Već duže vreme, mnogi ljudi me mole da malo sredim i uredim ovo moje ćoše koje, popularno nazvano blog. Ovo mestašce koristio sam, i ubuduće ću koristiti da neke lepe misli i odlomke otrgnem od zaborava… da nekoga inspirišem… podsetim na nešto čega se vredi sećati. Elem… potrudio sam se da barem malo ovo mestašce uredim, a njegova koncepcija neće se značajno menjati… Biče sitnijih promena, sa tehničke strane, u budućnosti, ali krupnih rezova neće. Do nekog drugog vremena, kada možda budem imao više prilike da se posvetim pisanju.
Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude. Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom. Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san. Zive u kosmaru. Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, [...]
Zaista! Ja idem kroz dolinu senki… i gle izmedju tih tamnih draperija gde se zvuci pesme izgubiše izadje jedna mračna i neodredjena senka, senka kakvu bi mesec, kada je nisko na nebu, napravio od čoveka. Ali to je bila senka ni od čoveka ni od boga, niti ma od koje poznate stvari. I drščući i za malo medju draperijama sobe, ona se najzad zaustavi, u punom izgledu, na površini vrata od bakra. Ali senka je bila bez oblika, neodredjena, i bila je senka niti čoveka niti boga, ni boga grčkog, ni boga hadejskog, niti ma kog boga egipatskog. I senka [...]
Ali, deca su sada groznija. Agresivnija nego u tvoje vreme. Misliš? Možda za nijansu. Suštinski, doza sadizma, spremnosti da se drugi, slabiji, različit po bilo kome osnovu, zajeda i kinji, predstavlja ljudsku konstantu. U svom čistom obliku ispoljava se kod dečice. Koja ni najmanje nisu naivna. Niti su jagnjad božija, kako ih prikazuje romantičarska pedagogija. Čim počne da im se razvija svest, deca grade svoj svet u malom. Preslikan svet odraslih. Surovost, želja za moći, borba za prevlast, sve to postoji u dečijim odnosima. Čak jasnije, jer je nezamaskirano. Već se tu formiraju odnosi – slabi i jaki. Uklopljeni i [...]
Muzika svira tako veselo, čilo i čovek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vreme i mi ćemo otići zauvek, ljudi će nas zaboraviti, zaboraviće nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živeti posle nas, sreća i mir zavladaće na zemlji i ljudi će pomenuti lepom rečju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije završen… Hajde da živimo! Muzika svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo… i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo… [...]
Zene mnogo puta same sebe dovode u polozaj jos nizi od onoga u kojem se zene opste nalaze,a koji je,neka mi bude dopusteno da sudim nepristojno, i onako vec nizak, one se kazem,same dovode u polozaj nizi od opsteg polozaja zene i pripremaju svoje jos vece ponizenje dopustajuci unapred muskarcima da ih vredjaju, mada moram priznati, nikako ne vidim razloga da bi to zenama bilo potrebno. Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju [...]
Ali sta je secanje koga se ne secamo? Ili, da podjemo jos dalje: ne secamo se upamcenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zasto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zasto ne produziti i dalje od rodjenja taj dosadasnji zivot? Kad mi vec nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one vec nevidljive za mene, kad nemam moc da ih dozovem, ko mi kaze da u toj meni nepoznatoj masi nema i takvih koje poticu iz vremena daleko pre moga ljudskog zivota? Kad mogu u sebi i oko sebe da [...]
„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima [...]
„Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Neće ni ovi ovako doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti!) Ko zna? Može biti da će ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vascelog [...]
„Znam ja to… Svaka žena bi htela život, onako, ceo, iz jednog komada. Kako počne – da tera, da se ne prekida do kraja… To je, dabome lepo… ako je neko te sreće… A ako nije te sreće – šta će? – neka ga krpi iz parčića… deo po deo, kako joj dođe. Moj ceo život je iz nekih zakrpa… Sve nešto na sitno, na kratko i pomalo. To nije ono… ali, šta mogu… neki život ipak jeste. Godine prođu i svaka žena skrpi neki život… Ima tu svačega… Al’ ima, bogami, i lepih komada! Malo je života bez šavova [...]
Cuj Kamalo: Kada bacis kamen u vodu, on najbrzim putem pluta da stigne do dna. Tako je to i kada Sidarta ima neki cilj,neku nameru. Sidarta ne preduzima nista, on ceka on razmislja, on posti, ali istovremeno prolazi kroz svet kao kroz vodu, a da nista ne radi, a da se ne pomakne;on biva privucen, on se opusta i pada. Njegov cilj ga privlaci, on dopusta da mu u dusu prodre bilo sta sto bi bilo suprotnocilju. To je ono sto je Sidarta naucio kaod samana. To je ono sto ne znalice nazivaju cinim, misleci da to izvode demoni. Ali [...]
Zovu ga Pera Cipela, iako mu je prezime njegoševsko: Petrovic. Nadimak mu je ostao od dede. Kažu da je imao toliko popucale noge, da nije mogao da obuje cipele. Ide taj deda ulicom, lupa tabanima kao gojzericama, i sad mu Kovilj, potomke drukcije i ne zna nego kao Cipeline. A potomaka ima koliko voliš. – Pet i po pari dece! – kaže Pera sa ponosom. – Pet sinova i šest kceri. I dva unuceta pride… Biografija – u pet reci. Radio. Posle, kad je trebalo da se odmara, on opet radio, a sad opet radi, i radice dok ne umre. [...]