je još neko vrijeme bila u Beogradu, a onda je otišla u Kanadu jer se ja više nikada nisam javio. Pokušavao sam u novim okolnostima govoriti volim te najviše na svijetu i osjecao sam se obicno kao radioamater koji prevodi rijeci preko voda i mora, pa svako ja postaje on, a svako ti postaje ona. Ili tako nekako. U svakom slucaju, nitko više nije plakao.

Malopre, ukljucim radio, bog te pita koja stanica, ali naša svakako nije, kao ono svira pjesma Mama Leone. Opet sam se sjetio mirisa mora, mirisa borovine i mirisa maslinova ulja u isto vrijeme. I svega što je iz mirisa nastalo. Ne znam kakve veze ima ta pjesma, ali sigurno ima jer dolazi iz necega što sam zaboravio, iz neke od onih malih smrti. Tu Mamu Leone trebalo bi negde smjestiti, ali ne znam gdje i kako jer u ovome što pricam nema više mjesta. Nije ga nikad ni bilo. Moja mama u meduvremenu je postala prava, odrasla mama, a ja sam sada vec njezin sin. Nikako predak. Više ne govori labrnja, ali nekad to tako zvuci.

Miljenko Jergovic

Biblioteka

Iznad glave zacuješ zvižduk, pa produ dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Cekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rijec je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori necije lijepo uredeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog caršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajuci da vjetar raznosi pepelne listice nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela necija kucna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodiruješ cesto prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, procitaš dva-tri reda i vracaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gadenjem. Cesto si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ceš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu „Mrtvi“ Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ceš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadao kraj. Kasnije su te uzbudivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ceš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

S gašenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za cašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zlocincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema. A i ako ih bude, tada u njima žive ljudi koji se u doba najveceg mira pripremaju za evakuaciju, vec spremni da se odreknu svojih knjiga.

U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleci na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je vec izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je tražiti. Oni opterecuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posudene knjige uredno vracaš, poklonjene pokušavaš izbjeci ili izgubiti, a napisane šalješ prijateljima koji žive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen može progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.

Sve zapaljene kucne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamcene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konacni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveucilišne knjižnice, slavne Vijecnice, cije su knjige gorjele cijeli dan i noc. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, tocno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kad ti ovo citaš. Pomiluj nježno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.

Miljenko Jergovic