Da, neki put se najdrskija misao, misao na prvi pogled nemogućna, toliko jako učvrsti u glavi da je čovek najzad smatra kao nešto ostvarljivo. I ne samo to: ako je ta ideja u vezi s nekom jakom, strasnom željom, onda je čovek, bogami, smatra, na kraju krajeva, kao nešto fatalno, neizbežno, unapred odredjeno, kao nešto što nikako ne može da ne bude, što se mora dogoditi. Može biti da je u vezi sa tim jos nešto, nekakva kombinacija predosećanja, neko neobično naprezanje volje, samootrovanje svojom sopstvenom maštom; ili možda još nešto drugo, ne znam. Dostojevski – Kockar
Bio sam zbunjen; nisam znao šta da radim. Najzad dođoh na jednu misao; i rekoh u sebi, idem da napišem to pismo – i onda ću videti da li ću moći da se pomolim bogu. I da vidite čudo, odmah sam se osetio lako kao pero, i moja zabuna je bila prošla. Uzeh list hartije i olovku, zadovoljan i uzbudjen, i sedoh i napisah: Gospodjice Votson, vaš odbegli crnac Džim nalazi se ovde, dve milje naniže od Pajskvila, a uhvatio ga je g. Felps, i on će vam ga predati ako pošaljete nagaradu. Hak Fin Laknulo mi je i prvi [...]
Zaista! Ja idem kroz dolinu senki… i gle izmedju tih tamnih draperija gde se zvuci pesme izgubiše izadje jedna mračna i neodredjena senka, senka kakvu bi mesec, kada je nisko na nebu, napravio od čoveka. Ali to je bila senka ni od čoveka ni od boga, niti ma od koje poznate stvari. I drščući i za malo medju draperijama sobe, ona se najzad zaustavi, u punom izgledu, na površini vrata od bakra. Ali senka je bila bez oblika, neodredjena, i bila je senka niti čoveka niti boga, ni boga grčkog, ni boga hadejskog, niti ma kog boga egipatskog. I senka [...]
…“I pre nego što sam uspeo da otpakujem svoj rodjendanski poklon, cuo sam u paketu zvonjenje, tako da sam odmah pogodio da je rec o mobilnom telefonu. Uzeo sam ga i cuo glas svoje žene koja mi uz gromoglasan smeh cestita rodjendan sa telefona iz spavace sobe. Te noci ona je želela da razgovaramo o životu: o godinama koje smo proveli zajedno i o svemu tome. Ali je insistirala da to radimo preko telefona, tako da je otišla u spavacu sobu i odande me pozvala u dnevni boravak, gde sam se ja nalazio s mobilnim okacenim o pojas. Kad smo [...]
U kafani mi dobacuju bjež’te otalen, okupatori. Jednom mi jedan pride. Oklen si. Iz Bgd. Uhvati za revere lako, ali dovoljno neprijatno. Šta vi još tražite ovdje, majku vam srpsku. Pijan je, vidim, i spontano guram njegove ruke, a on tad baš jace gura me, pribija do zida. Ostala kafana ništa, kao da gledaju jeftin americki krimic, nekoliko glasova podrške njemu, da, tako je, šta ce u kavani, i uopce ovdje u Saraj’vu, našoj Bosni. Ma neka idu samo, nek se najzad skinu, kaže drugi glas, pusti ga, prenece tamo. A ovaj mene još jace steže uza zid, dohvata flašu, [...]
Da, neki put se najdrskija misao, misao na prvi pogled nemogucna, toliko jako ucvrsti u glavi da je covek najzad smatra kao nesto ostvarljivo…I ne samo to: ako je ta ideja u vezi s nekom jakom, strasnom zeljom, onda je covek, bogami, smatra, na kraju krajeva, kao nesto fatalno, neizbezno, unapred odredjeno, kao nesto sto nikako ne moze da ne bude, sto se mora dogoditi. Moze biti da je u vezi sa tim jos nesto, nekakva kombinacija predosecanja, neko neobicno naprezanje volje, samootrovanje svojom sopstvenom mastom; ili mozda jos nesto drugo, ne znam… Kockar, Dostojevski
Smrt mi je zavrtela glavu jer nisam voleo da zivim : time se objasnjava uas koji mi je ulivala. Time sto sam je poistovetio sa slavom, postala je moje opredeljenje. Hteo sam da umrem; ponekad bi se od uzasa sledilo moje nestrpljenje: ali to nikad nije dugo trajalo; moja zdrava radost ponovo bi se pojavila i ja sam cekao na trenutak da blesne munja koja ce me sagoreti do kostiju. Teznje usadjene duboko u ama su planovi i bekstva nerazlucno povezani i u ludom poduhvatu da pisem kako bih opravdao svoje postojanje lepo vidim da je, i pored hvalisanaj i [...]
“zgovorite vi sami one reci koje godinama ne prestaju da odjekuju u mojim nocima, i koje cu najzad izreci na vasa usta : “O, devojko, baci se jos jednom u vodu, da bih imao po drugi put mogucnost da spasem nas oboje! Po drugi put, he, kakva nesmotrenost! Pretpostavite, dragi maestro, da nas uhvate za rec! Morali bismo to i sprovesti u delo. Brrr ..! Voda je tako hladna! Ali, ne bojmo se! Prekasno je sada, uvek ce biti prekasno. Srecom!’ Alber Kami “Pad“.
Zlo i nesreca ne dolaze od Boga, nego od coveka. Sve bede medu ljudima to su nesrece koje ucini covek samom sebi, ili urade ljudi jedan drugome. U prirodi nema sreca i nesreca, nego ima samo smrt i život. Covek je najveca štetocina na zemlji. Sve velike stvari izgraduju samo veliki ljudi, a ljudske gomile samo ruše; mali ljudi sve sravnjuju sa zemljom. Koliki je covek rušilac po instinktu, to su svagda pokazivali ratovi. Šta je sve uradio u Rimu Alarik samo za tri dana boravka, i Genserik za cetrnaest dana, bar ako je verovati hrišcanskim piscima. Ali šta su [...]
Obrazovanje, gospodo, moralno i intelektualno svakog pojedinca uglavnom je njegovo vlastito delo. kako bi se inace moglo desiti da mladici koji su imali sasvim iste mogucnosti cesto postižu tako razlicite rezultate i imaju sasvim suprotnesudbine? Razlika u darovitosti ne rešava to, jer ta razlika vrlo cesto ide u prilog razocaranog kandidata. Videcete kako izlaze iz istoh koledža, a ponekad i iz kruga iste porodice, dva mladica ; za jednog od njih tvrde da je genije visokog reda, a za drugog da nije iznad osrednjosti; a ipak cete videti kako genije tone u siromaštvo, neznanost i bedu, dok srednjak teško i [...]
Veliki uspeh u životu imaju ćutalice. Oni ulivaju poverenje ljudima s kojima rade, jer mnogi ljudi u ćutanju drugog vide i svoju sigurnost. Čovek može da naškodi drugom čoveku ili promišljenim rđavim delom ili nepromišljenom rečju; a ćutalica se smatra bar kao čovek koji ne škodi svojom neopreznom rečju. Zatim ćutalica ne traži ni od drugog čoveka briljantnu konverzaciju, niti naročitu rasipnost duha, i zato je on za druge odmoran, zbog čega izgleda i dobar. Ljudi koji mnogo govore, škode i sebi i drugom; kad su i najsjajniji kozeri, oni su sami ipak prva žrtva tog svog talenta. Jer im [...]
Postaje neophodno da se pažnja evropskih vlada skrene na jedan naoko tako sićušan događaj da ga te vlade, izgleda, ni ne zapažaju. Evo tog događaja: ubijaju jedan narod. Gde? U Evropi. Postoje li za to i svedoci? Postoji jedan, a to je čitav svet. Vide li to i vlade? Ne. Nacije imaju nad sobom nešto što je ispod njih, a to su vlade. U izvesnim trenucima taj besmisao bode oči: civilizacija je u narodima, a varvarstvo u vladama. Je li to varvarstvo hotimično? Ne, ono je prosto-napro-sto profesionalno. Ono što ljudski rod zna, to vlade ne znaju. To dolazi otuda [...]