Svaki je čovjek priča za sebe

Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. A dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci u kojima ubijamo vrijeme. To je način prenošenja mudrosti. To su trenuci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućoj moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovo poslušati svoje priče.

Većinu priča koje nam pričaju danas, napisali su romanopisci i scenaristi, glumili su ih glumice i glumci, to su priče koje imaju početak i kraj, priče koje nisu stvarne. Priče koje možemo jedni drugima pričati nemaju početak ni kraj. One su sjedalo u prvom redu na predstavi stvarnog iskustva. Iako se događaju u različito vrijeme i na različitim mjestima, imaju jednako ozračje. Na neki način, to su priče i o nama samima.

Stvarne priče traju. U trenutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za kontemplaciju, vremena za razmišljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča.

Sve dok se ne zaustavimo ili, češće, dok nas nešto ne zaustavi, nadamo se da ćemo neki životni događaj „staviti“ iza sebe te da ćemo nastaviti živjeti. Kad se zaustavimo, shvatimo da će određena životna pitanja biti s nama dok smo živi. Ponavljat ćemo ih iznova i iznova, svaki put s novom pričom, svaki put s velikim razumijevanjem, sve dok ne postanu dio naših blagoslova i mudrosti. To je način na koji nas život uči životu.

Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti. Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.

Rachel Naomi Remen – Priče koje iscjeljuju

Opijajte se

Treba uvek biti pijan. Sve je tu: i početak i kraj mudrosti. Da ne biste osećali strašno breme
Vremena koje vam slama pleća i povija vas prema zemlji, treba da se opijate bez predaha.
A čime? Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam je volja. Ali opijajte se.
Pa ako se katkad, na stepeništu kakve palate, na zelenoj travi u nekom jarku, u sumornoj samoći svoje sobe probudite, kad je pijanstvo već popustilo ili nestalo, zapitajte vetar, talas, zvezdu, pticu, časovnik, sve što juri, sve što huči, sve što peva, sve što govori, zapitajte koji je čas; i vetar, talas, zvezda, ptica, časovnik, odgovoriće vam: “Čas je da se opijate! Da ne biste bili mučeničko roblje Vremena, opijajte se bez prestanka!  Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam je volja“

Opijajte se – Šarl Bodler

 

Opojen treba uvijek biti

Opojen treba uvijek biti. U tome je sve: početak i svršetak mudrosti.Da ne osjećate strahovit jaram Vremena, koji vam tišti ramena i prigiba vas zemlji, morate se bez daha opajati.
A čime? Vinom, poezijom ili krepošću – kako vam drago. Ali opajajte se.
Pa ako se ponekad probudite na stepenicama kakve palače, na zelenoj travi jarka, u sumornoj samotinji svoje sobe, kad je pijanstvo već malo popustilo ili sasvim prošlo, pitajte vjetar, val, zvijezdu, pticu, uru, sve što bježi, sve što jeca, sve što putuje sve što pjeva, sve što zbori, pitajte koliko je sati.I vjetar, val, zvijezda, ptica, ura odgovorit će vam “ Čas je da se opajate! Da ne budete mučenici i robovi Vremena, opajajte se bez prestanka! Vinom, poezijom ili krepošću — kako vam drago.

Charles Baudelaire

Jedini put koji vodi napred

Jedna neobicna ali jednostavna tajna mudrosti svih epoha uchi nas da i najmanji chin altruizma, svaka ljubaznost i davanje obogacuju, a da svaki napor da se osvoje bogatstvo i moc slabi i osiromashuje. To su znali i o tome nas uchili Indijci, grcki filozofi i Hrist, i posle njih hiljade mudraca i pesnika cija su dela prezivljavala epohe u kojima su ziveli, dok su kraljevstva i kraljevi njihovog doba nestali i zaboravljeni. Mozete da se slozite s Hristom ili s Platonom, sa Shilerom ili Spinozom: svuda vrhovna mudrost uchi nas da nisu ni moc ni bogatstvo ono sto nas chini srecnim vec samo ljubav. Svaki altruizam, svako odricanje u ime ljubavi, svako saosecanje, svako davanje sebe izgleda kao gubljenje vremena, kao lishavanje, ali nije: to je obogacivanje i uzdizanje i jedini put koji vodi napred.

Herman Hese – „Umetnost dokolice“