Ako me ona ljubi, u sta verujem i sto znam,zasto se ne odluci, zasto se ne odvazi da pobegne i da se baci u moj zagrljaj? Ona bi to trebala uciniti, pomisljam katkad, ona bi to mogla uciniti. Kad se nesto pokrene u predvorju, gledam prema vratima. Neka udje. Mislim i nadam se. Ah, pa kad su moguce stvari nemoguce pomisljam u sebi, mora da su i nemoguce moguce. Neka nocu kad se probudim, kad svetiljka baca nesigurno svetlo kroz spavaonicu, neka tada njezin lik, njen duh, tek jedna slutnja o njoj, probledi, priblizi se, obujmi me, samo za trenutak, [...]
Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odrasloga čovjeka, a ne tugom djeteta. I naučiš da sve putove moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće. [...]
Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne cita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi. Lagno umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvaca pomoc. Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajuci si svaki dan ista ogranicenja,onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usudjuje odjenuti u novu boju,onaj koji ne prica sa ljudima koje ne poznaje. Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija; onih koje daju sjaj u ocima i napuštenim srcima. Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije [...]
Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednacen damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta ce biti sutra, važan je ovaj cas blaženstva bez misli… Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tudih ljubavi bice kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konacnost. Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreca. Da li je mogu zadržati? …. Sna je ono što se [...]
Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gadenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ružno podsjecanje na trajnost ljudskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rodaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvek ima, lici na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe rijeci, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlacno, kao što ponekad covjeku [...]
Ona mi namiruje izgubljeno i dobijam vise nego sto sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su skupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste. Njoj priznajem sve sto ja nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrijednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Stvorio sam je kao divljak svog kumira, [...]
Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne cita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi. Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvata pomoc. Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajuci sebi svaki dan ista ogranicenja,onaj koji ne menja rutinu, onaj koji se ne usuduje odenuti u novu boju,onaj koji ne prica sa ljudima koje ne poznaje. Lagano umire onaj koji beži od strasti i njenog vrela emocija; onih koje daju sjaj u ocima i napuštenim srcima. Lagano umire onaj koji ne menja svoj život kada nije [...]
Covek ne mrzi drugog coveka nego samo ako ga se boji, i zato mrznja i strah idu naporedo. Ako se covek, naprotiv, ne boji svog protivnika, onda ga i ne mrzi, nego ga prezire. Stoga su ljudi koji puno mrze uopste strasljivci, i imaju zensku cud i osetljivost… Mrznja zaslepljuje i najpametnijeg, tako da ovaj obnevidi za sve vrline koje bi mogao imati njegov protivnik; a ovo znaci unizenje koliko za srce toliko i za razum onog koji mrzi. Smatrajuci opasnim i najbezazlenijeg, on smatra najgorim i najnevinijeg. Mrznja tako izopaci i najsiri um, poremeti i najbolje obrazovanje, i iskvari [...]
Do kraja mog života dva me dana nikada više nece brinuti. Prvi dan je juce, sa svim svojim greškama i suzama, lažima i porazima. Juce je prošlo i zauvek izmaklo mojoj kontroli. Drugi dan je sutra, sa svojim zamkama i pretnjama, opasnostima i tajnama. Dok sunce opet ne bude izašlo, nemam udela u sutrašnjem danu, jer nije se još ni rodio. Uz Božju pomoc, ovaj današnji dan mogu da savladam ako na to koncentrišem sav svoj trud i energiju! Samo ukoliko mu dodam teret ove dve zastrašujuce vecnosti,juce i sutra, postoji mogucnost da pokleknem pod njihovim opterecenjem. Nikada više! Ovo [...]