A sad me pusti da skupim svoju snagu…

... June 27th, 2009 § 0 comments §

… A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na mirijade života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u ustima, na mirijade mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na rane, na bol slepaca…

“Enciklopedija mrtvih”, Danilo Kiš

Postoji jedna rec

... April 22nd, 2009 § 0 comments §

Postoji jedna rec u koju staje pola veka našeg života. To je rec – najmanji zajednicki sadržatelj. Rec fantom. Nema. Slušamo je od najmanjih nogu. Cujemo je u isto vreme kad i svetu rec: mama! Nema. Ta cetiri slova sadrže citavu istoriju naše bede. Kada ulazimo u trgovinu, mi ne tražimo ono što nam treba, vec pitamo: ima li?
U pekari: ima li hleba? U mlekari: ima li mleka? Na benzinskoj pumpi: ima li goriva? Nema.
Verovao sam da sam do kraja istražio pustoš ta cetiri slova i da me više ništa ne može iznenaditi, ali, evo, stigli smo do samog kraja – ulazimo u banke i pitamo: ima li para?
Nema.
Pokusavam da zamislim Švajcarca kojem u Nacionalnoj banci u Ženevi kažu da nema para! Voleo bih da mu vidim izraz lica u casu kada mu se ruši citav svet…
A nama, ništa! Oguglali smo na rec nema.
“Kada cete dobiti pare?”
“Ne dosadujte, covece! Vidite li da radimo? Otkud znamo kada cemo dobiti? Možda sutra popodne, možda u ponedeljak…”
Hvalimo se jedni drugima kako smo bili srecne ruke, kada u nekoj banci slucajno dobijemo svoj novac i u tome ne vidimo ništa cudno.
Nema se roji i razmnožava.
Nema – ta strašna, deficitarna rec, cija praznina zlokobno odjekuje.
Da li smo svi poludeli?

Momo Kapor

Dugo sam verovao

... August 8th, 2008 § 0 comments §

Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srecnicima ili prokletima, koje su prosto rodene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hocete, bez cvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajucih koliko i pripadajucih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli mocan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuce antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagodavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osecamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pecatom “pripadajucih”. Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer nocu smo potpuno sami, cak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuce, drugacije, odmetnike, cudake.
Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što cu ja reci je: mirno spavaj, dušice. Cvrsto spavaj i lepo sanjaj.”

Salman Ruždi “Tlo pod njenim nogama”

To je šešir.

... April 16th, 2008 § 0 comments §

Tako sam, tokom svoga života, dolazio u vezu sa mnoštvom ozbiljnih ljudi. Dugo sam živeo medju odraslima. Video sam ih iz neposredne blizine. To nije baš mnogo popravilo moje mišljenje o njima.
Kada bih sreo nekoga od njih ko bi mi izgledao malo visprenijim ispitivao bih ga na svom crtezu broj 1, koji sam uvek nosio sa sobom. Hteo sam da saznam da li je on zaista sposoban da razume. Ali uvek bi mi odgovarao:”To je šešir.” Tada mu ne bih pricao ni o zmijskim carevima, ni o prašumama, ni o zvezdama. Govorio bih mu o bridžu, golfu, politici i kravatama. I odrasla osoba bi bila veoma zadovoljna što je upoznala tako razumnog coveka…

Antoine de Saint-Exupéry

Potrazite Zlatne ljude

... February 18th, 2008 § 0 comments §

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila. Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima… Zasto sanjamo. Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora. Zasto ljudi stvaraju pa ruse? Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete? A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina. Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

J. Klepac – Patuljci žive u kuglama

A sad me pusti da skupim svoju snagu

... October 12th, 2007 § 0 comments §

A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na miljarde života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u ustima, na miljatde mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na rane, na bol slepaca…

Danilo Kiš

Najbolje je kad svaka žena mami svog muža

... August 28th, 2007 § 1 comment §

Samo nešto da se razumemo: svakom muškarcu spremaju se razni mamci.S tim da budemo nacisto!I nisu samo oni krivi, nego su krive žene.Mi smo krive.Mi bacamo razne mamace a muškarci se onda hvataju.
Recimo šlicevi!Ja mislim da su razni šlicevi na suknjama strašni mamci za jednog muškarca.Ili recimo, neki preterani dekolte ili mnogo tesne suknje.Sve to skrece pažnju muža sa svoje kuce, svoje žene.I onda se posle cudimo – odakle su karte u džepu?Tako lepo, namame se….
Mi ih namamimo.Ja namamim, recimo tvog coveka, ti namamiš mog i gotova posla.
Najbolje je kad svaka žena mami svog muža
Ali, mnoge žene to zapostavljaju.One misle: muž mi je, šta ima još da se mamimo?I tu se, normalno, najviše prevare.
Jer ako ti neceš da ga mamiš, ima ko hoce.
Je l’ tako?
Gde god pogledaš, na sve strane mamci.

Dusko Radovic

Prekrasna zena

... July 1st, 2007 § 1 comment §

3 godine: gleda se u ogledalo i vidi kraljicu.
8 godina: gleda se u ogledalo i vidi pepeljugu.
15 godina: gleda se u ogledalo i vidi ružnu patkicu (“Mama ja ne mogu ići u školu ovakva!”)
20 godina: gleda se u ogledalo i vidi: “predebela/pretanka sam, premalena/previsoka sam, prekovrđava/preravna mi je kosa”- ali odluči da ipak izađe iz kuće.
30 godina: gleda se u ogledalo i vidi: “predebela/pretanka sam, premalena/previsoka sam, prekovrđava/preravna mi je kosa/ imam previše bora”- odlučuje da nema vremena ništa od toga popravljati i ipak izlazi iz kuće.
40 godina: gleda se u ogledalo i vidi: “predebela/pretanka sam, premalena/previsoka sam, prekovrđava/preravna mi je kosa/ imam previše bora” – ali kaže, “Bar sam uredna i čista” i svejedno izlazi.
50 godina: Gleda se u ogledalo i vidi “Ja sam ono što jesam” i ide gdje god želi.
60 godina: Gleda se i podsjeća sebe na sve ljude koji se ne mogu više pogledati u ogledalo. Izlazi i osvaja svijet.
70 godina: Gleda se i vidi mudrost, smijeh i sposobnost, izlazi i uživa u životu.
80 godina: Ne gleda se više. Stavlja ružičasti šeširić i izlazi kako bi se zabavila i nasmijala.

Možda bi svi trebali ugrabiti ružičasti šeširić ranije i prestati brinuti.

Autor nepoznat

Brod u magli

... March 26th, 2007 § 1 comment §

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
“Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh “drugaricu” i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: “Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili”. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san – cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.”
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
“Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi – ljudi, mi – treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac – iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!”

Khalil Gibran

Prvi covek Rima

... March 25th, 2007 § 0 comments §

Iz gomile iskoraci Sula, ne više u paradnom srebrnom oklopu, vec propisno odeven u togu. Široko se osmehivao, ispružene ruke, citavim svojim bicem u ulozi pažljivog kvestora.
„Gaju Marije, Gaju Marije, nešto si zaboravio!“, viknu glasno, uhvativši Marija i okrenuvši ga neocekivano snažnim stiskom. „Covece, idi kuci i presvuci se!“, prošapta.
Marije otvori usta da se usprotivi, zatim primeti zlurado veselje u ocima Metela Numidskog, i sa savršenim osecajem za pravovremeno dodirnu šakom lice, spusti je i pogleda u dlan, sada crven. „Bogovi!“, uzviknu, komicnog izraza lica. „Iskreno se izvinjavam, uvaženi senatori“, dodade, ponovo zakoracivši ka njima. „Tacno je da žurim da se susretnem sa Germanima, ali ovo je smešno! Molim vas da mi oprostite. Vraticu se što je pre moguce. Zapovednicka odora – cak ni trijumfalna – ne sme se nositi na zasedanjima Senata unutar svetih granica Rima.“ I dok je dostojanstveno prelazio preko Azila prema Arksu, preko ramena dobaci: „Hvala ti, Lucije Kornelije!“
Sula se odvoji od tihih posmatraca i potrca za njim, što u togi nije bilo nimalo lako; njemu to, medutim, pode za rukom, pa cak i da izgleda prirodno.
„Zaista ti zahvaljujem“, rece Marije kada ga je Sula sustigao. „Ali zašto je to uopšte bitno? Sada ce morati da stoje na ledenom vetru citav sat dok ja operem ovo s lica i obucem toga praetexta!“
„Njima je bitno“, rece Sula, „a cini mi se da je bitno i meni.“ Njegove krace noge kretale su se brže od Marijevih. „Trebace ti senatori, Gaju Marije, i zato te molim da ih danas više ne ljutiš! Uopšte im nije drago što su svoju inauguraciju morali da dele s tvojim trijumfom. Zato nemoj da im utrljavaš so u rane!“
„Dobro, dobro!“, Marije je zvucao kao da se miri sa sudbinom. Sjurio se niz stepenice koje su vodile sa Arksa do stražnjeg ulaza njegove kuce, i tako silovito proleteo kroz vrata da je sluga koji je tu cekao pao na leda i poceo prestravljen da vice. „Zacepi, covece, ja nisam Gal, a ovo se dešava sada, ne pre trista godina!“, rece on, pa stade da doziva sobara, suprugu i slugu za kupanje.
„Sve je vec spremno“, rece kraljica medu ženama, Julija, smireno se osmehujuci. „Pomislila sam da ceš doci u žurbi, kao i obicno. Kada ti je vrela, svi cekaju da ti pomognu, i zato kreci, Gaju Marije.“ Zatim se okrenu ka Suli i uputi mu svoj ljupki osmeh. „Dobro došao, brate moj. Zahladnelo je, zar ne? Dodi u moju primacu sobu i zagrej se kraj mangala dok ti ja donesem kuvanog vina.“
„U pravu si, napolju je ledeno“, rece Sula, prihvatajuci krcag od svastike kada se s njim vratila. „Navikao sam se na Afriku. Mislio sam da se neprekidno kuvam, sve vreme dok sam pratio Velikog coveka, ali tek sam sada stvarno nastradao.“
Ona sede nasuprot njega, ljubopitljivo nagnute glave. „Šta se desilo?“, upita.
„O, ti si mu žena“, rece on, s prizvukom gorcine.
„O tome cemo kasnije, Lucije Kornelije“, kaza ona. „Prvo mi reci šta se desilo.“
On se suvo osmehnu, odmahnuvši glavom. „Znaš, Julija, volim tog coveka više nego bilo kog drugog“, rece, „ali mi ponekad dode da ga bacim davitelju u Tulijan!“
Julija se zakikota. „I meni“, rece utešno. „Znaš, to je sasvim razumljivo. On je Veliki covek, a sa takvima je veoma teško živeti. Šta je sada uradio?“
„Pokušao je da ucestvuje na inauguraciji obucen u trijumfalnu odoru“, rece Sula.
„O, dragi moj brate! Pretpostavljam da se pobunio zbog gubljenja vremena i stvorio sebi još gomilu neprijatelja?“, upita odana ali promucurna supruga Velikog coveka.
„Srecom, video sam šta smera da uradi uprkos svoj onoj crvenoj boji na njegovom licu.“ Sula se iskezi. „Po obrvama. Nakon tri godine s Gajem Marijem, svakom iole pametnom coveku lako je da mu cita misli iz pokreta obrva. Uvijaju se i skacu, kao da govore – ma, ti to sigurno najbolje znaš, ti sigurno nisi glupa!“
„Da, znam to“, rece ona, uzvracajuci mu osmehom.
„Bilo kako bilo, stigao sam prvi do njega, i viknuo mu kako je na nešto zaboravio. Uh! Na tren ili dva sam zadržao dah, pošto sam video kako mu je navrh jezika da me pošalje da skocim u Tibar. Onda je video kako Kvint Cecilije Numidski samo ceka, i promenio je mišljenje. Kakav glumac! Mislim da su svi osim Publija Rutilija zaista pomislili kako je stvarno zaboravio u šta je odeven.“
„O, hvala ti, Lucije Kornelije!“, izusti Julija.
„Bilo mi je zadovoljstvo“, rece on iskreno.
„Još kuvanog vina?“
„Da, molim.“
Kada se vratila, nosila je još i pladanj vrelih zemicki. „Evo, tek su ispecene. Meke su i punjene kobasicama. Strašno su dobre! Naš kuvar ih stalno sprema za Mladog Marija. On prolazi kroz groznu fazu i nece da jede ništa što bi trebalo.“
„Moja deca jedu sve što pred njih stave“, rece Sula, najednom ozarenog lica. „O, Julija, kako su samo lepa! Ranije nisam znao da išta može biti tako – tako – savršeno!“
„I meni su dragi“, rece njihova tetka.
„Voleo bih da su i Julili“, dodade on, a lice mu se smraci.
„Znam“, kaza Julilina sestra tiho.
„Šta je to s njom? Da li ti znaš?“
„Mislim da smo je razmazili. Znaš, naši otac i majka nisu želeli cetvrto dete. Imali su dva sina, i kada sam se ja rodila, nije im smetalo što su dobili kcer, da zaokruže porodicu. Ali je Julilino rodenje bilo neocekivano. A bili smo i previše siromašni. I tako, kada je malo poodrasla, svi su je sažaljevali, bar mi se tako cini. Posebno majka i otac, pošto je nisu želeli. Nalazili smo opravdanje za sve što bi uradila. Kada bi u kuci našli sestercij ili dva viška, ona ih je dobijala da ih potroši na svoje hirove, i nikada je nisu korili zato što ih uludo baca. Pretpostavljam da je u njoj oduvek postojala neka mana, ali joj nismo pomogli da se s njom izbori – nismo je ucili strpljenju i uzdržanosti, a trebalo je. Julila je rasla u uverenju da je najvažnija osoba na svetu, i takva je i odrasla, sebicna i u sebe zaljubljena, i puna samosažaljenja. Krivica je uglavnom na nama. Ali je sirota Julila ta koja sada pati.“
„Ona previše pije“, rece Sula.
„Da, znam.“
„I jedva da se ikada zanima za decu.“
Juliji navreše suze. „Da, i to znam.“
„Šta da radim?“
„Znaš, mogao bi da se razvedeš“, rece Julija, dok su joj suze tekle niz obraze.
Suline ruke poleteše ka njoj, umrljane od sadržine zemicki. „Kako to da uradim, kad cu biti odsutan iz Rima dokle god to bude bilo potrebno da bi se savladali Germani? A ona je i majka moje dece. Nekada sam je zaista voleo.“
„To stalno govoriš, Lucije Kornelije. Ako voliš – onda voliš! Zašto bi ti voleo manje od drugih ljudi?“
Ali to je dirnulo u osetljivo mesto. On se zatvori. „Nisam odrastao okružen ljubavlju, pa nikada nisam naucio kako se to radi“, rece, deklamujuci svoj uobicajeni odgovor. „Više je ne volim. U stvari, mislim da je mrzim. Ali ona je majka moje kceri i moga sina, i sve dok Germani ne budu pobedeni, Julila je sve što oni imaju. Ako se razvedem od nje, uradice nešto teatralno – poludece, ili ce se ubiti, ili ce utrostruciti kolicinu vina koju pije – ili ce uraditi nešto cetvrto, jednako ocajno i nepromišljeno.“
„Da, u pravu si, razvod nije rešenje. Ona ce sasvim izvesno nauditi deci više nego što trenutno može.“ Julija uzdahnu i obrisa oci. „Zapravo, u našoj porodici trenutno postoje dve žene u nevolji. Mogu li da ti ponudim drugo rešenje?“
„Šta god, molim te!“, uzviknu Sula.
„Dakle, moja majka je ta druga žena u nevolji, vidiš. Nije srecna što živi sa bratom Sekstom i njegovom suprugom i sinom. Vecina nevolja izmedu nje i moje klaudijevske snaje potice od toga što moja majka još vidi sebe kao gospodaricu kuce. Neprekidno se svadaju. Klaudijevci su tvrdoglavi i vole da namecu svoju volju, i sve žene iz te porodice vaspitavane su tako da preziru stare ženske vrline, a uverenja moje majke potpuno su suprotna tome“, objasni Julija, tužno odmahujuci glavom.
Sula pokuša da izgleda pronicljivo i opušteno, suocen sa svim tim ženskim nevoljama, ali ne rece ni rec.
Julija s mukom nastavi. „Mama se promenila nakon smrti moga oca. Izgleda da niko od nas nije shvatao koliko je veza medu njima bila snažna, niti koliko je ona zavisila od njegove mudrosti i vodstva. Zato je postala nemirna i naprasita i svemu nalazi mane – o, ponekad je zaista nepodnošljivo kriticna! Gaj Marije je video koliko je nesrecno stanje kod kuce, i ponudio je da mami kupi vilu, negde na moru, da bi siroti Sekst napokon imao malo mira. Ali se ona bacila na njega kao divlja macka, i rekla da jasno vidi kada je više ne žele, i pitala da li ce je smatrati za verolomnicu ako se odrekne prebivališta u svojoj kuci. Uh!“
„Znaci, hoceš da pozovem Marciju da živi sa Julilom i sa mnom“, rece Sula. „Ali zašto bi joj se taj predlog dopao, ako vec vila kraj mora nije upalila?“
„Zato što je znala da je predlog Gaja Marija bio jednostavno nacin da je se otarase, a u poslednje vreme je previše džangrizava da bi udovoljila ženi sirotog Seksta“, iskreno ce Julija. „Poziv da živi s tobom i Julilom nešto je sasvim drugo. Kao prvo, živela bi odmah do svoje stare kuce. A drugo, osecala bi da je željena. Korisna. A i držala bi Julilu na oku.“
„Da li ce hteti da to radi?“, upita Sula, ceškajuci se po glavi. „Iz Julilinih prica sam shvatio da nikada ne dolazi u posetu, bez obzira na to što živimo vrata do vrata.“
„I ona i Julila se takode svadaju“, rece Julija, pocinjuci da se osmehuje kako su joj brige bledele. „O, kako se samo svadaju! Julili je dovoljno da je samo ugleda kako ulazi na prednja vrata, i vec je tera nazad kuci. Ali ako je ti pozoveš da živi s vama, Julila nece moci ništa da uradi.“
I Sula se takode osmehivao. „Zvuci kao da si baš odlucila da od moje kuce napraviš Tartar“, rece.
Julija izvi obrvu. „Zar te to brine, Lucije Kornelije? Na kraju krajeva, ti neceš biti tu.“
Umocivši ruke u zdelu s vodom koju mu je pružio sluga, Sula odgovori dizanjem jedne obrve. „Hvala ti, svastiko.“ Zatim ustade, naže se, i poljubi Juliju u obraz. „Sutra cu posetiti Marciju i zamoliti je da dode i živi sa nama. I bicu veoma otvoren sa razlozima za taj poziv. Sve dok znam da su mi deca okružena ljubavlju, mogu da podnesem da budem daleko od njih.“
„Zar tvoji robovi ne paze dobro na njih?“, upita Julija, ustajuci i sama.
„O, robovi su ih nacisto razmazili“, rece otac te dece. „Moram da priznam, Julila je za vaspitacice nabavila odlicne devojke. Ali to ce ih pretvoriti u robove, Julija! Male Grke ili Tracane ili Kelte ili koje god narodnosti vaspitacice bile. Bice puni najludih praznoverica i obicaja, prvo ce misliti na stranim jezicima, a tek onda na latinskom, posmatrace roditelje i rodake kao neke daleke i stroge autoritarne figure. Hocu da moja deca budu valjano podignuta – po rimskim obicajima, od strane jedne Rimljanke. Ta žena bi trebalo da bude njihova majka. Ali pošto sumnjam da ce se to dogoditi, ne vidim bolje rešenje nego da ih podiže njihova srcana baka, Marcija.“
„Odlicno“, rece Julija.
Krenuli su ka vratima.
„Da li me Julila vara?“, upita on iznenada.
Julija se nije pretvarala da je zapanjena, a nije osetila ni bes. „Prilicno sam sigurna da ne, Lucije Kornelije. Vino je njen porok, a ne muškarci. Ti si muško, pa ti se cini da su muškarci mnogo gori porok od vina. Ne slažem se. Smatram da vino može nauditi deci mnogo više od neverstva. Neverna žena nece zapostaviti decu, niti ce dozvoliti da joj kuca propadne. Pijana hoce.“ Mahnula je rukom. „Samo da mama što pre preuzme stvari u svoje ruke!“
Gaj Marije ulete u sobu, propisno odeven u purpurom obrubljenu togu, sa izgledom pravog konzula. „Hajdemo, Lucije Kornelije, hajdemo! Da se vratimo i završimo s predstavom pre nego što sunce zade i pojavi se mesec!“
Njegova supruga i pašenog razmeniše tugaljive osmehe, i dva muškarca krenuše na inauguraciju. 

Kolin Mekalou

Knez sa tuznim ocima

... March 12th, 2007 § 0 comments §

Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji je ima tuzne oci i malu knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj setnji, uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao zaista tuzne. Lepe, tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jekticavih devojaka iz provincije. Zene su govorile da te oci “govore”, a muskarci su cutali. (“Tebi sve govori!” rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novcar svojoj zeni.)

Ali knez nije mnogo mario za zene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i nocu mislio kako da je usreci. Kako je knezevina bila odvec malena za takva veca preduzeca i planove, on je gradio mostice od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okrecu bezbrojni vitlovi razbijajuci vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mere i da bi zadrzao neobicnu formu cuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred knezevine bilo je jedno stablo, inace kruska divljaka, to je bilo najvece stablo u zemlji u s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo obdrzavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u cijeloj knezevini pod imenom “Najsladje Voce”.

Cesto su cak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tuznih ociju; on bi ih primao, gledao, trepcuci i u zabuni sta da im rece, a oni odlazili ocarani dubinom njegova pogleda i dubokim znacenjem njegove sutnje.

I dogodi se jednom da je knezev pogled pao na jednu zenu kao sjena u kojoj se ona razbolje.

To je bila plava i mlada zena jednog slikara, koji je zivio od svojih slavnih slika i lepih verskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio covjek onizak i snazan, a veseo i pun neke nutarnje vatre u zivotu i radu. Nenavikla na laz i pretvaranje, ona podje sva blijeda do slikara i rece mu s onim bolnim mirom koji razoruzava i kojim govore zene kad istinski ljube:

– Vidila sam kneza. Ne mogu ti dulje biti zena. Ja moram da idem njemu, da mu sluzim svojim tijelom i svojom dusom, koliko to jedna zena moze. Dosla sam da ti to kazem. Cini s mene sto hoces.

Stajala je pred njim opustenih ruku, sva obasjana nesrecom kojoj se ne moze umaci. A niski slikar, covjek velike duse, okrenu lice od nje i cekase tako sve dok nije otisla.

Od kad su zapisane prve price ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se ljepse rastali pred zlom, koje moze svakog da zadesi.

Ona podje knezu. Kad je stala pred njega, premiruci od njegova pogleda, nije vidjela nista do njegovih ociju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu sluzi. Prodje dosta vremena.

Ali ima dana u godini kad se zena ne moze zadovoljiti pogledom. U nasim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih zena jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dodjose, nakon mnogo cekanja, slikarevoj zeni i knezevoj ljubovci. Najednom se sva zena promijeni. Zaigrase joj misici, rasirise se oci u nabrekose usne. Ona pritiste rukom ljubicast atlas na grudima. A pogled joj strasan, strasan za citav pedalj iznad knezeve glave. Govorila je knezu vise vrelim dahom nego nejasnim recima. On je gledao u nju svojim pogledom od rodjenja, a ona zastade pred dubokom sutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne moze, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleca i nikakve noge. Zena pade pred saznanjem nove i poslednje nesrece, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj tijelo savi u plac. Knez ode, sutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol nece da predje. To je strasnije od prebijene zivotinje i posjecena stabla. Snovi i pomama svih misica, a krv staje cas u glavi, cas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se dize sa svog loga zena, prevarena i ocajna, pomisli jos jednom na slikara, koji radi kraj prozora u ostrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svjeze oprane poslije rada, pomisli na svoju srecu od nekad i na nesrecu od sada pa do vijeka — i izidje na trg, gdje je u sjeni “Najsladje Vocke” sjedio knez, okruzen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uredjenje njegove drzave i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se zacudise da u to doba i na neprilicnu mjestu pristupa zena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorila. Knez je gledao u nju ocima koje ocaravaju i zaustavljaju, ali ona, zena nesrecna i mucena najvecim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu zeljnom rukom car njegova pogleda kao paucinu, i prije nego je tko mogao spijeciti — strasno je reci! — pljunu mu glasno i zestoko u oci.

– Pfu!

Zatim se kao olaksana okrenu. Jedan cas zaprepastenje sutnje, a onda je raznesose na maceve.

Ali knez je oslijepio.
Poslednje sto je vidio bile su njene usne vlazne i crvene.

Bez ociju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerojatno je kolika je bila mrznja i odvratnost sto je sirio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadanjoj moci. U cijeloj zemlji nije se moglo naci ni jedno pesto koje bi ga vodilo, nego je kuckao stapom po svijetu, gladan i bos.

I zacudo; ni knjige, u kojima je najpre zapisan ovaj dogadjaj, ne nalaze samilosne rijeci za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladicima, zavrsavaju rijecima:

“… jer je pljuvacka ovakve zene dovoljna da se otruje cijelu vojsku najveceg cara, a kamoli ne jednog covjeka”.

Ivo Andrić

Vratit cete se vi do iducega ramazana.

... March 9th, 2007 § 0 comments §

Prva rijec koju sam naucila na njemackom bila je brot, kruh.
Ne zato sto smo mi svi u ovu zemlju dosli trbuhom za kruhom, nego zato sto kruha u njoj na pocetku ne mozes nac ni za lijeka. Dodjes u gostionicu ili restoran, sta god zazelis sve ti donesu, ali bez kruha. Ili, pozovu te na rucak i gledas kako jedu corbu bez kruha, cuspajz bez kruha, bratvurst bez kruha, gulas bez kruha, predjelo, glavno jelo i nahtis sve bez kruha. A znas kako je u nas u Bosni – kruh ti je baza. Ako imas kruha, imas svega. Mi smo ti naucili svako jelo jesti s kruhom, svako osim pite.
A imaju oni kruha, hljebova i peciva trista vrsta. Kad dodjes u njihove pekare ponude ti bijelog, pa crnog, najvise crnog i grahama. Osim toga u kruh oni ne stavljaju samo germu i so kao mi, nego i zacine, i jos ga nafiluju i orahom i bademom i grozdjicama i bog te pitaj cim. Ne znas jel’ kolac ili kruh. Pa opet, za svoje svetkovine i vajnahte peku bozicne, uskrsne i sta ti ga ja znam kakve sve hljebove. Pa peciva, kifli, kroasana, vekni i brocni. Ja najvolim onaj pustaveken, onaj polubijeli s malo mekinja. Samo, kruh u njih nije jeftin kao u nas, ovdje je jedna struca cetiri, pet, sest maraka. Imaju oni kruha i u restoranima, ali uvijek moras posebno napomenuti. Ja sad, cim mi tutne jelovnik, kazem: ajn bishen brot, i tek kad mi donese kruh, tek onda narucujem jelo i pice. Ali, svi ti njihovi kruhovi su opet nekako kiseli i betni, opori, brate, i neukusni.
Kad se ja sjetim nasih ramazana i iftara, kad se sjetim Prijedora i Sane, kakvi su se tamo kruhovi pekli. Kad je iftar, cijela carsija zamirise na tople somune, na kilometar osjetis njihov miris kad se s puta vracas u grad. Taj miris majcinskog somuna oni nikad u zivotu nisu osjetili, zato i jesu tako hladni i proracunati kakvi su. Ima i ovdje somuna u Turaka, oni to zovu tirkiser fladenbrot, ali, da prostis, ti turski somuni meni nekako tuknu. Jer, i Turci su se ovdje iskvarili pa u kruh mecu i konzervanse i zacine, tako da ti uzmes taj njihov somun i jedes ga – a jede on tebe.
Onda sam se ja dosjetila. Za vrijeme jednog ramazana ja ti zamijesim i ispecem prave nase krajiske somune, onako kako je to radila moja rahmetli majka. Uzmes pola kila psenicnog brasna, dva i po deci vode, medjuprstima soli, pola deci ulja i tri deke kvasca. Prvo dobro prosijes brasno, dodas kvasac i dobro ga izmijesas s mlakom vodom. Onda tako zamijeseno tijesto ostavis da stoji oko pola sata. Kad nakvasa i namladi se, stavis ga u tepsiju podmazanu uljem. U tepsiji ga ostavis desetak minuta da ponovo nadodje, a zatim ga peces oko pola sata. I jedan mali stan u Münsteru, Heinestrasse trideset osam ucas poprimi miris Bosne.
Kad djeca dodju iz skole – udavise se. Samo, ja cesto radim u dvije smjene, pa cim dodjem kuci svalim se od umora. A oni bas tad navale: kad ces nam, mama, opet pec somune? I ja se dignem i pecem. Onda im kazem: ‘Nije ovo, djeco, pravi somun, ovo je cemerni somun. Pravi somun cete vi uskoro jesti kad se mi vratimo u svoj Prijedor, pa da vidite kako nasa carsija opet mirise za ramazan, mirise od somuna i lepinja. Kako cvjetaju nasi hljebovi, kako disu.’
Ja im samo tako kazem da ih utjesim. A oni kazu: ‘Mama, sto nam lazes da cemo se vratiti, kad necemo, sto nas varas, kad i sama znas da su tamo sve muslimane pobili ili protjerali?’ A ja velim: vratit cete se vi, djeco moja, tamo kad-tad, tamo je vase mjesto i vas kruh, jer nema ni ovdje o draci somuna. Vratit cete se vi do iducega ramazana.
A znam da nece.

Mile Stojic

Gde sam ja to?

Trenutno čitate postovane sa oznakom: mama na Citati i po neka priča.