Već duže vreme, mnogi ljudi me mole da malo sredim i uredim ovo moje ćoše koje, popularno nazvano blog. Ovo mestašce koristio sam, i ubuduće ću koristiti da neke lepe misli i odlomke otrgnem od zaborava… da nekoga inspirišem… podsetim na nešto čega se vredi sećati.
Elem… potrudio sam se da barem malo ovo mestašce uredim, a njegova koncepcija neće se značajno menjati… Biče sitnijih promena, sa tehničke strane, u budućnosti, ali krupnih rezova neće.
Do nekog drugog vremena, kada možda budem imao više prilike da se posvetim pisanju.
Ali sta je secanje koga se ne secamo? Ili, da podjemo jos dalje: ne secamo se upamcenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zasto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zasto ne produziti i dalje od rodjenja taj dosadasnji zivot? Kad mi vec nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one vec nevidljive za mene, kad nemam moc da ih dozovem, ko mi kaze da u toj meni nepoznatoj masi nema i takvih koje poticu iz vremena daleko pre moga ljudskog zivota? Kad mogu u sebi i oko sebe da [...]
„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima [...]
Moja usta su izgovorila i izgovarace ocenas hiljade puta i na dva jezika koji su mi bliski, ali ja ga samo delimicno razumem. Jutros, prvog jula 1969, hocu da pokusam molitvu koja ce biti licna, ne nasledjena. Znam da se radi o poduhvatu koji zahteva iskrenost vecu nego sto je ljudska. Ocigledno je, na prvom mestu, da mi je zabranjeno da nesto trazim. Traziti da noc vise ne pada na moje oci bila bi ludost; znam hiljade osoba koje vide, a nisu narocito srecne, pravedne ili mudre. Tok vremena je potka sacinjena od posledica i uzroka tako da traziti neku [...]
Jadni ljudi. Ne mogu reci da mi se gade, ali me napunjaju neizmernim milosrdjem. Od svih tajni ljudskoga zivota jednu sam misteriju shvatio. Najveca nasa muka u zivotu proizlazi odatle sto smo vecno sami, a sva nasa nastojanja, svi nasi cinovi teze za tim da izmaknemo toj samoci.
Od nekog vremena patim, zivinski patim jer sam shvatio, jer sam otkrio uzasnu samocu u kojoj zivim, a znam da je nista ne moze dokoncati, cujes li, nista! Sto god pokusali, sto god ucinili, kakav bio i polet nasih srca, doziv nasih usana i zagrljaj nasih ruku-uvek smo sami, sami. Otkako sam osetio [...]
„(Pravozastupnik je besan) Idiot. To je to. I nista drugo. I sve sto se moglo pricati ili izmisljati samo potvrdjuje ono sto je svako mogao opaziti od prve. Obican idiot. Samo sto on ima pravo da se krece slobodno, da govori sa ljudima, da potpisuje akta i da stvara nesrece. Jer, izgleda da lekari svrstavaju te tipove tako u bezopasne. Dobro. To je njihova stvar. A kad bi se, umesto da se ljudi zadovoljavaju njihovim misljenjem, zatrazilo i misljenje ovakvih kao sto smo mi koji mozda nesto vise znamo o ljudskom rodu nego sva ta gospoda sa fakulteta … Jer, [...]
„Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, pretvaraju one u dragulj“ (Richard Shanon, u Müller, 86). I u mojim ranama rastu biseri. No oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama. Kad stišcem zube da bih grcevito zatvorio svoje rane, ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me cesto zaboli. Tada osetim svoju nemoc da je se rešim. Ona ce ostati u meni, sve ako i zaraste. No ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi. Tamo gde sam ranjen, tamo sam i živ, [...]
Svako od nas ocekuje neverovatna iznenadjenja koja donosi zivot. Cak i onaj koji to nikada ne prepozna. Skrivena ispod njegovih misli, jeste ideja koja ce mu u jednom trenutku doneti, odnekud, najneverovatniji poklon, koji ce sve promeniti i uciniti njegov zivot uzbudljivim i zabavnim kakav nikada nije bio.
I kada se nadjemo pred osobom koju smo, kako nam se cini, prepoznali, mislimo da je on ili ona to cudesno iznenadjenje koje smo ocekivali.
- A nije?
- Tacno. Ponekad uvidimo da smo napravili pogresnu identifikaciju. Ali ako se to ne dogodi, posle nekog vremena pocinjemo da mislimo kako osoba koju smo prepoznali nije [...]
„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima [...]
„…U aprilu je bilo sedam godina kako šljakam na pumpi…
To vam je ona mala pumpa na izlasku iz grada, sa desne strane, ako idete starim putem za Beograd.
Odavde, naravno…
Ako idete starim putem za Beograd iz nekog drugog mesta, onda je pomalo komplikovano da objašnjavam.
Nije to od presudnog znacaja…
Pumpa, uglavnom, radi non-stop, a ja uglavnom radim u trecoj, od 22 do 06, na licni zahtev. Više volim tako.
Nigde nikog…
Ponekad, doduše, samoupravljaci provale da ce poskupeti benc, pa otegnu kolonu kao futoški svatovi. Kad se tako zakuva, zujim kao mali Japanac.
Inace, laka nirvana. Kao na granicnom prelazu u prijateljsku Albaniju. Van sezone…
Govorili [...]
Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odrasloga čovjeka, a ne tugom djeteta. I naučiš da sve putove moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće. [...]
(Pravozastupnik je besan) Idiot. To je to. I nista drugo. I sve sto se moglo pricati ili izmisljati samo potvrdjuje ono sto je svako mogao opaziti od prve. Obican idiot. Samo sto on ima pravo da se krece slobodno, da govori sa ljudima, da potpisuje akta i da stvara nesrece. Jer, izgleda da lekari svrstavaju te tipove tako u bezopasne. Dobro. To je njihova stvar. A kad bi se, umesto da se ljudi zadovoljavaju njihovim misljenjem, zatrazilo i misljenje ovakvih kao sto smo mi koji mozda nesto vise znamo o ljudskom rodu nego sva ta gospoda sa fakulteta … Jer, [...]
Kad su njih dve na smenu u kupatilu oprale zube i povukle se u spavacu sobu, otpio sam malo bredndija, legao u krevet i redom se prisecao sta se sve desavalo tog dana od jutra do veceri. Dan mi se nekako oduzio. Unutrasnjost sobe i dalje je bila osvetljena belom mesecinom. U spavacoj sobi, u kojoj su bile usnule Reiko i Naoko, sve je bilo tiho, i osim povremenog skriputanja kreveta, nije se cuo nikakav zvuk. Malene geometrijske figure treperile su u tami mojih zatvorenih ociju, a u usima mi je odzvanjao odjek Reikine gitare, ali to je kratko potrajalo. [...]
Tako sam, tokom svoga života, dolazio u vezu sa mnoštvom ozbiljnih ljudi. Dugo sam živeo medju odraslima. Video sam ih iz neposredne blizine. To nije baš mnogo popravilo moje mišljenje o njima.
Kada bih sreo nekoga od njih ko bi mi izgledao malo visprenijim ispitivao bih ga na svom crtezu broj 1, koji sam uvek nosio sa sobom. Hteo sam da saznam da li je on zaista sposoban da razume. Ali uvek bi mi odgovarao:“To je šešir.“ Tada mu ne bih pricao ni o zmijskim carevima, ni o prašumama, ni o zvezdama. Govorio bih mu o bridžu, golfu, politici i kravatama. [...]
Jedan stari sufu prodavao je sve i svasta da bi zaradio za zivot. Ostavljao je utisak priglupog coveka, jer su mu ljudi cesto placali laznim novcem ili su mu govorili da su vec platili, iako to nije bila istina, ali on je uvek verovao ljudima na rec.
Kada mu je kucnuo sudnji cas, pogledao je ka nebu i rekao:
„Gospode, toliko sam laznih para primio od ljudi, ali ih nikada nisam osudio zbog toga, ogranicio sam se na misao da ne znaju sta cine. I ja sam moneta bez vrednosti, zato, molim te, nemoj me osudjivati“
Tada je zacuo glas:
„Kako je moguce osuditi [...]
Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila. Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, [...]
„Cega se to vas dvojica igrate?“
„Nicega“, rekao sam. „On se boji, a ja mu cuvam strah“
“ A šta je on tebi, kad mu cuvaš strah?“
„Brat“, rekao sam.
I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste.
„A koga se to bojiš?“ upitao je Mileta.
Mile je cutao i gledao u zemlju.
„Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojnice“, kazao sam dižuci se i dalje na prste kao da cu poleteti.
Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari.
„A ti se ne bojiš?“
“ Svako ko je mali mora [...]
Kada covek dublje zagleda u dusu sveta lako shvati da na svetu uvek postoji jedna osoba koja ceka onu drugu,bilo to nasred neke pustinje ili nasred nekog velikog grada…
I kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste,sva proslost i sva buducnost gube svaki znacaj…i samo postoji taj trenutak…
Paulo Koeljo – Alhemicar
Mi se ne poznajemo, mi saznavaoci, sami sebe ne poznajemo: ima to svog dobrog razloga. Nikad mi sebe nismo trazili – pa kako bi se i moglo dogoditi da jednog dana sebe nadjemo? S pravom je receno: „Gde je vase blago, onde ce biti i srce vase.“ Nase blago je tamo gde su kosnice naseg sananja. Stalno smo na putu ka njima; kao rodjenim krilatim zivotinjama i skupljacima duhovnog meda stalo nam je zapravo samo do toga da – nesto „donesemo kuci“ . Inace, sto se tice zivota, takozvanih „dozivljaja“ – ko se od nas sa dovoljno ozbiljnosti odnosi prema [...]
…neki kamen, neki list, neka nepronadena vrata; nekog kamena, nekog lista, nekih vrata: Isvih zaboravljenih lica.
Goli i sami došli smo u izgnanstvo. U njenoj mracnoj utrobi mi nismo znali lice naše
majke; iz tamnice njenog tela došli smo u neiskazanu i nesaopštivu tamnicu ovoga sveta.
Ko od nas poznaje svog brata? Ko je od nas sagledao u srce svoga oca? Ko od nas nije ostao zauvek zatocen u tamnicu? Ko od nas nije zauvek stranac i sam?
O pustoši gubitka, u vrelim lavirintima, izgubljen, medu sjajnim zvezdama na ovom najzamornijem tavnom ugarku, izgubljen! Secajuci se nemo, tražimo silni zaboravljeni jezik, izgubljeni kraj staze [...]