Nikad nema onih koje trazis. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je , da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, ni cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano. Gde ce se zatvoriti taj krug u kom se strast hrani a ne trosi? ‘Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran ni da je umrlo ono sto je proslo. Ali zasto se budi kad mu je najmanje potrebno. Covjek treba [...]
Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude. Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom. Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san. Zive u kosmaru. Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, [...]
Ako me ona ljubi, u sta verujem i sto znam,zasto se ne odluci, zasto se ne odvazi da pobegne i da se baci u moj zagrljaj? Ona bi to trebala uciniti, pomisljam katkad, ona bi to mogla uciniti. Kad se nesto pokrene u predvorju, gledam prema vratima. Neka udje. Mislim i nadam se. Ah, pa kad su moguce stvari nemoguce pomisljam u sebi, mora da su i nemoguce moguce. Neka nocu kad se probudim, kad svetiljka baca nesigurno svetlo kroz spavaonicu, neka tada njezin lik, njen duh, tek jedna slutnja o njoj, probledi, priblizi se, obujmi me, samo za trenutak, [...]
Ali, deca su sada groznija. Agresivnija nego u tvoje vreme. Misliš? Možda za nijansu. Suštinski, doza sadizma, spremnosti da se drugi, slabiji, različit po bilo kome osnovu, zajeda i kinji, predstavlja ljudsku konstantu. U svom čistom obliku ispoljava se kod dečice. Koja ni najmanje nisu naivna. Niti su jagnjad božija, kako ih prikazuje romantičarska pedagogija. Čim počne da im se razvija svest, deca grade svoj svet u malom. Preslikan svet odraslih. Surovost, želja za moći, borba za prevlast, sve to postoji u dečijim odnosima. Čak jasnije, jer je nezamaskirano. Već se tu formiraju odnosi – slabi i jaki. Uklopljeni i [...]
Zene mnogo puta same sebe dovode u polozaj jos nizi od onoga u kojem se zene opste nalaze,a koji je,neka mi bude dopusteno da sudim nepristojno, i onako vec nizak, one se kazem,same dovode u polozaj nizi od opsteg polozaja zene i pripremaju svoje jos vece ponizenje dopustajuci unapred muskarcima da ih vredjaju, mada moram priznati, nikako ne vidim razloga da bi to zenama bilo potrebno. Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju [...]
Ali sta je secanje koga se ne secamo? Ili, da podjemo jos dalje: ne secamo se upamcenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zasto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zasto ne produziti i dalje od rodjenja taj dosadasnji zivot? Kad mi vec nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one vec nevidljive za mene, kad nemam moc da ih dozovem, ko mi kaze da u toj meni nepoznatoj masi nema i takvih koje poticu iz vremena daleko pre moga ljudskog zivota? Kad mogu u sebi i oko sebe da [...]
Ponekad me je razum opominjao: Kuda vodi ovo neprestano opijanje? Ali je Dzon Barlikorn znao da ucutka takva pitanja. „Hajde da nesto popijemo,pa cu ti sve objasniti“ ,bio je njegov odgovor.I to je delovalo.Evo primera koji to osvetljava i na koji Dzon nije nikad prestao da me podseca: Dogodio mi se nesrecan slucaj,zbog koga je bila potrebna opasna operacija.Jednog jutra,nedelju dana posle silaska s operacionog stola,lezao sam na bolnickoj postelji slab i umoran.Lekar je stajao kraj postelje spremajuci se da ode.S negodovanjem je gledao cigaretu koju sam pusio. -Trebalo bi da se toga okanite-savetovao je. -Na kraju ce vas oterati [...]
Ne vredi samo postaviti na ulazu u zivot dva stuba i na jedan od njih natpis Put dobra, a na drugi upozorenje: Put zla – i reci onima koji naidju: „Birajte!“ Treba, kao Isus, pokazivati puteve koji sa ovog drugog puta vracaju na prvi, one koji su se na prilazu predali iskusenju; i, narocito, pocetak tih puteva ne treba da bude odvise bolan niti da izgleda odvise neprohodan. Hriscanstvo, sa svojom divnom parabolom, treba da nam preporuci i prastanje. Isus je bio pun ljubavi za te duse koje su ljudske strasti ranile i cije je rane voleo da previja, crpeci [...]
Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome sto joj je rekao, kada se treci put video sa njom, a ona mu je ponavljala: „Ali zasto me ne pustate da cesce dodjem?“ a on, smejuci se, odgovorio udvaracki: „Iz straha da ne patim“. I sada se jos, avaj, desavalo katkad da mu ona pise iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa stampanim zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. „Ovo je pisano u hotelu Vujmon? Zasto li je tamo otisla? I sa kim? Sta se tamo odigralo?“. Setio se [...]
Sve u vezi sa mnom bilo je tako bedno, tako ocajno kao i dan kad sam se rodio. Osim što sam mogao da pijem s vremena na vreme, mada nikad dovoljno . Pice je bila jedina stvar koja je cinila da se covek ne oseca vecito zblanut i uzaludan. Sve ostalo je samo kljucalo i kljucalo, rijuci sve dublje. I ništa nije budilo interesovanje, ništa. Ljudi su bili ograniceni i oprezni, svi isti. A ja moram da živim sa tim govnarima ceo život, mislio sam . Jebo ih bog, svi su imali svoje cmarove i polne organe i usta i [...]
Zacudjuje me uvek, sve dok smo toliko spremni mudrovati o drugim sdrzajima, siromastvo ideja koje imamo o smrti. To je dobro ili je lose. Ja se nje bojim ili je zovem (kazu oni). Ali to takodje pokazuje da nas nadilazi sve ono sto je jednostavno. Sta je plavo i sta da mislimo o plavom? Istu poteskocu predstavlja smrt. o smrti i bojama ne umemo raspravljati. Pa ipak, vrlo je vazan ovaj covek preda mnom, tezak kao zemlja, koji unapred oblike moju buducnost. Doduse, mogu li ja zaista misliti na nju? Kazem sebi : ja moram umreti, ali to nista ne [...]
Nemoj misliti da ovaj svet postoji zbog tebe. Nije svet tek posuda po tvojoj meri. Svet i ti, poput dva drveta koja stoje jedno kraj drugog, stojite uspravno svaki za sebe, ne oslanjajuci se jedan na drugog. Ti znaš da pored tebe stoji naocito drvo zvano svet. Drago ti je zbog toga. Mada on na tebe verovatno i ne pomišlja. Ipak, zasebno od sveta izvan tebe, i u tebi samom postoji jedan svet. Unutar svog bica možeš da zamisliš ogroman polumracni svet. Tvoja svest pociva na granici ta dva sveta. Ono što je važno jeste da spoljni svet sacinjen od [...]