I bilo je jasno da je volim

… Napravio sam joj četiri scene u restoranu. Ovde restorani imaju nečeg starinskog, bar ovi na koje ja nailazim. Imam čulo za kafane. U sebi neprekidno, dok pijuckam, mrmljam Štrausa.
Zamislite, ona kaže da ne voli ruske romanse. Kad sam joj pevušio – ništa. Slegne ramenima i kaže: ne podnosi ruski jezik. Suviše joj je mek. Onda sam čitavo prepodne govorio samo ruski.
Počeo sam sa Blokom, vikao Majakovskog tako da je svima bilo neprijatno, a malaksao sa Jesenjinom. Naredio sam joj da počne da uči ruski.
Izvinio sam se ljudima za okolnim stolovima i, od dvanaest, pa nadalje, govorio sam samo engleski, ali sam sve reči izvrtao i lagao da su to američki slengovi. Održao sam joj predavanje o sedamnaest slengova. Zamolili su nas da iziđemo iz kafane.
Na ulici smo se posvađali, onda smo se dugo ljubili, i bilo je jasno da je volim. Zato i mislim da vam nikad više neću pisati. Uostalom, zar nije tako bolje. Kad umrete, podići ću vam divan spomenik i napisati: ona je trpela mene.
Ima jedna pesma za decu, Preverova, koja kaže: „Žirafe pevaju, ali pošto su žirafe neme, pesma ostaje u njihovoj glavi.” Tako je i sa mnom. Možda ću vam i govoriti neke reči, ali, kako sam za vas od danas nem, pisma će ostajati u mojoj glavi.
Od sutra – ništa. Ni razglednice.

Mika Antic

Ja idem kroz dolinu senki…

Zaista! Ja idem kroz dolinu senki… i gle izmedju tih tamnih draperija gde se zvuci pesme izgubiše izadje jedna mračna i neodredjena senka, senka kakvu bi mesec, kada je nisko na nebu, napravio od čoveka. Ali to je bila senka ni od čoveka ni od boga, niti ma od koje poznate stvari. I drščući i za malo medju draperijama sobe, ona se najzad zaustavi, u punom izgledu, na površini vrata od bakra. Ali senka je bila bez oblika, neodredjena, i bila je senka niti čoveka niti boga, ni boga grčkog, ni boga hadejskog, niti ma kog boga egipatskog. I senka je stajala mirno na tučanim vratima, ispod luka i svoda, i nije se kretala, niti je rekla ijednu reč, nego je tu zaista i ostala. I vrata na kojima je senka stajala bila su, ako se dobro secam, čelo nogu mladoga Zoilusa u pokrovu. Ali mi, nas sedmorica u društvu, kada smo videli senku, kako je izashla izmedju draperija, nismo smeli da je pravo posmatramo, nego smo oborili oči, i gledali smo stalno u dubine abonosovog ogledala. I najzad ja, Ojnos, rekavshi tiho nekoliko rechi, zapitah senku za njeno prebivalishte i za njeno ime. I senka odgovori:”Ja sam Senka, i moje je prebivalište blizu katakombi Ptolomejskih, a kod onih mračnih dolina Jelisijuma koje se graniče sa gadnim kanalom Haronovim.” I onda mi, sedmorica skočismo sa nashih sedišta u užasu, i stajasmo drshčući i tresući se, i prenerazeni, jer zvuci u glasu senke ne behu zvuci ma koga jednog bica, nego mnozine bica, i menjajuci se u svojim naglascima od slova do slova, padali su tužno na naše uši, u dobro poznatim i dobro zapamćenim naglascima mnogih hiljada naših umrlih prijatelja. 

Edgar Alan Poe

Da vam kažem nešto o psima

Da vam kažem nešto o psima. Bilo je to jednog od onih dana na 40 stepeni Celzujusa dok sam oznojen, bolestan, delirican, mamuran, jurcao okolo. Zaustavio sam se kod neke male stambene zgrade ispred koje je, na plocniku, bilo sanduce. Otkljucao sam ga. Ni zvuka u blizini. Onda sam osetio kako mi se nešto zabija medju noge. Dobro me nataklo. Okrenuo sam se i video odraslog nemackog ovcara, njuške dopola zavucene u moje dupe. Jedan škljocaj i odoše mi jaja. Odlucih da ti ljudi ne dobiju poštu toga dana, a možda i nikad više. Covece, mislim stvarno je šljakao tim nosem. Njuš! Njuš! Njuš!

Vratio sam poštu u kožnu torbu i onda veoma polako napravio polukorak napred. Nos je pratio. Napravio sam još jedan polukorak drugom nogom. Nos je pratio. Onda sam polako, sasvim polako, napravio pun korak. Onda još jedan. Onda sam stao. Nos je bio napolju. A ovaj je stajao i gledao u mene. Možda nikad nije onjušio ništa slicno, a ja nisam znao šta da radim.

Tiho sam otišao.

Carls Bukovski ‚‚Post Office“

Nove lampe za stare

Sedim…
Pokusavam da se setim sta se za ovih 360+ dana desilo…
Mnogo podeljenih emocija…
Izgubio sam nekoliko dragih ljudi…
Upoznao nekoliko predivnih da zalece bol…
Ocuvao i produbio prijateljstva…
Na profesionalnom planu vrlo lepo napravio…
Presao u supertesku kategoriju kada je borba za bolje sutra u pitanju…
Video i cuo neke vazne ljude nakon mnogo vremena…
Poceo da se ozbiljnije rvem sa birokratijom…
Shvatio da mi se umece pripovedanja primecuje samo u tragovima… Nekad bilo, sad se spominjalo…

Ova 2007. nije bila tako losa…
Ipak, 2008. mora biti bolja…
Na meni ostaje da uradim sve sto mogu da to i bude tako…

Krecemo veceras, pa dokle stignemo…

Hvala dragi prijatelji i kolege za sve lepe trenutke u prosloj godini…
I kada sve prodje, takve stvari cu pamtiti…

I on pode u svijet da nade broncu

Jedne veceri dušu mu obuzme želja da pravi kip „Užitka koji traje samo Tren“. I on pode u svijet da nade broncu. Jer misliti je mogao samo u bronci.
Ali sva bronca ovog svijeta bijaše nestala, nigdje na  citavom svijetu nije se moglo naci nikakve bronce, osim bronce kipa “ Tuga koja traje Vjecno “
Taj kip on sam, svojim vlastitim rukama, bijaše napravio i postavio na grob jedinog bica koje je volio u životu. Na grob tom mrtvom bicu koje je volio postavio on taj kip, svoje vlastito djelo, da služi kao znak ljudske ljubavi koja ne umire i kao simbol ljudske tuge koja traje vjecno. I on citavom svijetu ne bijaše druge bronce osim bronce tog kipa.
I on uze taj kip koji je stvorio i stavi ga u veliku pec i predade ga vatri. I od bronce kipa „Tuga koja traje Vjecno“ napravi on kip „Užitka koji traje samo Tren“

Oscar Wilde

Brod u magli

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
„Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh „drugaricu“ i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: „Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili“. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san – cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.“
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
„Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi – ljudi, mi – treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac – iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!“

Khalil Gibran

Da mi je samo pet minuta da budem na vlasti…

Mi smo, zaista, genijalan narod!
Zaustavite prvog slucajnog Beogradjanina na ulici i pitajte ga hoce li da bude gradonacelnik, upravnik Narodnog pozorista ili direktor nuklearnog instituta; pristace istog casa bez razmisljanja, cak ce biti pomalo uvredjen sto ga tek sada zovete da vam bude sef, a tolike godine nije radio nista, niti se icim bavio.
Na prste bi se mogli izbrojati oni koji ne bi pristali da budu selektori fudbalske reprezentacije, ambasadori ili predsednici Srpske akademije nauka. Cak i oni bez zavrsene srednje skole pristajali su da budu urednici najpoznatijim srpskim piscima i da im popravljaju stil i misli. Pola Beograda je duboko uvredjeno sto im jos niko nije ponudio da srede saobracaj ili urbanizam.
Svako bi napravio bolju kucu u kojoj stanuje od arhitekte; zbog toga ni u jednom gradu na svetu nema toliko zastakljenih terasa, zazidanih vrata ili prometnutih soba u kuhinje.
Cuvena beogradska recenica „Da mi je samo pet minuta da budem na vlasti… “ najrecitije govori o njihovoj urodjenoj zednji za vladanjem nad drugima.
Svi znaju, bolje od vas, sta je za vas bolje!
Svi bi da vas menjaju i da vam komanduju.

Momo Kapor – 011

People I respect – Eric Cantona

Eric Cantona – Zato sto je dosao u zemlju koja je izmislila fudbal i pokazao im kako se igra srcem i mudima. Zato sto je bio najveci kada je to bilo najteze i zato sto 10 godina nakon sto se povukao navijaci i dalje uzvikuju njegovo ime. Zato sto je na Old Traford doneo titulu nakon 26 godina. Zato sto je debeli celavi francuz koji je od Giggsa, Scolesa i klinaca koji su 10 godina nosili igru Mancestera napravio ljude. Zato sto je u karijeri promasio 2 penala i u oba slucaja odmah dao gol iz igre da se iskupi. Zato sto je od 17 puta koliko je penale sutirao u Unitedu, golmane poslao po burek 16 puta. Zato sto je znao i levom, i desnom i glavom, a najvise srcem. Zato sto je svaka utakmica bila vredna gledanja. Zato sto je otisao kada je bio najveci. Zato sto je radio prave stvari i nikad se nije zbog toga izvinjavao. Zato sto je bilo mnogo fudbalera ali samo jedan Eric. Zato sto je kralj.

About him:
„We stayed at the Croydon Park hotel,’. ‘So we got up in the morning and I’ve got me suit on – the nuts, know what I mean? I knock on Eric’s door and he’s standing in jacket, white shirt, long collars like that [he gestures to describe long, pointed collars], unbuttoned so you can see his chest. „Eric, you can’t go to court like that“, I told him and he says, „I am Cantona, I can go as I want“. (Ince about Cantona before he entered court)
„Collar turned up, back straight, chest stuck out, he glided into the arena as if he owned the fucking place. Any arena, but nowhere more effectively than Old Trafford. This was his stage. He loved it, the crowd loved him“ (Roy Keane, Cantona’s successor as Manchester United captain.)
„I think he is the best player I ever played with, and probably ever seen“ (Ryan Giggs on Eric Cantona)
„We`re just very grateful he`s here. He`s such a great player. I`m still pinching myself. A player like that only comes along once or twice in a lifetime, and you don`t leave him out or put him in the reserves. You
respect his skill. Eric is the brainiest player I`ve ever seen, he see’s such a lot when he has the ball. The big thing he has given United is the ability to make attacks count, not waste good positions until the
right option appears, and we now finish almost every move with an effort on goal.
The other thing is his ability to release players, even when the pass doesn`t look on. If you make the run Eric will probably get you the ball.“ (Sir Bobby Charlton)
I’d give all the champagne I’ve ever drunk to be playing alongside him in a big European match at Old Trafford. (George Best)

By him:
„When the seagulls follow the trawler, it is because they think sardines will be thrown into the sea“.
„I didn’t study; I live. You can’t study these things – life teaches them to you. You don’t find them in a book… I’ve read a lot of Socrates on page three of the Sun.“
„Sometimes in life one experiences an emotion which is so strong that it is difficult to think, or to reason. Sometimes you get submerged by emotion. I think it’s very important to express it – which doesn’t necessarily mean hitting someone. I am very mistrustful of people who are constantly overintellectualising things. It kills passion. You have to allow yourself to lose control from time to time.“
„I feel close to the rebelliousness and vigour of the youth here. Perhaps time will separate us, but nobody can deny that here, behind the windows of Manchester, there is an insane love of football, of celebration and of music.“
„When you are a rich man you are proud to own a Rolls Royce and when you are a poor man you are proud to own a Renault“
„France does not deserve Auxerre… England deserves Auxerre “
„The Irish public should bow to the feet of Roy Keane, not slate him as he is the best player they will ever have to boast“
„After his first training session in heaven, George Best, from his favourite right wing, turned the head of God who was filling in at left-back. I would love him to save me a place in his team – George Best that is, not God.“
„I am God.“
„I might have said that, but on the whole I talk a lot of rubbish.“
„I don’t play against a particular team. I play against the idea of losing.“
„An artist in my eyes, is someone who can lighten up a dark room. I have never and will never find difference between the pass from Pele to Carlos Albert in the final of the World Cup in 1970 and the poetry of the young Rimbaud, who stretches ‘cords from steeple to steeple and garlands from window to window’. There is in each of these human manifestations and expression of beauty which touches us and gives us a feeling of eternity.“

Tema sa mnostvom slika i klipova – ovde 

Suština se očima ne da sagledati

… Zatim dodade:
Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatićeš da je tvoja jedinstvena na svetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruže.
Vi uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu.
Ruže su se osećale veoma nelagodno.
Lepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovek ne može da umre za vas. Naravno, običan prolaznik poverovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavoleo. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti. Zato što je to moja ruža.
I on se vrati lisici:
Zbogom, reče joj on…
Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.
Suština se očima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
Vreme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocenom.
Vreme koje sam uložio oko moje ruže… reče mali princ da bi zapamtio.
Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne treba da je zaboraviš. Ti si zauvek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu…
Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.

Antoine de Saint-Exupéry

Koja su kola to bolja od Moskvicha*

„Ne, necu se vratiti. Otisao sam jos pre dvanaest godina, a ovde, u Estersundu, vec sam osam. Imam porodicu. Vidite onog beloglavog decaka tamo? Da, lici. I jeste Svedjanin. Moja zena ga je rodila kao devojka, pre mene; drugi su ovde obicaji. Dao sam mu svoje prezime; oca ionako nije znao. Sad se zove Arne Sretenovic. Jedva se naucio da izgovori celo svoje ime. Ucim ga da govori srpski. I, da vidite, ide mu od ruke, dosta je bistar. Vec cetiri puta sam ga slao, zajedno s njegovom majkom, burazeru Vladi u Beograd. Poneli bi i pare, razume se. Burazer ih je sa svojima – on ima cercicu i sincica – slao na more. A kako bih inace objasnio zasto ih saljem? Ovi blesavi Svedjani misle da je Jugoslavija citavo jedno more. Ne bi mogli ni da zamisle da je neko bio u Jugoslaviji a da nije bio na moru. I ja kad podjem, oni kazu: „On je otisao na svoje more. On ne moze bez svog mora.“ Meni je ovde lepo. Pre cetiri godine zena i ja smo nekako skupili malo para, uzeli kredit i poceli da dizemo kucicu izvan grada. Ovde je to veliki luksuz. U Beogradu sam ziveo medju dusanovackim kucercima, pa bih to hteo i tu. Kucica mi je skoro gotova. Nije jos sasvim gotova zato sto se ja oko toga bas i ne lomim previse. Stalno nesto oko nje ili po bastici prckam. A i ova ti je zemlja nekako jalova; tek sto se jedan sneg skine, vec pocinje da se sprema drugi. Leta, onog naseg, tako reci i nema. I uvek se nadje nesto posla.
Moj klinac me obozava; a ne mogu da kazem, volim i ja njega. Jedanput, prolazim ulicom, a on stoji s nekim svojim drugarima i hvali se: „Moj stari je u Jugoslaviji bio sampion. Novine su o njemu pisale.“ A ja nisam bio jugoslovenski prvak. Bio sam prvak Srbije, dve godine, u velteru i polusrednjoj. I svearmijski prvak u srednjoj, kad sam sluzio vojsku. A svojoj majci Arne kaze: „Kad smo ono letos bili u nasoj Jugoslaviji…“
Kad smo se Inge i ja uzeli, zeleo sam da imamo decu. I rekao sam joj: „Ako mi ne rodis klinca, ostavicu te.“ Ali u pocetku nismo mogli. A posle, kad je presla tridesetu, nekako je pocela da se boji. Naravno, jos za to nije kasno, jos ona moze da rodi. I ako bih navalio, rodila bi ga. Ali onda sam pomislio: mozda bih bar tog straha mogao da je postedim? I rekao sam: „Inge, ti se, izgleda, bojis da rodis?“ Ona kaze: „Ne znam cega se vise bojim: toga da rodim ili toga da ces me ostaviti. Znas sta mi je lekar jos onda bio rekao. A meni je sada vec trideset i cetiri.“ „Pa, u redu“, rekao sam. „Mozda nam vise dece i nije potrebno. Dosta nam je nas Arne. Ako se ti slozis.“ A ona pocela da mi ljubi prljavu bluzu.
Volimo se ja i moja Inge. Istina, ne onako kao da nam je osamnaest ili dvadeset. Ali – volimo se. Pomalo kao drugari. Pomalo mozda kao invalidi. Ali volimo se. I ne pricamo mnogo o tome.
Na Dusanovcu sam isao s najlepsim curama. Bio sam zvezda. Lomile su se oko toga koja ce vise da trza na mene. I pravile sebi reklamu ako bi isle sa mnom. „Ona ide s Ljubom Sampionom“, govorile bi. A moja Inge nije lepa, ima kracu nogu i vanbracno dete. Kad je imala dvanaest godina, slomila je nogu. I ostala joj je kraca, za tri santimetra. Nije nista strasno, ali – primecuje se. Tako je i Arnea rodila. Mislila je da ce to tipa zadrzati. A tip sacekao da se on rodi, pa nestao. I, cudna stvar, volim je. Nekad sam cure stalno menjao. A nju cak ni ne varam. Valjda sam omatoreo. Trideset i osma mi je.
Moja Inge ume da bude i dzandrljiva, kao i sve ostale blesave zene. Ona isto ume da zakera: „Opet si uneo blato u kucu! Zasto ne brises noge?“ I: „Opet te tvoje blesave novine!“ I: „Ovde si mi se popeo s tvojim sindikatom!“ I uopste. Po tome su nam, kao sto vidite, obicaji isti. Ali kao sto sam ja naucio da postujem svedske, i ona se naucila da postuje nase. Nekad, u Jugoslaviji, voleo sam da zvalavim. Ni oko cega. Otkako sam otisao, medjutim – prvo jezik, a onda i sve drugo – postao sam cutljiv. Ovde svet, uostalom, i nije bas mnogo pricljiv. I kad dodjem kuci neraspolozen ili ljut, ili kad me uhvati moje ludilo, i cutim, ona me ne dira. cuti i sama. Nije to za zenu bas mnogo prijatno, ali moja Inge i to podnese. A kad me prodje, onda mozemo po starom. I, mada takve stvari ipak retko cinim – obicno gledam da im pomognem na neki drugi nacin – kad neki nas covek, iz Jugoslavije, ovde bas zaglavi, ja ga i kuci odvedem. A narod ovde nije los, ali, nekako, tvrd je na paru: otac za sina ne zna, sin za majku, svako ima svoju racunicu i svoju kasu. I retko jedan drugome u kucu zalaze. A moja Inge nas docekuje s osmehom i kaze tipu srpski: „Mi volimo nasa Jugoslavija.“ I pere mu prljave gace, i kuva mu pasulj sa slaninom i sarmu, i prebira po nasem vesu i odvaja mu moje stare kosulje: dok se malo ne snadje. I kad nas je prosle godine jedan takav bio pokrao – nista strasno: drpio jedno moje odelo i neke sitnice, ali ja sam se jeo kao Mesec: eto kakvi smo! – ona mi kaze: „Nemoj da se sekiras. Sav je bio propao, jadnik. Mi cemo zaraditi drugo.“
Pre dve godine sam se opet bio zapio – desava mi se to povremeno – i, onako pijan, samo sam seo za volan i odjurio pravo za Jugoslaviju. Osam dana nisam dolazio na posao. I mirno sam primio otkaz. Kriv sam, sta imam da se bunim? Ali moj sindikat se pobunio; a ovde je sindikat veoma jak. „On“, kazu, „ima pravo da vidi svoju domovinu. On ima pravo da vidi svoje more. Kakva smo mi zemlja ako nasem najboljem radniku ne mozemo da dozvolimo da vidi svoje more?“ A ja, kazem, nisam imao pravo, a nisam imao ni volje nikoga da molim, iako mi se posao bas nije menjao: svih osam godina sam u istoj fabrici. I lepo im, ljudski kazem: „Sta se, bre, zezate? Kakvo more, kakvi bakraci! Niti sam na more isao niti koji djavo. Bio sam se nazdrekao. Zato bi me i u mojoj Jugovini najurili.“ „A ne“, kazu oni. „Svoje dousnike zato ne otpusaju. Otpustili su te zato sto si sindikalista. A uz to ti si jos bio i bolestan! Mi to mozemo i da dokazemo! Ne smeju zbog toga da te otpuste.“
Glavu dajem ako je iko od njih ista od toga shvatio. Oni prosto misle da smo svi mi udareni, keve mi! I kad prodju ovuda i cuju kako urlicemo nase pesme i ovakve suze valjamo, oni misle – nismo citavi. ‘Leba mi, veze nemaju. Ali, ovako rezonuju: ako si ti lud, slobodno i to mozes da budes, i imas pravo na to, samo nemoj da napravis neki izgred. A za mene su ovako mislili: taj sigurno jeste udaren, ali kad to njemu dodje, on predoseti, pa sedne u kola i ode u njegovu ludu Jugoslaviju. Je li napravio neki saobracajni prekrsaj ? Nije. Je li ucinio nesto drugo? Nije. E, pa onda, u redu! Zar za nas nije jos i bolje sto je otisao?
I prilicna se guzva oko toga napravila. cak su i neke sindikalne novine pocele da me brane – izlazi ovde jedan takav listic: on je, kazu, bio bolestan. Dosao neki dasa iz tih novina. „Ma, jok“, kazem mu ja, „niti sam bio bolestan niti je uopste potrebno da se oko toga pravi neka guzva. Naci cu drugi posao.“ I stvarno sam to odmah mogao. Ali onda mi moja Inge kaze: „Kazes da si kriv. A ja tebi opet kazem da mi to ne mozemo da razumemo. Kako mozes da budes kriv? Ne mozes da budes kriv. Bio si bolestan! Jer kad neko usred radnog vremena iznenada zaustavi masinu, baci kombinezon i ode u fabricki klub i tamo za tri sata popije dvadeset flasa piva, i poslovodu, koji dodje da ga pozove da se vrati, otera u materinu i gadja praznom flasom, a onda, onako u kosulji po hladnoci, sedne u kola i nekud odjuri, tako da mu zena i dete pet dana ne znaju gde je, i tek se petog dana, ko zna koliko daleko odatle, negde u Austriji osvesti i javi telegramom, i zatim se mirno vrati kao da se nista nije ni desilo, onda to stvarno niko zivi ovde ne moze da shvati. Ko to ovde radi? Ko je to ovde ikad uradio? I bas zato sto ne mozemo da razumemo, mi moramo da mislimo da si bio bolestan. To je – kao nekakva menstruacija. Kod vas ih, izgleda, imaju i muskarci. I kad ih vec imaju, imaju i pravo na njih. Zato, pusti ti njih neka oni to samo teraju, nemoj ih zadrzavati.“
I stvarno su me vratili. A kad sam prvi put dosao na posao, samo sto mi na ulazu nisu slavoluk bili postavili…“

Kada su cvetale tikve – Dragoslav Mihajlovic

Naslov: * Ilija Cvorovic, Balkanski Spijun (Glumi: Danilo Bata Stojkovic – R.I.P.)

Zabluda… iliti kako ubiti komarce*

Crosspost sa bureka iz teme koja je uvod + interni pravilnik Web development ~ Hosting ~ Web zarada foruma. Post je napisan kao odgovor na sve cesce pijavice koje se pojavljuju na forumu, uhvate se jedne teme i onda ocekuju da ih neko vuce okolo i crta im svaku mogucu glupost kako da urade.

Moderator: Procitaj uputstvo, sedi nauci, pa onda kreni da radis…

User X misli u sebi: Ti si ovo napravio da se izivljavas, zasto neces da pomognes kad te pitam…

Realnost…

Web portali, forumi, galerije su ozbiljne stvari u koje su neki ljudi ulozili, dane, nedelje, mesece zivota…

Da bi dosli do znanja koje im je potrebno da sednu razvijati tako neki software bile su im potrebne takodje nedelje i meseci, nekad i godine ucenja…

To nije za svakoga….
Za one kojima gornja recenica nije jasna i zele detaljnije pojasnjenje…
To nije za lenje – neodgovorne – neozbiljne.
Kome i to nije jasno, znaci da nije za njega.

Razumem da nemaju svi potrebu da znaju html/css/php/sql/asp/perl/whatever… nekima je dovoljno i ono za sta je napravljen user friendly ili idiot friendly interface.. par klikova i stvar resena… ali.. ako vec hocete da imate nesto posebno, ako hocete da „budzite“ i menjate onda cete ili morati da se zadovoljite ogranicenom kolicinom pomoci u vidu „uzmi ovo, zameni ovde, klikni ovde – Radi“, ili da, jeli (oh kako to bolno zvuci) sednete i naucite nesto… to je vas projekt = to je vas problem, a ako uspe to je vas uspeh.

Pitanja koja postavljate se uglavnom resavaju kroz citanje uputstva… zasto to kazem…
1. Dokumentacije proizvoda te vrste.. foruma, portala… su uglavnom vrlo detaljne i obimne… ono sto u njima nema u 99% slucajeva moze se naci na zvanicnom sajtu na forumu ili knowledge bazi ili faq ili kako god da se ta sekcija tamo zove.
2. Opste je poznata cinjenica da je PHP manual najbolje moguce uputstvo i baza resursa za ucenje PHP-a.. a po pravilu i sto se ostalih jezika tice stvar je slicna.

Ono sto nema u upuststvima u novih 99% sanse nacicete googlajuci 10ak minuta sa par razlicitih kombinacija logicnih kljucnih reci…

To je vas posao.. citanje i ucenje je vas posao… na nama je da resimo poneki problem na koji naidjete a koji zaista drugim putem ne mozete lako resiti… na nama je da vas uputimo gde da se informisete na neku temu.. nije na nama da vas ucimo.

I za kraj…. osvrt na jednu stvar koja me je do bola iritirala poslednjih nekoliko godina… korisnik dodje i kada ga posaljes na neki sajt vezano za njegov problem.. tehnicki problem ili oko sajta ili oko racunara … i njegov komentar.. ima li to na srpskom…

Ovako… ja nemam nista protiv da neko ne zna Engleski.. za mnogo zanimanja nije potreban i uglavnom nicemu ne sluzi.. ali ako zelite da se bavite makar i u slobodno vreme racunarima.. pritom ste pismeni i uglavnom ste deca koja ga imaju i u skoli svakih 2 dana… a muzika i filmovi koji vam se serviraju takodje su prakticno iskljucivo na engleskom… naucite… ako necete ugasite kompjuter idite cuvajte ovce, bavite se slikanjem, poezijom, vajanjem, bavite se necim drugim ali za racunare je poznavanje toga podjednako bitno kao i posedovanje same masine.

Niko od vas ne ocekuje da govorite engleski ko maternji i da vam je izgovor savrsen.. nikoga nije ni briga kakav vam je izgovor i koliko ga dobro znate.. ali ako uz recnik niste u stanju prosecan tekst iz novina ili uputstvo razumeti lepo batalite kompjuter… ili naucite.. sto ce vam jako tesko pasti…
*A sto se komaraca tice… ekstremno koristan tekst ovde