Srećni Princ

Tako Lastavac polete iznad velikog grada i vide kako se bogati vesele u svojim divnim domovima, dok prosjaci sede kod njihovih vrata. On odlete u mračne sokake i vide bleda lica izgladnele dece gde tupo zure niz crne ulice. Pod svodom jednog mosta dva mališana ležahu jedan drugom u naručju u nameri da se zgreju. „Kako smo gladni!“ rekoše oni. „Ne smete ovde da ležite“, prodera se stražar i oni odoše da lutaju po kiši.
Tada on odlete natrag i ispriča Princu šta je video.
„Pokriven sam čistim zlatom“, reče Princ, „ti treba da ga skineš list po list , i da ga daš mojoj sirotinji; živi ljudi uvek misle da ih zlato može usrećiti.
Lastavac skidaše list po listsuvoga zlata, dok Srećni Princ ne postade sav taman i siv. List po lic od suvoga zlata nosio je on sirotinji, a lica dece postadoše rumenija i ona se smejahu i igrahu se igara na ulici. „Imamo sada hleba!“ uzvikivala su ona.
Tada pade sneg i za snegom dodje mraz. Ulice izgledahu kao da su načinjene od srebra, bile su tako svetle i blistave; dugačke ledenice kao kristalni noževi visile su sa kućnih streha, svi su išli u krznenim odelima, a mališani su nosili crvene kape i klizali se na ledu.
Jadnom malom Lastavcu postajaše sve hladnije i hladnije, ali on ne htede da ostavi Princa, koga je mnogo voleo. On je kljucao mrvice ispred pekarevih vrata, kada pekar nije video i nastojao da se zagreje lepršajući svojim krilima.
Ali najzad on vide da će umreti. Imao je samo toliko snage da još jednom uzleti na prinčevo rame. „Zbogom, dragi Prinče!“ prošapta on, „hoćeš li mi dozvoliti da ti poljubim ruku?“
„Milo mi je da najzad odlaziš za Egipat, mali Lastavče“reče Princ, „ostao si suviše dugo ovde; ali me moraš poljubiti u usne jer te ja volim.“
„Ne odlazim za Egipat“ reče Lastavac. „Odlazim u Dom Smrti. Smrt je sestra sna, zar ne?“
I on poljubi Srećnog Princa u usne i pade mrtav kraj njegovih nogu.
U tom trenutku začu se neki neobičan prasak u kipu, baš kao da se nešto slomilo. I zaista, olovno srce beše puklo baš na dve polovine. Zbilja je vladao strahovito oštar mraz.
Rano sledećeg jutra gradonačelnik se šetaše dole na trgu u društvu sa gradskim savetnicima. Prolazeći pored stuba, on pogleda gore na kip:
„Gle kako izgleda otrcan Srećni Princ!“ reče on.
„Zaista otrcan“ povikaše gradski savetnici, koji su uvek bili istog mišljenja sa gradonačelnikom; i popeše se da ga pogledaju.
„Rubin je ispao iz njegovog mača, njegove su oči izvađene i on nije više zlatan“ reče gradonačelnik; „u stvari, on nešto malo bolje izgleda od prosjaka“ rekoše gradski savetnici.
„A evo ovde stvarno jedne uginule ptice kod njegovih nogu!“ nastavi gradonačelnik. „Mi zaista moramo izdati proglas da se pticama ne dozvoljava da ovde uginu.“ I gradski službenik pribeleži ovaj predlog.
Tako oni skidoše kip Srećnog Princa. „Pošto nije više lep on nije više koristan“, reče profesor Umetnosti na Univerzitetu.
Onda oni istopiše kip u jednoj livnici, a gradonačelnik održa sastanak Društva da odluči šta da učine sa livom. „Mi moramo, naravno, imati drugi kip“, reče on, „i to će biti kip koji će predstavljati mene lično.“
„Mene“, reče svaki od gradskih savetnika, pa se počeše svađati. Kad sam poslednji put o njima čuo, oni su se još uvek svađali.
„Kakva čudna stvar!“ reče nadzornik radnika u livnici. „Ovo prelomljeno olovno srce neće da se istopi u livnici. Moramo ga baciti napolje.“ Tako ga oni baciše na jednu gomilu đubreta, gde je i uginuli Lastavac ležao.

Oskar Vajld

Sve se izmijeni kad padne tama

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odredeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi.
Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.
Prolazim utišanim gradom, cuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesecina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se zaustavljam u ovom casu što tece, sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što ce biti, ali ne uspijevam da predem granice ove noci. Samo, osjecam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvacen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rodenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesecina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemocna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.
Koji je to neznani grijeh zbog koga me kažnjavaš, moj Bože?

Meša Selimovic

Tvoja i moja misao

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.
Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.
Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“
Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.
Moja me bodri na skromnu sluzbu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.
Moja je prosto nacelo.
Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.
Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.
Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.
Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu – rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.
Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.
Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.
Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

Khalil Gibran

Cesto bih se zamislio

Cesto bih se zamislio nad srcem koje pruza utocishte svima shto dolaze iz pustinje u njegovo svetilishte,a za dvolicnog ostaje zaboravljeno i zapecaceno.
Jednog dana,dok smo odmarali s Njim u vrtu narova,
rekoh mu:
„Ucitelju,ti prashtash i utehu pruzash greshniku i svima slabima i kolebljivima,samo ne licmeru.“
A On rece:
„Dobro si odabrao rijeci svoje kada si nazvao grjeshnike slabima i kolebljivima.Ja im prashtam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha.Jer,slabosti ove na njih svalishe njihovi preci ili pohlepa suseda njinih.
Ali,dvolicnog ne trpim,jer on rukom svojom namice jaram bezazlenom i popustljivom.Slabici,koje nazivash greshnicima,kao ptici su bez perja shto ispadaju iz gnjezda.
Licemer je strvinar shto ceka na litici smrt pljena svog.
Slabici su ljudi izgubljeni u pustinji.Ali,licemer nije izgubljen.
On poznaje put,a ipak se smeje izmedu pjeska i vjetra.“

Khalil Gibran

Knez sa tuznim ocima

Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji je ima tuzne oci i malu knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj setnji, uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao zaista tuzne. Lepe, tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jekticavih devojaka iz provincije. Zene su govorile da te oci „govore“, a muskarci su cutali. („Tebi sve govori!“ rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novcar svojoj zeni.)

Ali knez nije mnogo mario za zene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i nocu mislio kako da je usreci. Kako je knezevina bila odvec malena za takva veca preduzeca i planove, on je gradio mostice od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okrecu bezbrojni vitlovi razbijajuci vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mere i da bi zadrzao neobicnu formu cuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred knezevine bilo je jedno stablo, inace kruska divljaka, to je bilo najvece stablo u zemlji u s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo obdrzavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u cijeloj knezevini pod imenom „Najsladje Voce“.

Cesto su cak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tuznih ociju; on bi ih primao, gledao, trepcuci i u zabuni sta da im rece, a oni odlazili ocarani dubinom njegova pogleda i dubokim znacenjem njegove sutnje.

I dogodi se jednom da je knezev pogled pao na jednu zenu kao sjena u kojoj se ona razbolje.

To je bila plava i mlada zena jednog slikara, koji je zivio od svojih slavnih slika i lepih verskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio covjek onizak i snazan, a veseo i pun neke nutarnje vatre u zivotu i radu. Nenavikla na laz i pretvaranje, ona podje sva blijeda do slikara i rece mu s onim bolnim mirom koji razoruzava i kojim govore zene kad istinski ljube:

— Vidila sam kneza. Ne mogu ti dulje biti zena. Ja moram da idem njemu, da mu sluzim svojim tijelom i svojom dusom, koliko to jedna zena moze. Dosla sam da ti to kazem. Cini s mene sto hoces.

Stajala je pred njim opustenih ruku, sva obasjana nesrecom kojoj se ne moze umaci. A niski slikar, covjek velike duse, okrenu lice od nje i cekase tako sve dok nije otisla.

Od kad su zapisane prve price ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se ljepse rastali pred zlom, koje moze svakog da zadesi.

Ona podje knezu. Kad je stala pred njega, premiruci od njegova pogleda, nije vidjela nista do njegovih ociju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu sluzi. Prodje dosta vremena.

Ali ima dana u godini kad se zena ne moze zadovoljiti pogledom. U nasim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih zena jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dodjose, nakon mnogo cekanja, slikarevoj zeni i knezevoj ljubovci. Najednom se sva zena promijeni. Zaigrase joj misici, rasirise se oci u nabrekose usne. Ona pritiste rukom ljubicast atlas na grudima. A pogled joj strasan, strasan za citav pedalj iznad knezeve glave. Govorila je knezu vise vrelim dahom nego nejasnim recima. On je gledao u nju svojim pogledom od rodjenja, a ona zastade pred dubokom sutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne moze, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleca i nikakve noge. Zena pade pred saznanjem nove i poslednje nesrece, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj tijelo savi u plac. Knez ode, sutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol nece da predje. To je strasnije od prebijene zivotinje i posjecena stabla. Snovi i pomama svih misica, a krv staje cas u glavi, cas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se dize sa svog loga zena, prevarena i ocajna, pomisli jos jednom na slikara, koji radi kraj prozora u ostrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svjeze oprane poslije rada, pomisli na svoju srecu od nekad i na nesrecu od sada pa do vijeka — i izidje na trg, gdje je u sjeni „Najsladje Vocke“ sjedio knez, okruzen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uredjenje njegove drzave i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se zacudise da u to doba i na neprilicnu mjestu pristupa zena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorila. Knez je gledao u nju ocima koje ocaravaju i zaustavljaju, ali ona, zena nesrecna i mucena najvecim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu zeljnom rukom car njegova pogleda kao paucinu, i prije nego je tko mogao spijeciti — strasno je reci! — pljunu mu glasno i zestoko u oci.

— Pfu!

Zatim se kao olaksana okrenu. Jedan cas zaprepastenje sutnje, a onda je raznesose na maceve.

Ali knez je oslijepio.
Poslednje sto je vidio bile su njene usne vlazne i crvene.

Bez ociju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerojatno je kolika je bila mrznja i odvratnost sto je sirio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadanjoj moci. U cijeloj zemlji nije se moglo naci ni jedno pesto koje bi ga vodilo, nego je kuckao stapom po svijetu, gladan i bos.

I zacudo; ni knjige, u kojima je najpre zapisan ovaj dogadjaj, ne nalaze samilosne rijeci za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladicima, zavrsavaju rijecima:

„… jer je pljuvacka ovakve zene dovoljna da se otruje cijelu vojsku najveceg cara, a kamoli ne jednog covjeka“.

Ivo Andrić

Moj zivot

Bila sam protiv braka svim umnim silama svoga bica. Bila sam i tada i danas, uvjerena da je brak besmislena, ropska ustanova, koja narocito medju umjetnicima neizbjezno vodi u razvod, na sudove i glupave brakorazvodne parnice. Onaj koji sumnja u ovo sto kazem, neka napravi mali pregled razvedenih umjetnika i skandala koje su donijele americke novine za poslednjih deset godina.

Ipak je necuven i necivilizovan varvarizam da zena mora biti prinudjena da trpi toliko mucenje. To se mora zaustaviti. Mora biti izmisljeno neko sredstvo za to da se ono izbjegne. Zapravo je neshvatljivo da u nase vrijeme, moderna nauka nije pronasla sredstvo za bezbolan porodjaj, kao nesto sasvim normalno. Kakvo je to nevidjeno strpljenje, ili je nedostatak inteligencije, kada zena uposte moze sebi dozvoliti da i za jedan jedini minut prolazi kroz takav uzasni masakr svoga tijela. Kakva bezumna predrasuda stoji na putu toj stvari? Kakva mlitava i kriminalna nebriga! Naravno, neko ce mi odgovoriti da ne pate sve zene do te mjere. Ne, mozda ne pate indijanke, neke seljanke ili africke crnkinje. Ali nazalost, sto je zena civilizovanija, to je strasnija ova agonija, opet kazem nepotrebna agonija. Dakle zbog te civilizovane zene, mora se pronaci civilizovan lijek za ovaj uzas. Dobro, eto, ipak nisam umrla od sega toga. A zatim reci cete, kad sam ugledala dijete shvatila sam da su se sve muke isplatile. Da, da, ali ja i dan danas kad se sjetim svega onoga sto sam podnijela, zadrhtim od muke i bjesa, jer tolike zene podnose muke zbog nevidjene sebicnosti naucnika koji mirno dopustaju da stradanja koja mogu da se sprijece.

Isidora Dankan

Mama Leone

Ovoga se moraš sjecati! rekao sam. Cega se moram sjecati? pitala je mama. Ne govorim tebi, govorim sebi. Ona me je držala za ruku, duboko frustrirana jer nije majka kao druge majke, a ni sin nije kao drugi sinovi, nego govori uglavnom nerazumljivo i preozbiljno za svoje godine. Ne smiješ govoriti sa samim sobom. Možeš misliti, ali ne i govoriti, ako govoriš, na kraju ceš poludjeti. Ocito je nervozna. Zato sam samo klimnuo glavom. Kad god je nervozna, klimnem glavom, da ne pocne vikati, da se ne stane prepirati bez smisla i reda i da, u krajnjem slucaju, ne dobijem po labrnji. Rijec labrnja mi je odvratnija od svakog šamara. Kad bi mama rekla labrnja, vec mi je bilo dosta. Dobit ceš po labrnji zvucalo bi tako gadno da sam radije prešutio sve.

Išli smo tako, sve uz more, skoro do Zaostroga. Držala me je za ruku i nije puštala. Mislila je da cu nestati ako me pusti da slobodno hodam. Mama je bila kakve mame ne smiju biti. Nije se osjecala dovoljno mamom, pa je u strahu glumila. Zapravo, najviše se plašila da možda nisam odrasliji od nje, da nisam neki njezin minijaturni predak koji je greškom izišao iz njezina uterusa i želi je provjeravati u životu i stavljati pred mature kojima nije dorasla, pa je izigravala odraslost i nastojala me podcijeniti tim cudnim frazama o ludilu do kojega dolazimo kad razgovaramo sami sa sobom.

Primjetio sam da šuti jer ocekuje od mene da nešto kažem, pa da se za to nešto uhvati i pocne raspetljavati slucaj. Prikovao sam jezik za nepce i disao tiše, da joj se iz disanja ne bi pricinile rijeci. Šutio sam kao svemir. Ona nije izdržala: Cega se moraš sjecati?

Munjevito sam morao birati strategiju: ili da se pravim da ne razumijem njezino pitanje, ili da pokažem kako sve vrijeme mislim upravo o tome cega se moram sjecati. Jednog sasvim odredenog trenutka se moram sjecati, onog trenutka kad sam odjednom osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Stala je, pustila mi ruku, pogled joj je bio zaprepašten, ali bezopasan. Nasmiješila se i rekla je: Ti si moj sin! Pa me je cvrsto zagrlila i pitala: ko je tebi mama, koga najviše voliš?

To je vec bilo glupo, pa se ne sjecam što se dalje dogadalo. Ne pamtim jesmo li otišli u Zaostrog, jesmo li tamo išli u slasticarnicu na kolace ili smo išli u gostionicu na oru koju sam ja kao na reklamama zvao oratalismaribor. Jesmo li sjedili unutra jer mama nije mogla pušiti na zraku ili smo sjedili vani jer nije bila toliko nervozna da bi morala pušiti, jesmo li se vratili istim putem, preko plaže, ili smo išli magistralom… Ništa, ništa, ništa se od svega toga ja više ne sjecam. Sve poslije pitanja ko je tebi mama, koga najviše voliš ja sam zaboravio i nikada se necu sjecati. Taj je dio moga života mrtav. Ubila ga je mama.

Petnaest godina kasnije, bilo mi je vec dvadest dvije, posvadao sam se u kampu na mrtvo ime s Natašom. Tako si odvratan dok govoriš sa mnom! rekla je pretvarajuci lice u gadenje. Nitko prije ni poslije nje nije to znao ciniti, pretvoriti baš sasvim cijelo svoje lice, ukljucujuci i uši, u gadenje. Meni bi se noge podsjekle od užasa. Moja draga postajala je cudovište. Nije tada bila gadna i odvratna, niti se pretvarala u gnojni cir zbog kojega bih svaku dragu na svijetu ostavio. Njeno lice postajalo je gadenje, kao što u filmovima strave i užasa dijete postane štakor. Obicno bih je u tom trenutku uhvatio za rame, privukao bih je sebi, ona se otimala i otimajuci se ponovo vracala svoje staro oblicje. Morala bi se nasmijati i vratiti se jer se Nataša uvijek vracala.

Ali toga dana na Korculi ja sam bio bijesan. Okrenuo sam se i poceo koracati. Vec kod petog koraka nisam znao kamo idem, htio sam se zaustaviti, ali nisam mogao, nije bilo smisla u daljem koracanju, no kakva bi smisla imalo da stanem, i tako sam išao, išao, išao… I, naravno, bio povrijeden jer Nataša nije pošla za mnom. Ostala je ispred šatora ili gdje je vec bila. Nije mi spustila ruku na rame. To nikada nije ucinila, niti ce ikada uciniti. Želio sam je mrziti zbog toga.

Kad si na otoku koliko god bio bijesan i ne znao kamo ideš, na kraju ceš doci do mora. Zaustavio sam se na nekim stijenama, oštrim kao konacna odluka, ispred valova koji su bili jako uznemireni jer je pokraj otoka upravo prolazio veliki brod. Na brodu su se vidjeli mali ljudi koji nekome mašu. Osjetio sam se usamljenim jer nisu mahali meni. Ili sam se tako osjecao iz desetog razloga, ali dobro pamtim da sam se osjecao upravo tako i da sam tada osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.

Bože dragi, šta ja to sebi radim! rekao sam naglas ili sam samo pomislio, ne znam, jer sam vec trcao natrag, preko stijenja, pa kroz borovu šumu, pa kroz kamp, zapinjuci preko konopaca i gazeci po tudim rucnicima. Nataša više nije bila ispred šatora. Nije bila ni unutra. Trcao sam do cesme. Ugledao sam je s desetak metara, i cesmu i Natašu. Nataša je prala velik okrugao paradajz. Neki su ljudi stajali iza nje. Nisam imao vremena za zaustavljanje. Nisam mogao ništa promijeniti. Ja sam trcao, dugo trcao, sad mi se cini da sam trcao satima, a najduže tih deset metara. Zapamtio sam svaki trenutak, svaku kap koja je zalijevala masnu površinu paradajza i njezine ruke, svaku kap koje je kapnula ispred njenih stopala. Pred cesmom je, kao i u svim kampovima na Jadranu, bilo blato. Nisam usporio ni preko blata. Prskao sam sebe, one ljude i nju koje se pocela osvrtati. Trajalo je dugo, to prskanje i osvrtanje, ali se nije stigla okrenuti, nije stigla vidjeti tko to stiže, nije znala da sam to ja, da se bacam na nju, da padamo u blato, paradajz joj ispada iz ruku, da ispušta malen, kratak krik, da ležim iznad nje, da ležim na njoj i cvrsto je stežem.

Pusti me sad vec! pazeci dobro da nijedna rijec, nijedan glas, ne zvuce grubo, nego da sve u tom trenutku, i tijelo, i kosa, i blatnjava odjeca, i disanje odaju nju koja želi da ostanem. Ja je nisam mogao pustiti jer mi se cinilo da ce nestati, kao što je nestalo sve ono, davno kod Zaostroga. Htio sam da šuti, da bude tu, besmrtna u tom trenutku i više nikad, u blatu pokraj cesme, u kampu na Korculi, pola metra od paradajza koji ce ostati napušten i kojega se više nitko nikada nece sjecati. Paradajz je umro cim je ispao iz njezinih ruku.

Vec sledeceg trenutka, Bože blagi, prošlo je još pet godina. Nataša je bila u Beogradu, a ja sam bio u Sarajevu. Trajao je rat. Rat moga života, jedini koji pamtim i jedini u kojem cu, sva je prilika, i poginuti, iako sasvim živ, neokrznut, citav, kao Ahil kojega cak ni u petu nije pogodilo. Nisu radili telefoni. Bio sam u Jevrejskoj opštini kod Drvenije mosta, oko mene su bili ljudi koji cekaju vezu, ispred mene radioamater s nekim cudnim aparatom, kao iz Drugog svjetskog rata. Iz aparata se cuo šum svih svjetskih mora i svih brodoloma. Odjednom sve to. A izmedu valova probijao se glas. Glas je govorio: Ona pita kako si?

Obracam se radioamateru: Dobro, kako si ti? Radio amater skoro proguta mikrofon: Dobro je, kako je ona, ponavljam dobro kako je ona, prijem. I opet lomljava starih brodova, grohot valova, užas mornara: Ona je dobro, šta da mu pošalje? Neugodno mi je što pedeset ljudi sluša moj razgovor. Naginjem se i na uho govorim radioamateru: Pošalji mi novina i slanine! On se nevidljivo stresa od daha u svome uhu i nastavlja: Neka mu pošalje novina i slanine, ponavljam novina i slanine! Jevrejska opština se glasno nasmijala, valjda zbog novina, a glas s one strane šumio je: Misli na njega i moli ga da se cuva! Došlo je vrijeme kad je razgovor morao biti završen. Ljudi su cekali na svoj red, a ja sam morao izvgovoriti još jednu recenicu, onu koja vrijedi više od svake šutnje i koja bi morala uciniti isto ono, mislio sam, što je ucinio zagrljaj u korculanskom blatu. Bio sam užasnut pred rijecima, rijecima, rijecima što sam ih mogao reci, što ih nisam morao reci, što su se rasipale kao pijesak iz razbijenoga sata, kao živa na drvenome podu kemijskog kabineta, kao sitna smrt koja raste u meni, smrt paradajza pokraj cesme, tad sam ga se sjetio, tog paradajza, a mislio sam da je umro, ne nije, pojavio se posljednji put, dok ispada iz njezinih ruku, vraca se meni, evo sad usred skoka u prazno jer s druge strane više nema nikoga, nema ni mene, ni kampa, ni Korcule, ni svade, ni njezina lica pretvorena u gadenje, lijepo drago gadenje kojega više nema… Nisam primakao usne muškome uhu, niti sam šaptao. Rekao sam glasno, kao da smo zbilja tu, u njezinoj dnevnoj sobi, sami jer je general otišao sa ženom na more: Volim te najviše na svijetu! Radioamater se okrenuo prema meni. Prvi put u životu vidio mi je lice. Otkako smo se sreli bio sam mu za ledima. I vjerovatno me više nikad nece vidjeti. To ceš reci sam, šapnuo je, skinuo slušalice, a ja sam sjeo na njegovo mjesto. U slušalicama šum je bio još mnogo jaci. Nisam znao kamo idu moje rijeci, niti tko ih sluša, u kakvim se valovima gube i ima li igdje mirnoga mjesta s kojega se one mogu cuti cisto, onako cisto kako ce još samo sada biti izgovorene: Nataša, volim te najviše na svijetu!

Jevrejska opština plakala je kao nakon dobre predstave. Plakali su svi, i muško i žensko. Jedna recenica rasplakala je tolike ljude. Ta recenica je, istina, bila važna, ali samo onome tko ju je tada izgovarao i njoj koja ju je cula, svi drugi komotno su mogli spavati toga trenutka ili cackati nos, ili pucati iz pušaka, ili se moliti Bogu, ili izgovarati neke opcenite istine i rijeci koje mogu spasiti svijet, ali su plakali, valjda zato što su se tada opraštali od svojih života jer ih je jela još jedna mala smrt. Nijedno od uplakanih lica danas ne pamtim.

Ne pamtim te važne trenutke, zaboravim cim kažem ovoga se moraš sjecati. Život bi bio dug kad bih se više sjecao. Zaboravio sam skoro sve. Osim ono kad trcim od obale do kampa ili ono kad pazim da mama ne kaže labrnja. Drugo je nestalo. Nestale stvari dijele se na one koje sam mogao sacuvati i one koje su se pretvorile u niz mojih malih smrti. Te su smrti kao sive mrlje na nekoj davnoj geografskoj karti. Nitko ne zna što je tamo, ako nije još jedna Indija. Mogao sam sacuvati recenicu volim te najviše na svijetu, ali nisam znao kako se to radi ili nisam želio znati da mi strah nije najbolji saveznik u životu. Nataša je još neko vrijeme bila u Beogradu, a onda je otišla u Kanadu jer se ja više nikada nisam javio. Pokušavao sam u novim okolnostima govoriti volim te najviše na svijetu i osjecao sam se obicno kao radioamater koji prevodi rijeci preko voda i mora, pa svako ja postaje on, a svako ti postaje ona. Ili tako nekako. U svakom slucaju, nitko više nije plakao.

Malopre, ukljucim radio, bog te pita koja stanica, ali naša svakako nije, kao ono svira pjesma Mama Leone. Opet sam se sjetio mirisa mora, mirisa borovine i mirisa maslinova ulja u isto vrijeme. I svega što je iz mirisa nastalo. Ne znam kakve veze ima ta pjesma, ali sigurno ima jer dolazi iz necega što sam zaboravio, iz neke od onih malih smrti. Tu Mamu Leone trebalo bi negde smjestiti, ali ne znam gdje i kako jer u ovome što pricam nema više mjesta. Nije ga nikad ni bilo. Moja mama u meduvremenu je postala prava, odrasla mama, a ja sam sada vec njezin sin. Nikako predak. Više ne govori labrnja, ali nekad to tako zvuci.

Miljenko Jergovic

Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece.

Postoje tri velike strasti. Alkohol, kocka i vlast.Od prve dvije ljudi se mogu izleciti, od trece nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je. Kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali, koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa, zajedno kao kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je lepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna. I ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni brzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo i vežuci vlast uz Boga, ucvršcuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio. ako ne postanu smetnja i pretnja drugim mocnicima. Ruše ih uvjek na isti nacin, objašnjavajuci to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, izdajom prema vladaru, a nikom to ni na um nepada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast kao nocni leptir na plamen svijece.
Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti nece.

Meša Selimovic
Tvrdjava

Joe Average needs help

Dzo Evridz (Joe Average) je prosecni homosapiens sa svim vrlinama i manama koje to genetsko nasledje donosi. On se pita, za sve sto radite, ako se bavite sirokim masama, njegovo misljenje vam je najvaznije. Nije bitno da li ce doktor nauka znati da se na vasem sajtu snadje, bitno je da to moze da uradi prosecan korisnik… bolno je sto je prosecan internet korisnik, bar kod nas, jedva odmakao od majmuna, dakle, ko se seca Odiseje, nas Joe Average je onaj simpaticni dlakavi mladic koji udara kosku o kosku.

Udri Dzo nek pucaju koske!

Dzo je u dilemi… treba mu pomoc, jako mu je vazno i resenje za problem mu treba jebeno hitno*…

Ako ovo citate, realne su sanse da ste gledali crtace u isto vreme kad i ja, ili pre, a kako se oni kod nas menjaju svakih 100 godina sto se javnog servisa tice, gledali smo isto… Secate se, u tim crtacima cesto su se pojavljivali simpaticni mladici poput naseg pacijenta… Secate se kako se u crtacima odnos izmedju mladih i zaljubljenih jedinki se svodio na suptilan udarac golemom tojagom upucen od strane muzijaka u celenku zenke, da bi nakon toga usledilo romanticno odvlacenje do jazbine neznim ali odlucnim cimanjem za kosu… Anyway.. znate li nekog ko bi u realnom zivotu uspeo nesto odvuci u jazbinu na taj nacin?

Dzo, jarane, think, jebes ga.. think!

Vi ste iskusni internet korisnik… Tako je.. Procitali ste sve How To Ask Questions The Smart Way tutorijale o kojima se na vise stranica, ponekad i vise desetina stranica, govori o onome sto se moze reci u cirka 3 recenice… Jel vama to interesantno? Da provedete slobodno popodne citajuci gomilu teksta koji se ponavlja, ekstremno je odbojno napisan i deluje vam ko da citate telefonski imenik ili u najboljem slucaju sudsku belesku…

Ok.. Jasno je da postoji strah od modernih tehnologija, i bas zato pokusavate da svojim korisnicima skrenete paznju gde i na koji nacin da postave pitanja.. ucinite to toliko prisutnim da to samo ako su slepi nece primetiti… ali dzaba… Da navedem neki konkretniji primer… Korisniku treba pomoc da instalira forum, recimo phpBB … Uzmimo samo naziv teme da se ovaj post ne otegne previse…

Korisnik X: Kako instalirati phpBB forum?

Iako postoje realne sanse da je na ovo pitanje vec odavno dat odgovor, recimo da to nije slucaj i da je tema sasvim korektno postavljena… Korisnik X je shvatio poentu… Korisnik X je statisticka greska.

Korisnik A: Hitno! Molim vas pomozite!
Korisnik B: Aaaaaa nece! Help help help help!
Korisnik C: Kako?
Korisnik D: Jooooj! Ne radi!!!!

and so on…

Zasto ljudi?
Zasto niko ni ne pokusava da postavi inteligentno pitanje?

Will be continued… once… maybe…


* jebeno hitno – Cetvrti stepen gradacije – 1. hitno – 2. hitnije – 3. najhitnije – 4. jebeno hitno – 5. hitno u pm.