Postoji beskonacno mnogo podjela

…Što se, pak, tice moje diobe ljudi na obicne i neobicne, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne insistiram na tacnim brojcanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi vec po prirodnom zakonu uopšte dijele na dvije kategorije: na nižu (na obicne), to jest, takoreci na materijal koji služi samo za radanje sebi slicnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu rijec.
Tu, razumije se, postoji beskonacno mnogo podjela, ali licne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, uopšteno govoreci, cine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Citava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeci po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zlocini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo razliciti; u vecini slucajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojeceg u ime neceg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti – uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera – to imajte u vidu…
… Prva kategorija je uvijek – gospodar svog vremena, a druga – gospodar buducnosti. Prvi održavaju svijet i brojcano ga umnožavaju; drugi pokrecu svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje…

Fjodor M. Dostojevski – Zlocin i kazna

Srecan je ko ume da voli

Vama je osamnaest godina… vi morate imati ljubavne snove, ljubavne zelje. Mozda su oni takvi da ih se bojite. Ne bojte se! Oni su ono najbolje shto imate! Mozete mi verovati. Ja sam izgubio mnogo time shto sam u vashim godinama vrsio nasilje nad svojim ljubavnim snovima. To ne treba ciniti(…) Covek ne sme nicega da se boji i ne sme smatrati zabranjenim nista sto dusa zeli u nama(…) Moze se prema svojim nagonima i takozvanim iskusenjima postupati s postovanjem i ljubavlju. Onda ce oni pokazati svoj smisao, a svi imaju smisla.
Za ljubav se moze reci isto sto i za umetnost: onaj ko ume da voli samo ono sto je veliko i beskrajno, siromasniji je od onoga koga i sitnica usicuje.

Hermann Hesse

Pricaj nam o prijateljstvu

„Vas drug je odgovor na vase potrebe.
On je polje koje zasijavate s’ljubavlju i kosite sa zahvalnoscu.

On je vas sto i vatra vaseg doma.
Jer mu se priblizavate s’vasom gladju, i trazite ga zedni mira.

Kad vas prijatelj vam ispolji svoju misao, nebojte se ”ne„ u vasoj glavi, niti zadržavajte ”da„.
I kad on ostane u tisini, da vase srce ne prestaje da slusa njegovo srce.
Jer u prijateljstvu, sva mišljenja, sve zelje, sve nade rode se i podijele sa uzitkom i bez mimohoda.

Kad se udaljite od vaseg prijatelja, ne osjecajte bol.
Jer ono sto najviše volite od njega možda je jasnije u njegovom odsustvu, isto kao sto je planina jasnija sa ravnoga za onog ko želi da se popne na nju.

I nemojte da dozvolite da ima u prijateljstvu drugog interesa osim onog koji vas vodi produbljenju duha.
Jer ljubav koja ne trazi vise od otkrica svoje licne misterije nije ljubav, vec jedna zabacena mreza koja samo nakupi beskorisno ribarenje.

Da najbolje od vas bude za vaseg prijatelja.
Ako mora da zna tok vase plime, neka isto zna vasu oseku.
Jer, koji bi prijatelj bio onaj kojeg bi trebali traziti da ubijete vase sate?
Trazite ga da živite sate.
Jer postoji da napuni vasu potrebu, ne vasu prazninu.

I ucinite da u slatkosti prijateljstva bude smjeha i uzitaka podijeljenih.
Jer u rosi malih stvari, srce nalazi svoje svitanje i osvjezi se.”

Halil Gibran

Pravo ispred sebe daleko se ne stize

Trebalo mi je dosta vremena da shvatim odakle je dosao. Mali princ, koji mi je postavljao mnogo pitanja, kao da nikad nije cuo moja. Reci izgovorene slucajno, malo-pomalo su mi sve otkrile. Tako, kad je prvi put spazio moj avion (necu da crtam svoj avion, te je isuvise tezak crtez za mene) on me upita:
-Kakva je to stvar?
-To nije stvar. To leti. To je avion. To je moj avion.
Bio sam ponosan da mu ispricam kako letim. Tada on uzviknu:
-Kako! Ti si pao sa neba!
-Da, priznadoh skromno.
-O! Kako je to cudno…
I mali princ se nasmeja grohotom, sto me je mnogo naljutilo. Zelim da ljudi ozbiljno shvataju moje neprilike. Zatim on nastavi:
-Znaci da i ti dolazis sa neba! Sa koje si planete?
Tracak svetlosti kao da osvetli tajnu njegovog prisustva, te ga upitah iznenada:
-Ti, dakle, dolazis sa neke druge planete?
Ali on ne odgovori. Klimao je lagano glavom gledajuci moj avion:
-Da, zbilja, u ovome nisi mogao doci iz velike daljine…
I on utonu u sanjarenje koje potraja dugo. Zatim, izvadi iz dzepa moju ovcu i predade se posmatranju svoga blaga.
Mozete zamisliti koliko je radoznalosti probudilo u meni to polupoverljivo saopstenje o „drugim planetama“. Nastojao sam da o tome saznam sto vise:
-Odakle dolazis, malisa? Gde je to „kod tebe“? Kuda hoces da odneses moju ovcu?
On mi odgovori posle dubokog cutanja:
-Kutija koja si mi dao ima tu dobru stranu sto moze nocu da joj posluzi kao kuca.
-Naravno. I ako si dobar, dobices i konopac da je danju vezes. I kocic.
Izgleda da je taj predlog zgranuo malog princa:
-Da je vezem? Kakva cudna misao!
-Ali ako je ne vezes, odlutace, pa ce se izgubiti…
Moj prijatelj prasnu u smeh:
-Ali kud hoces da odluta?
-Ma kud. Pravo ispred sebe…
Tada mali princ primeti ozbiljno:
-Nista ne mari, kod mene je sve tako malo!
I sa malo tuge, mozda, dodade:
-Pravo ispred sebe daleko se ne stize

Antoan de Saint-Exupery
Mali Princ

Tvoja i moja misao

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.
Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.
Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“
Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.
Moja me bodri na skromnu sluzbu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.
Moja je prosto nacelo.
Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.
Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.
Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.
Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu – rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.
Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.
Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.
Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

Khalil Gibran

Cetiri sporazuma sa samim sobom

Živio je jednom covjek koji je želio nadici (prevladati) patnju pa je otišao u budisticki hram da nade ucitelja. koji ce mu pomoci.
Upitao ga je: “Budem li meditirao cetiri sata dnevno koliko ce mi godina trebati da prevladam patnju?”
Ucitelj odgovori: “Ako meditiraš cetiri sata dnevno možda ceš za deset godina uspjeti.”
Misleci da bi on to mogao i bolje opet ga upita: A ako meditram osam sati dnevno , koliko ce mi onda trebati?”
Ucitelj ga pogleda I rece: Kada bi meditirao 8 sati dnevno z< 20 godina možda bi prevladao patnju.” “Ali zašto bi mi trebalo više vremena ako bi dulje meditirao svaki dan?” Ucitelj:”Ti nisi ovdje da bi žrtvovao svoju radost ili svoj život. Ovdje si da bi živio, da bi bio sretan I da bi volio. Ako tijekom dva sata možeš dati sve odo sebe, a ti umjesto toga meditiraš osma sati, samo ceš se umoriti, neceš shvatiti smisao i neceš uživati u svom životu. Daj sve od sebe, i možda ceš nauciti da, bez obzira koliko dugo meditiraš možeš živjeti , voljeti i radovati se.“ Don Miguel Ruiz

Brod u magli

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
„Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh „drugaricu“ i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: „Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili“. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san – cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.“
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
„Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi – ljudi, mi – treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac – iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!“

Khalil Gibran

Peta gora

– Sluzio sam jednog Gospoda koji me sada ostavlja u sakama mojih neprijatelja-rece Ilija.
-Bog je Bog-odgovori Levit.- On nije kazao Mojsiju da li je dobar ili zao, rekao je jedino: Ja jesam. Dakle, On je sve sto postoji pod suncem:grom koji razara kucu i ruka covekova koja je obnavlja.
Razgovor je bio jedini nacin da se zavara strah, svakoga casa vojnici ce otvoriti vrata stale u kojoj su se nalazili, otkriti njih dvojicu i ponuditi im jedini moguci izbor:da obozavaju ala-fenicanskog Boga-ili da budu pogubljeni.Pretrazivali su kucu po kucu, preobracajuci ili pogubljujuci proroke.
Mozda ce se Levit odreci vere i umaci smrti.Ali Ilija nije imao izbora:sve se dogodilo njegovom krivicom, i Jezavelja je po svaku cenu zelela njegovu glavu.
Andjeo Gospodnji me je primorao da odem i govorim sa carem Ahavom i da ga upozorim da nece pasti kisa sve dok u Izrailju budu obozavali Vala-rece, kao da moli za oprostaj sto je poslusao ono sto mu je Andjeo govorio.- Ali Bog sporo radi, kad se budu osetile posledice suse, Jezavelja ce vec potamaniti sve one koji budu i dalje ostali verni Gospodu.
Levit ne rece nista. Razmisljao je o tome da li da se prikloni Valu ili umre u ime Gospodnje.
-Ko je Bog? – nastavi Ilija. – Da li to On drzi mac vojnika koji pogubljuju one sto nisu izdali veru nasih patrijarha? Da li je On bio taj koji je postavio jednu tudjinsku princezu na presto nase zemlje, kako bi sve te nesrece mogle da zadese nase pokoljenje? Da li to Bog ubija vernike, neduzne, one koji slede Mojsijev zakon?
Levit je doneo odluku, radije ce umreti. Tada je prsnuo u smeh jer ga pomisao na smrt vise nije plasila. Okrenuvsi se prema mladom proroku pored sebe pokusao je da ga umiri:
-Pitaj Boga licno, kad vec sumnjas u Njegove odluke-rece – Ja sam vec prihvatio svoju sudbinu.
-Gospod ne moze zeleti da budemo nemilosrdno pobijeni-navaljivao je Ilija.
-Bog sve moze. Kad bi cinio iskljucivo ono sto nazivamo Dobrim, ne bismo mogli da ga zovemo Svemogucim, On bi vladao samo jednim delom Vaseljene, a postojao bi neko mocniji od Njega, koji bi nadzirao i procenjivao njegove postupke. U tom slucaju, ja bih obozavao tog nekog, mocnijeg.
-Ako On vec sve moze, zasto ne postedi patnje one koji ga vole? Zasto nas ne spase, umesto sto daje moc i slavu Svojim neprijateljima?
-Ne znam-odgovori Levit. – Ali neki razlog postoji, i nadam se da cu ga uskoro saznati.
-Ti nemas odgovor na ovo pitanje.
-Nemam
obojica ucutase.Iliju je oblivao hladan znoj.
-Ti si prestrasen, ali ja sam vec prihvatio svoju sudbinu-primeti Levit.-Izaci cu i okoncati ovu agoniju. Kad god zacujem neki krik napolju, patim zamisljajuci kako ce biti kad kucne moj cas. Otkako samo ovde , umirao sam vec stotinu puta, a mogao sam umreti samo jednom. Kad vec treba da mi odrube glavu, neka to bude sto pre.
Bio je u pravu. Ilija je slusao iste krike, i vec je patio preko granice svoje izdrzljivosti.
-Idem sa tobom. Umorila me je ova borba za jos nekoliko sati zivota.
Ustao je i otvorio vrata stale, pustajuci da udje sunce i otkrije dvojicu ljudi koji su se unutra sakrili.

Paulo Koeljo

Misao je surovo beznadna.

Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svideo, a ipak je sve polupao.

„Zašto? Zar nije lepo?“ pitali su ga.
„Baš zato“ odgovorio je on. „Toliko su lepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sada.“

Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbežni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg žaljenja.

Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo, uvek ce ostati mogucnost da nam to unište drugi.

Meša Selimovic

Plodovi Zemlje

Gore u pustoši svako godišnje doba ima svoja cudesa, ali stalni su i nepromenljivi tamni, beskrajni zvuci neba i zemlje, opkoljenost sa svih strana, mrak šume, ugodnost drveca. Sve je meko i teško u isti mah, nijedna misao nije tu nemoguca. Severno od Selanro nalazilo se neko sasvim malo jezero, barica jedna, ne veca od obicnog akvarija. Tamo su se koprcale sicušne ribice, koje nikako nisu rasle; živele su i umirale i nisu bile ni za šta, Bože moj, baš ni za šta! Jedne veceri stajala je tako Inger i osluškivala da li ce cuti klepetuše. Nije ništa cula, svugde oko nje vladala je potpuna tišina, ali odjednom je zacula neku pesmu iz akvarija. Bila je vrlo slabacka i skoro necujna, kao da zamire. To je bila pesma sicušnih ribica.

Položaj Selanro je bio vrlo povoljan i stanovnici su svake jeseni i proleca mogli videti divlje guske kako lete preko pustoši, i cuti im krikove i primamljivanje gore u vazduhu; zvucalo je to kao zbrkani govor. I onda bi izgledalo kao da se svet ukocio, sve dok povorka ne bi prošla. Nije li u tim trenucima obuzimala ljude neka vrsta slabosti? Opet bi legli na posao, ali bi najpre duboko udahnuli, – bio ih je dodirnuo dah sa onoga sveta.

Velika cudesa opkoljavala su ih u svako doba. Zimi zvezde, a i severna svetlost, rasplamtelo obzorje, požar gore kod Boga. S vremena na vreme, ne cesto, i ne obicno, ali s vremena na vreme culi bi i gde grmi. Bivalo je to najviše s jeseni, postalo bi tad najednom i mracno i svecano i za ljude i za životinje. Stoka koja bi pasla na obližnjoj livadi, skupila bi se i ostala tako zbijena. Šta to sluša? Ne ocekuje li kraj? I šta cekaju ljudi u svoj toj pustoši stojeci oborene glave dok grmljavina tutnji?

Prolece, – da, sama brzina i raspusnost i ushit; ali jesen! Ona je u ljudima stvarala drukcije raspoloženje. Tada bi se cesto plašili u mraku, pribegavali vecernjoj molitvi, postajali vidoviti i culi predznake. Ponekad bi, u kakav jesenji dan, izišli da nešto doteraju kuci, muškarci možda drva, a žene stoku, koja je sad kao luda tražila i jela gljive, – i vracali bi se u srcu ispunjeni tajanstvenim stvarima. Da li su nehotice nagazili mrava i utisnuli mu zadnji deo tela u stazu, tako da mu se prednji nije više mogao otkinuti? Ili su se suviše približili gnezdu alpijske kokoši, pa je kvocka sikcuci poletela na njih? Pa cak ni veliki vrganji nisu bili bez nekog osobenog znacaja. Covek se ukoci i prebledi kad ih samo i pogleda. Vrganj niti cveta niti se mice s mesta, ali ima nešto u njemu što savladuje, neman je on, lici na pluca koja, gola i neodevena telom, žive svojim posebnim životom.

Knut Hamsun

Ne treba se zavaravati.

Staloženo o stanju valja razmišljati. Ne treba se zavaravati. Gore, po ulicama, vodi se jedan uzaludan rat. Sa drugom okupacijom se mora racunati. Za novo tržište pripraviti. Predvida da ce mu, kao cetrnaeste, i ovaj put ponuditi mesto u opštinskom odboru. ’’To je vaša dužnost prema Beogradu i narodu, kojeg mi Nemci i cenimo i poštujemo, Herr Negovan!’’… Vidi on kako ih ti skotovi cene.
Ali u Odbor ce uci. Dabome. Mora. Drugi sokak u internaciju vodi. A u Odboru može i od neke koristi biti. I sebi i Srbima. Kao prost clan. Nikako za nešto više. Jer, rat ce se završiti. Nema sumnje da ce Antanta ispasti dobitnik. Dobice rat. Ali to još ne znaci da ce ga dobiti i Srbi.
Gore se, izgleda, gine en gros. Ode njegov cardak! Ako. Istorija nije kamen. Istorija je pamcenje. Nije posed samo što se cifrom može izraziti. Što se pamti, to je život. Ono bure, na primer, na kome je sedeo kada je prvi put ugledao divotnu konjokrotiteljku Julijanu i spoznao da je u prometu, da opstojava, da je moguca i druga filosofija osim racunske i simeonske – filosofija konjska.
Istorija je ovaj dušek na kome je pre stotinu godina spavao Simeon Grk, a na kome sada ropce trecepozivac Spasoje. Spavao? Nije to baš sasvim sigurno. Pravio se da spava, možda. Držao oci zatvorene kao da spava, to da, misli Simeon, osmehujuci se. Taj premutez ništa nije radio jasno. Verovatno ni spavao nije kad su ljudi mislili, nego sklopljenih kapaka spekulisao i racunao, a spavao je na divanu, otvorenih i radoznalih ociju, dok su mu iznošene neprihvatljive ponude.
Istorija je njegova Tomanija i njegov Aleksa. Nije kamen. Kamen je istorija samo ako je oko vrata.
-Vidite li, moji gospodine, kako me udesiše? – kaže Spasoje.
-Nije to ništa – odgovara Simeon. – Na psu rana, na psu i zarasla! Samo, kako ti iz štaba ovamo zapade?
-Je*i ga, kako!… Nije bilo veze sa Jalijom… pa pukovnik Lazarevic… Znate pukovnika Lazarevic?
-Ja!
-Kaže… nema ko… nego da ideš ti, Spasoje… Da idem, gospodine… kažem… a mislim… zna li taj u šta me šalje?… Treba kao neki da se povuku… da ne budu zaokoljeni… To ce oni… mislim se… i sami znati… ako su pametni… Ali, šta sam mogao…
-Je l’ boli? – pita Tomanija.
-Daj duvan, gospodo, ako ima… Stigoh baš na jadac… Kakvo povlacenje?… Ni da cuju… Zaribalde se na juriš spremaju… Turiše mi pušku u šake… Kažu, dobro si stigao… Vidim, kažem… Ko kec na devetku u ajnc… Ne pomaže što kukam da sam štablija i neborac… Nema više neboraca, vele… A da strugnem, ne mogu… Stisli me u stroj pred neku kafanu… Mislim da se zove Jankovac…
-Jasenovac. To je tu odma’.
-Neka je, je*o je ja… Izvinite, vidite stanje… Tu nam neki major, grdosija… zove se Gavrilovic… održa govoranciju… Ne znam hocu li znati da vam ponovim… Mislio sam kako da se izvucem… pamet mi pomalo… na drugu stranu bila… Uglavnome, ispalo da tacno u tri sata… imamo da je*emo mater Švabama… kako znamo i umemo… To sam još i razumeo… Zato i ratujemo, oca im… Ali onda on nešto u smisao da nas Vrhovna izbrisala iz spiska živih i uvela u grobljanski… Da smo žrtvovani za spas otadžbine… Kao nema šta da za sebe brinemo… više i ne postojimo… Cekaj, mislim, kako to?… Ocu da se bijem, ali ne dam živog da me ni iz kakvih spiskova brišu i po komandi sahranjuju… Tako ni za Miloša nije bilo… Taman da pitam… jesam li ja to dobro cuo… znate kaka je svuda pucnjava i bubnjanje… kad od… taj major… vikne ’’Živeo Kralj’’… I ja viknem, posle cu se objasnim… Viknem ’’Živeo Kralj’’… i sad ako me pitate šta je posle bilo… ne znam… Znam samo da me ponesoše, majku im je*em… Trco sam, viko… grom me spalio ako znam šta sam radio… Sem da sam nacisto naje*ao…

Borislav Pekic: Zlatno Runo

I ja sam zedan…

Bilo je to osmog dana posle kvara koji mi se dogodio u pustinji, i dok sam slusao pricu o trgovcu ispio sam poslednju gutljaj svoje zalihe vode.
-Ah! rekoh malom princu, tvoje uspomene su vrlo lepe, ali ja jos nisam popravio svoj avion, a nemam vise nista za pice, i ja bih isto tako bio vrlo srecan kad bih mogao da se uputim sasvim lagano nekom izvoru!
-Moja prijateljica lija, rece mi on…
-Mali moj, nije vise rec o lisici!
-Zasto?
-Zato sto cemo umreti od zedi…
On nije razumeo moju misao, te mi odgovori:
-Dobro je kad covek ima prijatelja, cak i kad treba da umre. Ja sam vrlo zadovoljan sto sam imao lisicu za prijatelja…
„Nije svestan opasnosti, pomislih. On nikada nije ni gladan ni zedan. Dovoljno mu je malo sunca…“
Ali on me pogleda i odgovori na moju misao:
-I ja sam zedan… hajde da potrazimo neki bunar…
Napravih jedan umoran pokret: glupo je traziti bunar na srecu, u beskrajnoj pustinju. Ipak krenusmo.
Posto smo satima koracali, cuteci, pade noc, i zvezde pocese da se pale. Primecivao sam ih kao u snu, jer sam imao malu groznicu zbog zedi. Reci malog princa vrzmale su mi se po pameti:
-I ti si dakle zedan? zapitah ga.
Ali on ne odgovori na moje pitanje. Rece mi jednostavno:
-Voda moze biti dobra i za srce…
Nisam razumeo njegov odgovor, ali ucutah… Znao sam da ga nije trebalo ispitivati.
Bio je umoran. Sede. Sedoh pored njega. A posle kratkog cutanja, on dodade:
-Zvezde su lepe, zbog jednog cveta koga covek ne vidi…
Odgovorih „naravno“ i posmatrah bez reci pescane nabore na mesecini.
-Pustinja je lepa, dodade on…
I to je bila istina.. Uvek sam voleo pustinju. Covek sedne na neku pescanu dinu. Ne vidi nista. Ne cuje nista. Pa ipak nesto svetluca u tisini…
-Ono sto krasi pustinju, rece mali princ, to je sto se u njoj negde skriva bunar…
Iznenada shvatih ovo tajanstveno svetlucanje peska. Kad sam bio mali stanovao sam u jednoj staroj kuci, za koju se pricalo da je u njoj zakopano blago. Naravno, niko ga nikad nije nasao, a mozda ga cak nije ni trazio. Ali je njime bila zacarana cela kuca. Moja kuca je duboko u sebi skrivala jednu tajnu…
-Da, rekoh malom princ, bilo da je u pitanju kuca, zvezde ili pustinja, ono sto cini njihovu lepotu nevidljivo je!
-Milo mi je, rece on, sto se slazes sa mojom lisicom.
Posto je mali princ zaspao, uzeh ga u narucje i ponovo krenuh. Bio sam uzbudjen. Cinilo mi se kao da nosim neko krhko blago. Izgledalo mi je cak da na Zemlji nema niceg krhkijeg. Posmatrao sam, na mesecini, to bledo celo, te zatvorene oci, te pramenove kose koji su leprsali na vetru i govorio u sebi: ja ovde vidim samo ljusku. Najvaznije je nevidljivo…
Kako se na njegovim poluotvorenim ustima ocrtavao osmeh, rekoh jos: „Ono sto me najvise uzbuduje kod ovog malog usnulog princa to je njegova vernost jednom cvetu, to je slika jedne ruze, koja traci u njemu kao plamen lampe, cak i kada spava…“ I cinio mi se jos krhkiji. Treba dobro cuvati lampe: najmanji vetric moze ih ugasiti…
I, iduci tako, pronasao sam pred zoru bunar.

Antoine de Saint-Exupéry