Sta je za vas vjecnost?

– To je zbir nasih juce i svih svjesnih ljudskih bica. Vjecnost je proslost za koju niko ne zna kad je pocela. Ali vjecnost je i sva sadasnjost. Sadasnji trenutak sve nas sadrzi, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.V jecnost je takodje i buducnost koja jos nije stvorena, ali koja postoji, koja pocinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaze da je vrijeme pokretna slika vjecnosti. Vjecnost nam dozvoljava da zivimo na postupan nacin: sate, noci i dane, godine.Imamo pamcenje, sadasnja osjecanja, pa onda imamo buducnost, ciji oblik jos ne znamo, ali je predosjecamo ili se nje plasimo…

Horhe Luis Borhes u razgovoru sa Brankom Bogavac.
Iz knjige Branke Bogavac: „Razgovori u Parizu“

Idiot. To je to.

„(Pravozastupnik je besan) Idiot. To je to. I nista drugo. I sve sto se moglo pricati ili izmisljati samo potvrdjuje ono sto je svako mogao opaziti od prve. Obican idiot. Samo sto on ima pravo da se krece slobodno, da govori sa ljudima, da potpisuje akta i da stvara nesrece. Jer, izgleda da lekari svrstavaju te tipove tako u bezopasne. Dobro. To je njihova stvar. A kad bi se, umesto da se ljudi zadovoljavaju njihovim misljenjem, zatrazilo i misljenje ovakvih kao sto smo mi koji mozda nesto vise znamo o ljudskom rodu nego sva ta gospoda sa fakulteta … Jer, slusajte me dobro : sto se tice ljudskih primeraka sto vam ovde prodje, mozete mi verovati (…) ako sam nesto naucio za ovih dvadeset godina koliko sam proveo u ovoj kancelariji, to je : da postoji jedna jedina pobuda koja pokrece ljude : a to je interes. I onda, evo sta ja kazem .. ‘I dok je zastupnik tako govorio, i opet nastavljao – mozda po deseti put – ovu pricu (ili bar ono sto je o tome znao ili bar ono sto je zamisljao) posto je o dogadjajima koji su se bili odigrali za sedam meseci, imao samo, kao i svako drugi, kao i sami junaci te price, kao i njeni sopstveni ucesnici, delimicno saznanje, nepotpuno, sastavljeno od malih slika, i samih pogledom nejasno utvrdjenih, od reci, i samih slabo shvacenih, od oseta, i samih lose odredjenih, i sve to mutno, puno rupa, praznina, koje je masta i neka priblizna logika pokusavala da popuni citavim nizom slucajnih dedukcija – slucajnih, ali ne i u svakom slucaju pogresnih, jer ili je sve slucaj a onda hiljadu verzija, hiljadu lica jedne price su istovremeno su isto tako, ili upravo jesu ta prica, posto jeona takva, posto je takva bila i ostala u svesti onih koji su je doziveli, koji su zbog nje patili, koji su je pretrpeli, njome se zabavili, ili pak realnost zivi svojim sopstvenim zivotom, sjajnim, nezavisnim od nasih percepcija pa prema tome i od naseg saznanja i narocito nase zedji za logokom – a onda, pokusati da se ta prica nadje, da se otkrije, da se iskopa, mozda je to isto toliko uzaludno i razocaravajuce kao sto su to one decije igre, one lutke uglavljene jedna u drugu gde svaka sadrzi, otkriva jednu manju, sve dok se ne dodje do neceg sitnog, malog, beznacajnog: ni do cega; i sada, kada je sve gotovo, pokusati da se prenese, da se ponovo utvrdi sta se dogodilo, to je pomalo kao kad bi se covek trudio da zalepi rasturene, nepotpune ostatke nekog ogledala u nespretnom pokusaju da ih ponovo sastavi, dosavsi samo do nepovezanog, smesnog, beslovesnog ishoda, pri cemu nam jedino nas duh, ili bar nasa tastina nalaze da pod pretnjom ludila i protiv svake logike, iznadjemo po svaku cenu neki nepovezani redosled uzroka i posledica, tamo gde sve sto razum uspeva da razazna, to je lutanje, pri cemu smo i sami noseni tamo amo, kao zapusac sto ga nosi voda, bez pravca, bez pregleda pokusavajuci jedino da se zadrzimo na povrsini, pateci, i umirajuci na kraju, to je sve.“

Klod Simon, „Vetar: Pokusaj vaspostavljanja baroknog oltarskog naslona“

Put: traka zemlje po kojoj se hoda peshke

Put: traka zemlje po kojoj se hoda peshke.. Cesta se razlikuje od puta ne samo zato shto se po njoj vozi autom, nego i time shto je tek crta koja spaja jednu tachku s’ drugom.. Cesta nema smisao u sebi samoj: smisao imaju samo dve tachke koje spaja.. Put je pohvala prostora.. Svaki deo puta ima smisao sam u sebi i zove nas da se zaustavimo.. Cesta je pobednichko obezvredjivanje prostora koji, zahvaljujuci njoj, danas nije nishta do puka prepreka ljudskom kretanju i gubitak vremena.. Pre nego shto su se putevi izgubili iz krajolika, izgubili su se iz ljudskih dusha: chovek je prestao zudeti za tim da hoda, da hoda vlastitim nogama i raduje se zbog toga.. Ni svoj zivot nije video vishe kao put, nego kao cestu, kao crtu koja vodi od tachke do tachke, od china kapetana do china generala.. Vreme zivota mu je postalo tek prepreka koju treba savladati shto vecom brzinom..Put i cesta, to su ujedno dva razlichita poimanja lepote..U svetu cesta, lep krajolik znachi-oaza lepote, spojena dugachkom linijom s’ drugim oazama lepote..U svetu puteva je lepota neprekidna i stalno promenjiva, na svakom koraku govori- „Zaustavi se“..

Kundera Milan

Tako obicno biva

Tako obicno biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze nam u casovima kad na njih mislimo i kad ih najviše ocekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog videnja treba tada malo vremena da se digne sa dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.
I tu je kraj. Nema više niceg. Samo grob medu nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snijegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka. Nema više ni price ni pricanja. Kao da nema ni svijeta zbog kojeg vrijedi gledati, hodati i disati. Nema Stambola ni Proklete avlije. Nema ni mladica iz Smirne koji je umro još prije smrti, onda kada je pomislio da je, da bi mogao biti nesrecni sultanov brat Džem. Ni jadnog Haima. Ni crne Akre. Ni ljudskih zala, ni nade i otpora koji ih uvijek prate. Niceg nema. Samo snijeg i prosta cinjenica da se umire i odlazi pod zemlju.

Ivo Andric, Prokleta avlija

Idiot. To je to. I nista drugo.

(Pravozastupnik je besan) Idiot. To je to. I nista drugo. I sve sto se moglo pricati ili izmisljati samo potvrdjuje ono sto je svako mogao opaziti od prve. Obican idiot. Samo sto on ima pravo da se krece slobodno, da govori sa ljudima, da potpisuje akta i da stvara nesrece. Jer, izgleda da lekari svrstavaju te tipove tako u bezopasne. Dobro. To je njihova stvar. A kad bi se, umesto da se ljudi zadovoljavaju njihovim misljenjem, zatrazilo i misljenje ovakvih kao sto smo mi koji mozda nesto vise znamo o ljudskom rodu nego sva ta gospoda sa fakulteta … Jer, slusajte me dobro : sto se tice ljudskih primeraka sto vam ovde prodje, mozete mi verovati (…) ako sam nesto naucio za ovih dvadeset godina koliko sam proveo u ovoj kancelariji, to je : da postoji jedna jedina pobuda koja pokrece ljude : a to je interes. I onda, evo sta ja kazem .. ‘I dok je zastupnik tako govorio, i opet nastavljao – mozda po deseti put – ovu pricu (ili bar ono sto je o tome znao ili bar ono sto je zamisljao) posto je o dogadjajima koji su se bili odigrali za sedam meseci, imao samo, kao i svako drugi, kao i sami junaci te price, kao i njeni sopstveni ucesnici, delimicno saznanje, nepotpuno, sastavljeno od malih slika, i samih pogledom nejasno utvrdjenih, od reci, i samih slabo shvacenih, od oseta, i samih lose odredjenih, i sve to mutno, puno rupa, praznina, koje je masta i neka priblizna logika pokusavala da popuni citavim nizom slucajnih dedukcija – slucajnih, ali ne i u svakom slucaju pogresnih, jer ili je sve slucaj a onda hiljadu verzija, hiljadu lica jedne price su istovremeno su isto tako, ili upravo jesu ta prica, posto jeona takva, posto je takva bila i ostala u svesti onih koji su je doziveli, koji su zbog nje patili, koji su je pretrpeli, njome se zabavili, ili pak realnost zivi svojim sopstvenim zivotom, sjajnim, nezavisnim od nasih percepcija pa prema tome i od naseg saznanja i narocito nase zedji za logokom – a onda, pokusati da se ta prica nadje, da se otkrije, da se iskopa, mozda je to isto toliko uzaludno i razocaravajuce kao sto su to one decije igre, one lutke uglavljene jedna u drugu gde svaka sadrzi, otkriva jednu manju, sve dok se ne dodje do neceg sitnog, malog, beznacajnog: ni do cega; i sada, kada je sve gotovo, pokusati da se prenese, da se ponovo utvrdi sta se dogodilo, to je pomalo kao kad bi se covek trudio da zalepi rasturene, nepotpune ostatke nekog ogledala u nespretnom pokusaju da ih ponovo sastavi, dosavsi samo do nepovezanog, smesnog, beslovesnog ishoda, pri cemu nam jedino nas duh, ili bar nasa tastina nalaze da pod pretnjom ludila i protiv svake logike, iznadjemo po svaku cenu neki nepovezani redosled uzroka i posledica, tamo gde sve sto razum uspeva da razazna, to je lutanje, pri cemu smo i sami noseni tamo amo, kao zapusac sto ga nosi voda, bez pravca, bez pregleda pokusavajuci jedino da se zadrzimo na povrsini, pateci, i umirajuci na kraju, to je sve.

Klod Simon, “Vetar: Pokusaj vaspostavljanja baroknog oltarskog naslona“.

Moja vera

Pogled volje je necist i izoblicen. Tek tada kada ništa ne želimo, tek tada kada naš pogled postaje cisto posmatranje, nastupa duša – lepota. Ako posmatram šumu koju želim da kupim, zakupim, u njoj želim da lovim, opteretim je hipotekom, tada ne vidim šumu vec samo odnos prema svojoj volji, svojim planovima i brigama, prema svom novcaniku. Tada se ona sastoji od drveta, stara je ili mlada, zdrava ili bolesna. Ali ako ne želim ništa od nje, gledam li „bez misli“ u njenu zelenu dubinu, tek tada postaje šuma, priroda, rastinje, tada je lepa.
Tako je i s ljudima i njihovim licima. Covek, koga ja sa strahom, s nadom, požudom, s namerom, sa zahtevom gledam, nije covek vec samo mutno ogledalo moje volje. Gledam ga, svesno ili nesvesno, s puno ustezanja, s pogrešnim pitanjima: „Da li je pristupacan ili ponosan? Poštuje li me? Može li se prevariti? Razume li nešto o umetnosti?“ S hiljadu takvih pitanja najcešce se odnosimo prema drugim ljudima koje susrecemo, i mi važimo za poznavaoce ljudskih duša i psihologe ako nam pode za rukom da razjasnimo u njihovoj pojavi, njihovom izgledu i ponašanju ono što služi našim namerama i odgovara nam. Ali, ta predstava je siromašna, i u tom nacinu poznavanja duše najpromišljeniji su: seljak, skitnica, nadriadvokat, vecina politicara i ucenih.
U trenutku kada volja miruje i javlja se posmatranje, cisto videnje i predanost, sve postaje drugacije. Covek prestaje da bude koristan ili opasan, interesantan ili dosadan, prijatan ili neobrazovan, jak ili slab. On postaje priroda, postaje lep i neobican kao i sve ka cemu se okrece cist pogled. Jer pogled nije istraživanje ili kritika, on nije ništa osim ljubavi. On je najviše i najpoželjnije stanje naše duše: bespožudna ljubav.
Ukoliko smo postigli to stanje, makar i na nekoliko minuta, sati ili dana (zadržati ga zauvek u sebi bila bi potpuna duhovnost) tada ljudi izgledaju drugacije nego inace. Oni nisu više ogledala ili delici naše volje, oni ponovo postaju priroda. Lepi ili ružni, stari ili mladi, dobri ili loši, otvoreni ili zatvoreni, cvrsti ili meki, nisu više suprotnosti, nisu više mera. Svi su lepi, znacajni, niko više ne može biti potcenjen, omražen ili neshvacen.
Sa stanovišta mirnog pogleda priroda je samo promenljiv oblik uvek prisutnog, besmrtnog života. Tako je i covekov najvažniji zadatak i dužnost da razvije dušu. Beskorisno je raspravljati da li je duša nešto ljudsko, ne nalazi li se i u životinjama, u biljkama! Duša je sigurno svuda – svuda je moguca, svuda pripremljena, svuda naslucivana i poželjna. Ali, kao što ne smatramo da je kamen izraz pokreta, vec životinja (iako je i kamen pokret, život, stvaranje, propadanje), tako dušu tražimo pre svega kod coveka. Tražimo je tu gde se najsigurnije nalazi, boluje, postoji.

Herman Hesse

Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli

Ljudi koji nose danju skriven teret na duši ne mogu usnuti, nego izazivaju sudbinu i okrecu vreo jastuk da nadu hladna mjesta nesrecnoj glavi. Zvijezde bivaju crvene kao krvave suze Isusove nad sudbinom covjekovom.
I ko živi za ljepotu duha taj zalud pokušava da mislima smiri tijelo; ognjen vjetar dolazi na mahove kao kucanje silnog zemljina srca i polaže mi ruku na tjeme. Zemlja traži svoje.
I ko nosi tajnu ranu grijeha na duši, tome je zapali ognjem i nanese otrovne klice, pa bol raste svakom minutom, a kajanje ugasne kao zaboravljeno kandilo.
Vjetar, saveznik ognja, nesrece i zlocina, otvara širom vrata na vrtovima, provaljuje kroz dimnjake i raspiruje iskru na zapretanim ognjištima, budi one koji su usnuli u suzama.
Kad pogledam natrag , cini mi se da mi preostaje još samo umrijeti.
Kako su brzo ugasli zanosi! Ocvale srece! Pali planovi!
Sve je prošlo kao brza nocna vožnja na mjesecini. Sve na pola samo videno i sve u brzo zaboravljeno. Toliko toga je bilo da je samo spomen na jedan jedini dan težak i otrovan kao olovo.
Nocas sjedim nad sjecanjima. Divim se podloj igri udesa i žalim se po malo.
Kad pogledam naprijed , cini mi se kao da sam tek od juce na svijetu.
U šta sam proživio ove godine? Je li moguce da se projuri kroz dobar dio života, a ne ostvari glavnih zadatakâ ljudskih? Cio život sa svojim neispunjenim zahtjevima i iskrenutim istinama koje se ljuto osvecuju, stoji preda mnom kao tužitelj. Dobar dio snage je rasut po bespucima, ali život neumoljivo ceka: pa valja poceti. U ime božje, valja poceti!
Ruke mi cesto preko dana staju nad poslom i velik dio noci bdijem samo da mogu duže misliti o Tebi.
Prije ptica se budim, prije zore dižem (a kroz sve snove prolaziš Ti); u osvit sam naslonjen na prozor kao da Te cekam.
Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao sadržaj mog života. I tako život prolazi, ali u casu smrti ja mogu pokazati na svoju cežnju kao na jedino veliko, istinito i lijepo u svom životu.
Ima nešto, što i one koji su duševno najjaci, sili da bar jednom dušu svoju polože u tude ruke i zaigraju va banque.

Ivo Andric

Zato je privlacno

Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gadenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ružno podsjecanje na trajnost ljudskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rodaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvek ima, lici na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe rijeci, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlacno, kao što ponekad covjeku izgleda privlacno i lijepo sve što je opasno.

Meša Selimovic: Derviš i smrt

Iza svakog coveka koji sada živi stoji trideset duhova

Iza svakog coveka koji sada živi stoji trideset duhova, odnosno za toliko puta ukupan broj umrlih nadmašuje broj živih. Od osvita vremena približno sto milijardi ljudskih bica hodilo je planetom Zemljom.
Posredi je zanimljiv broj, jer, jednom neobicnom podudarnošcu, postoji takode oko sto milijardi zvezda u našoj lokalnoj vaseljeni, Mlecnom Putu. Za svakog coveka, dakle, koji je ikad živeo, u ovoj Vaseljeni sija po jedna zvezda.
Ali svaka od tih zvezda jeste sunce, cesto daleko blistavije i velicanstvenije od male, obližnje zvezde koju mi nazivamo Sunce. A mnoga – možda pretežna vecina – medu tim stranim suncima imaju planete što kruže oko njih. Gotovo je, znaci, izvesno da na nebu postoji dovoljno prostora da svaki pripadnik ljuske vrste, pocev od prvog covekolikog majmuna, dobije svoj vlastiti raj – ili pakao – veliki poput celog sveta.
Koliko je od tih mogucih rajeva i pakala sada nastanjeno i kakvim sojem stvorenja – to ni na koji nacin ne možemo pretpostaviti; najbliži medu njima milion puta je udaljeniji od Marsa ili Venere, odredišta koja ce ostati nedostižna i narednom pokolenju ljudi. Ali prepreke razdaljine se ruše; jednog dana srešcemo sebi ravne ili svoje gospodare medu zvezdama.
Ljudi su se nevoljno suocavali sa ovom izglednom mogucnošcu; neki se još nadaju da ona možda nikada nece postati stvarnost. No, sve veci broj se pita: ‘Zašto do takvih susreta vec nije došlo, buduci da se i mi vec nalazimo na pragu otiskivanja u svemir?’
Uistinu, zašto nije? Evo jednog moguceg odgovora na to veoma razložno pitanje. Ali molim vas da imate na umu: ovo je samo književno delo.
Stvarnost ce, kao i uvek, biti znatno neobicnija.

Artur C. Klark

Zivot je otok u moru samoce i izdvojenosti.

Zivot je otok cije su litice zelje, drvece snovi, cvijece samotinja, vrela zed, a ono je usred mora samoce i izdvojenosti.
Tvoj zivot je, prijatelju, otok odsjecen od svih otoka i kontinenata. Koliko god ladja i camaca poslao ka drugim obalama i koliko god ladja stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u ceznji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedis na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrst zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mislju i sto spaja njihove teznje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaca, vodis vojske i trijumfalne legije na jake tvrdjave te ih razaras, zatim ides na druge utvrde te i njih osvajas.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoci i izdvojenosti, kao sto drhti zedan covjek u kavezu nacinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedis na prijestolju slave, a oko tebe ljudi sto opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrdja i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duse odlucnoscu svoje duse i vodi ih izmedju zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledas lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono sto je dusa za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno bice kako stoji uz tvoje prijestolje krunisuci se otudjenoscu i grcajuci u samoci. Zatim vidjeh kako tvoje bice na sve strane ispruza ruku, kao da trazi samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bice kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome nicega nema osim njegove samoce i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu zenu, kako med svoga srca tocis na njen razdjeljak, ruke joj obasipas poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjecanja u ocima i majcinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samocu ovoga covjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraca i spaja sa Sveopcim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlaci k sebi ono sto se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj zeni, ali ne moze; vidjeh iza tvoje duse sto se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dusu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moze.
Tvoj zivot je, prijatelju, izdvojeno boraviste, daleko od svih drugih boravista i zivih stvorova.
Tvoj unutarnji zivot je boraviste daleko od svega sto ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mracno, ne mozes ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne mozes ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne mozes ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne mozes ga spustiti u dolinu kojom tudje noge stupaju.
Tvoj dusevni zivot je, prijatelju, okruzen samocom i izdvojenoscu. Da nije te samoce i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoce i izdvojenosti, tada bih, cuvsi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Khalil Gibran

Oslobodio se!

„Kad sam cuo da je umro, rekao sam u sebi: Oslobodio se!. Jer, ja sam ga dobro poznavao. Kod onih koji su ga poznavali slabo ili nikako, važio je kao vešt i snalažljiv covek, licemer i mudrica, a u stvari je bio neveža, smetenjak, koji zsataje na svakom koraku i okleva pred svakom odlukom, a kad se jednom odluci na nešto, izabere obicno najgore rešenje, i izvodi ga sporo i nespretno. Stvar je bila u tome što se on pred ljudima pravio hladnokrvnim i oštroumnim, isto kao što se zaista pametni i odlucni ljudi cesto prave neprakticnim sanjalicama. Ko bi ga video oanko sabrana, mirna i zamišljena, pomislio bi da on hladno i svesno sada razmišlja najkraci i najbolji put do cilja, a u stvari, on je u takvim trenucima obicno mislio o zadovoljenju svojih grubih culnih prohteva ili sitnih i samoživih ambicija i sujeta, a vrlo cesto samo o besmislu i bezvrednosti svih ljudskih ciljeva i napora. Frivolan duh i slab covek, koji nije poznavao ni sebe ni svet oko sebe i koji je organski bio nesposoban za ma kakav napredak u tom pogledu. Živeo je u zabludi o sebi nesvesno je varao i izneveravao sve one koji bi pokušali da se oslone na njega. I to ne zbog neke svoje lažljivosti ili zloce, nego jer se i sam varao. Bio je doživotni rob seksa i sujete, a bojao se i stide osvega što bi za zadovoljenje tih svojih strasti ipreduzimao. Ukratko, bio je covek koji mira ne nalazi dok god je živ, nego valjda posle smrti. Valjda. A to što je cesto izgledalo drukcije, cinilo je stvar samo još težom i gorom po njega i po ljude oko njega”.

Ivo Andric

Kraj svetlog Ohridskog jezera

Predeo koji stvaraju tamno zeleno plodno polje ispod grada i gole padine brda oko njega, postalju brzo coveku blizak i prisan. Pa ipak, i oku i duhu treba vremena da se potpuno objasni i do kraja srodi sa njim. Pod suncevom svetloscu to polje, bogato vlagom i rodom, prijatno je oku kao blagodat zemlje i delo covekovih ruku, a ljubicasto-rumene padine, u cijim se prevojima srvene krovovi zbijenih sela, imaju boju tkanja na zenskim precagama i zarudelih jabuka na dobrom septembarskom suncu. Sve izgleda jasno i dokucivo.
Ali cim sunce zadje za planinske lance na drugoj strani jezera, taj predeo menja lice, postaje odjednom necitak i zagonetan, i potreban je nov napor da se njegov tihi govor uhvati i razume. I kad ga potpuno prekriju noc i tisina (a noc je ovde zaista noc i tisina prava tisina!), ja jos dugo, u razgovoru sa njima, trazim objasnjenja o postanju i zivotu svakog obradjenog parceta zemlje i svakog kutka ljudskih naselja.
Cudno je kako u ovom predelu tisine, po vecitom zakonu suprotnosti, zive bujnim zivotom zvuk i melodija. U camcu, daleko na jezeru, neko mora posve tiho da peva nesto priguseno i nerazumljivo. Do mene dopire slutnja melodije; vise razmisljam o njoj nego sto je cujem a ipak je stalno u meni, i u san je ponesem, i posle budjenja je nalazim.
Ovde melodije stare i nestaju, ali ne umiru; ne radjaju se, nego vaskrsavaju.

Ivo Andric